Četvrtak, 19. 11. 2009
Bumbar još nije brutalno ubio Mileta Dodika, dva Bugarina i Albanac još nisu brutalno dohakali Bakiru Hadžiomeroviću sa slobodarskih „60 minuta“. Saslušalo jednog Fahrudina (Radončića) i dva Nasera (Kelmendija i Krujezija). Zbog Bakira i minutaže. Bez obzira na obzir, niko od nji’ nema ništa s tim, vele. Ali, postoje određene „sumnje“, „indicije“, „tragovi“ unutar „nekih“ kriminalno – kriminogenih krugova itd. Predlažem, pošto se BiH policija i sudrstvo uspješno i efikasno obraćunalo s onim brutalnim kineskim švercerom baterija i plišanih igračaka i utajivačem više hiljada Konvertibilnih Maraka poreza, Wang Leijem, da se sad malo posveti bezbjednosti naših političkih i novinarskih odličnika. Ne bi valjalo da RS ostane bez gospodara a Federacija BiH bez slobode govora, to jest Bakira Hadžiomerovića. Zar BiH policiji nije sumnjivo, na primjer, što taj Fahrudin Radončić, pored toga što je potencijalno – moguća prijetnja našem Bakiru, zapošljava par hiljada ljudi, a? Nisu to čista posla…
Petak, 20. 11. 2009
Situacija još uvijek eksplozivna. U Sanskom Mostu eksplodiralo pred pravoslavnom crkvom. Zenica još uvijek pod maglom od Mital Stila, to jest Akcelor Mitala. Komisije, one „nezavisne“ ne vide nikakav problem, zagađenje pogotovo. Nikola Špirić, premijer, sa MMF-om dogovara sadaku (milostinju, pomoć) za BiH. Narod će se i dalje solit i duhanit, nekako. Radovanu Karadžiću u Den Hagu dodijelilo advokata, da čovjek nije sam. I to Engleza, da se ne mora sam pravit Englez. Stipe Mesić, na zalasku pameti i karijere, posjetio Bosnu. U Hercegovini ga nešto baš i nema. Doduše, tu ga nešto baš i ne zovu, ja otprilike znam zašto, a i vi, vragovi mali .
Subota, 21. 11. 2009
U RS se slavi Dejton, dan dogovora kojim je ostala i opstala Bosna i Hercegovina i nastala Republika Srpska. Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, tri drčna dejtonca, već poduže gledaju travu odozdo, nek im je lahka i laka crvena zemlja koju su krvlju obojili, za koju su tuđu krv dali. Bio je tu i Haris Silajdžić, nije potpisao ali je tada bio tamo i ostao živ, samo se ne voli toga sjetit. Ne toga da je živ, nego da je bio saučesnik dvojici pokojnika i jednom rahmetliji.
Nedjelja, 22. 11. 2009
Švedi su se, za razliku od BiH političara kojima ni bijelci nisu baš dragi, odlučili pobrinuti za bosanskohercegovačke crnce, to jest Rome. Otkrili su da je BiH rasistička zemlja kojoj ni na kraj pameti nije da se pobrine za ljude iz čijih redova nije niknuo nijedan ratni zločinac, barem koliko ja znam. Bilo Arapa, Rusa, Iraca i ostalih pasa rata, doduše – uglavnom su izginuli i dijele crvenu zemlju sa potpisnicima Bosne i Hercegovine. Roma ni za lijeka među tim likovima. Doduše, nema ni Jevreja ratnih zločinaca, valjda zato što Jevreja i nema, iako su, za razliku od Roma, stalno na Tv, počev od Elija Taubera, Jakoba Fincija, Svena Alkalaja… Pa se nešto pitam, kako to da su u BiH svi čuvali Jebreje i spasavali ih, a ostalo ih svega par stotina (ako je i toliko)? Ja prije mislim da su Dobri Bošnjani dovodili Gestapo do njihovih vrata pa im se uvaljivali u kuće još onako živima i nespaljenima, po starom običaju uskrslom u zadnjem ratu. Potkazivanje i prokazivanje je stari bosanski (i hercegovački) običaj koji je opstao usprkos brojnim agresijama i neprincipjelnim koalicijama.
Ponedjeljak, 23. 11. 2009
Prošlo je vrijeme kad je najsiromašnija i najšizofrenija zemlja u Regiji mogla proći Baraž i plasirati se u Južnu Afriku, na svjetsko fudbalsko prvenstvo, tu potrošiti gomilu para i osvjetlati obraz (!?) Bosni i Hercegovini. Munib Ušanović, glavni sekretar Fudbalskog saveza BiH, dobio 5 godina ćorke, zbog malverzacija i utaja. Ćiro Blažević nije osuđen, iako je pokupio sve što se pokupit može, kupio lijevo i desno od sponzorskih ugovora i poreznih para. I Miodrag Kureš je osuđen. Miodrag i Munib, pored toga što su suprotne nacije, zajedno su zavlačili ruke u džepove BiH sirotinje, uz svesrdnu Ćirinu pomoć i „Amin“ bh javnosti i vlasti, samo da nas provuku u baraž. Miroslav Ćiro Blažević, selektor BiH reprezentacije, čeka da ga zovnu ili zaćeraju. U međuvremenu optužuje dobrog igrača koji nije htio lomiti nogu ni za njega ni za ovu čudnu zemlju, i veže ga za Mileta Dodika, pošto očito smatra da Mile Neprikosnoveni gospodari svim Srbima s ove strane drine, pa i Zvjezdanom Misimovićem, veznikom Reprezentacije. Pa nešto kontam, kad je već čovjek s obje noge u grobu kao taj Ćiro, ako ga očekuje skori susret sa dejtonskim Franjom, Slobom i Alijom, ako je već nakupio para za unuke i praunuke, što mu treba ta blamaža bez baraža?
Utorak, 24. 11. 2009
Čujem, Kuvajt će dati kredit za onu cestu zvanu Koridor Vc. Aferim, velim. Dosad su napravljena čak 3 kilometra. Mislim da je, ako računamo dužinu, više je kilometara džamijskih minareta i crkvenih tornjeva napravljeno u ovo godina otkako se počeo graditi taj Vc nego ta 3 Km. Mile Dodik i dalje ne priznaje rezultate revizorske revizije rada Vlade RS-a, vlada također ne priznaje reviziju i traže reviziju revizije i reviziju revizora revizije i revizora samog. Ne sviđa im se ono što je revizor našao. Negdje su nestale neke pare, ali kako taj revizor može vidjeti da su pare nestale, ako ih nema? Kako vidjeti nešto čega nema, moliću lijepo? Za takve stvari u RS-u treba vremena. Revizija revizije revizije revizorske revizije revidira reviziju revizijine revizije, s tim što, nakon revizija, treba revidirati revizijine revizije svih revizija. A utom će i izbori, svi će imati pametnijeg posla od revizije.
Srijeda, 25. 11. 2009
Sretan Dan Republike svima koji ga slave. Ja ne primam čestitke. Zašto? Zato što mi je u ime Republike oduzeta mladost, desetkovana generacija, starcima oduzeta mirna starost, djeci budućnost… Ja sam u ovoj Republici doživio da mi dijete pri rođenju ostave bez kiseonika i otpuste sa posljedicama kao potpuno zdravo, da me ostavi bez posla a većina populacije u dugovima. Doživio sam da mi uz kuću, uz pomoć gradskih i kantonalnih vlasti, naprave OMV pumpu za gorivo i usput mi od kuće naprave ruinu u kojoj se ne može živjeti. Doživio sam da već par godina udišem kiseonik s primjesama austrijskog goriva. Šta još… Pa, sljedeće je, valjda, zatvor. Bomba pred vratima? Batinaši sa bejzbol palicama? Danas je Dan republike, večeras je Dan „D“. Ako završim u zatvoru, neko će se već potruditi da dokaže da sam to i zaslužio.