Mnogi kažu da su spremni prihvatiti svakoga onakvim kakav on ili ona jesu. Skoro svi to kažu kada ih pitaš. Svi su nevjerovatno tolerantni i otvoreni za novo. Hipotetički. U teoriji. Međutim u stvarnom životu je drugačije.
Gadimo se drugog i drugačijeg jer se poredimo s njima pa ispadamo sebi karikature. Ne volimo strance i tuđince. Ako naiđemo na njih onda ih učimo kako da postanu mi. Želimo ih promijeniti po svaku cijenu. Tek kada ih napravimo po našem ukusu – onda smo spremni “upoznati ih”. Tek kada kloniramo sebe u njima – tek tada smo spremni saslušati , voljeti, tolerisati takve “druge” i “drugačije”.
Kakav monumentalan provincijski narcisizam. Jednostavno smo presretni onda kada smo okruženi duplikatima, tj. klonovima sebe. Osjećamo se bolje, sigurnije. Time smo potvrdili sebe, valjda.
To je taj kolektivizam koji je duboko pohranjen u nama, u našem društvu. Kulturološki smo kolektivisti. To je karakteristika svakog folklora. Taj impuls da imamo, u stvari da zamišljamo, ili da uporno tražimo svoje pleme, svoje jato, svoj čopor, svoju hordu. To je prokletstvo i ovisnost koja vodi ka potpunoj kapitulaciji individue.
Individua nije slobodna, suverena i nezavisna sve dok robuje iluziji okrilja imaginarne zajednice. Sve dok žudi za ugodnim osjećajem pripadnosti, vezanosti za grupu, za mjesto. Individua se mora osloboditi tog ropstva, te ucjene, a potom, kao slobodna, odlučiti pristati na odnos – na društveni ugovor. Ne smije se individua podrazumijevati, uzimati zdravo za gotovo, ucjenjivati. Onda je to slaba individua. A društvo slabih individua, slabih karika, je slabo i labavo društvo.
Samo očajnik koji nema nikoga bliskog, koji nije izgradio nikakav individualni odnos s nekim, koji se nije “individuizirao” (što veli Jung), do kojeg zapravo nikome nije stalo, može i mora živjeti u stanju poricanja, zavaravajući se, lažući sebe da u stvarnom, aktuelnom svijetu postoji neka zamišljena zajednica ljudi, neka višećelijska osjećajna ameba naroda, neki roj, neki oblak kolektivnih emocija, kolektivnog znanja, svijesti i podsvijesti što se narodom zove, roj koji je na istoj frekvenciji kao i on i čiji je jedini zadatak da se brine o njemu i njegovom postojanju. (“S narodom nisi sam”, trebalo bi negdje pisati, kao nekada na cigaretama.)
To je valjda tom zamišljenom narodu prioritet. Ništa drugo ne radi, nema nikakvih drugih, svojih privatnih briga i obaveza: svoje djece da ih u obdanište i školu vodi, svojih računa da plaća, svojih kredita da otplaćuje, svojih ambicija, nego, eto, kao neko dobro, zamišljeno, izgubljeno pa pronađeno pleme neznane rodbine, ni na nebu ni na zemlji bdije nad postojanjem usamljenog i isključivog očajnika za kojeg su svi oni koji se bave svojim privatnim životom, ličnom srećom – izdajnici naroda i roda svoga.
Ta fanatična, fantastična i fatalistička pripadnost imaginarnoj zajednici je zapravo “opijum za narod”. Drugim riječima:
NAROD JE OPIJUM ZA POJEDINCA
Volimo se izgubiti u rulji i pjevati na sav glas istu pjesmu ne radi toga što nam je do pjesme, već radi toga što se želimo osjetiti prihvaćenima. Moramo osjetiti neku fizičku pripadnost, da nas neko prihvata, da nas je prigrlio: da pripadamo, da nam je “oprošteno” što smo drugačiji, što smo individue.
To je taj kolektivizam, ta nacionalna homogenizacija građanskog društva svjesnih pojedinaca, to masovno padanje u trans, u kolektivnu nesvjest mačo homofoba i to kroz osjećaje, emocije, uglavnom iracionalne; emocije koje su, k'o biva javne i legitimne, pod čijim okriljem se valjda možemo skidati goli do pasa i “trljati guzovima” s drugim oznojenim muškim tjelesima, a da ne ispadne da žudimo za muškim dodirom. Dakle uglavnom neka žešća psihologija o kojoj bi Frojd imao štošta reći da je živio u vrijeme ovolikih stadiona i fudbalskih šampionata.
Ako si zaista spreman prihvatiti nekoga onakvim kakav jeste, onda se nemoj upoređivati s njim niti njega sa sobom. Čemu suparništvo? Možeš razmjenjivati mišljenja, stavove, ideje, ali čemu taj primitivni impuls “zajahivanja” drugog? Čemu tolika bliskost – pitam se – otkud ona dolazi???!!! Pa tek ste se upoznali!
U civilizovanom svijetu, tj. civilnom, građanskom društvu i državi u takvim slučajevima se pribjegava zaštiti države, tj. traži se pomoć organa reda, npr. Upravo radi toga postoji država: institucija koja štiti jedinku i njena individualna prava i slobode, od kojekakvih kolektiva, zajednica, kultova, sekti, klanova, sociopata, psihopata …
Dobro bi bilo prisjetiti se tog dijela ustava.
Ako si spreman prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, čemu onda nametati im osjećaj krivnje što nisu onakvi kakvi nisu, a kakvi bi, po tebi, trebali biti?
Ako im već namećeš krivnju da su npr. iznevjerili nešto, nekoga, neke pretke, neke ideale (možda tebe i tvoje ideale) dozvoli onda da postoji neko ko ih od tog osjećaja krivice može zaštititi i osloboditi, ko im može reći gdje i kako da potraže zaštitu, ko će ih podsjetiti da imaju potpuno pravo i slobodu da u svakom trenutku kažu “ne” i istupe iz bilo kakve nazovi zajednice i odnosa. Građani i građanke moraju imati nekoga ko će ih podsjetiti da ne potpadaju ni pod čiji parazakon ni parasud osim pod zakon i sud države u kojoj žive, a koji im kaže da su slobodni od svake dogme i tiranije, ako to žele biti.
Sjećam se dana kada je kolektivni revanšizam npr. bosanskim muslimanima nametao nekakav grijeh, nekakvu krivnju što su napustili vjeru i ime svojih slavenskih predaka. Zadnjih godina gledam i slušam novi kolektivni revanšizam kako gotovo istima nameće grijeh i krivnju što su u doba Moderne i zarad jugoslovenskog unifikacionizma bili napustili običaje, vjeru i ime svojih muslimanskih predaka.
Bivša država je propustila priliku da zaštiti pojedince, privatne građane, od takvih kampanja i pokreta. Propustila je priliku da pruži građanima mehanizme borbe i zaštite privatnosti i individualnog građanskog identiteta od revanšistički nastrojenih, organizovanih grupa građana, raznih zajednica, vjerskih, političkih. Zbog toga što je ta reakcija države izostala, bila je praktično otvorena sezona lova na privatne građane, na te na rešetu ostavljene pojedince. Ova država takođe čini istu grešku. Ona misli da se radi o grupnim pravima, ali ne vidi da su pojedinci ostavljeni na milost i nemilost kolektivitetima koji vjeruju da imaju mandat da vode državu preko ove ili one partije (u zavisnosti koja im više podilazi) i tako legalizuju tiraniju većine, svoju tiraniju nad pojedincem.
TOP LISTA INDIVIDUALISTA
Danas pojedinac “u nas” pati ako ima različito mišljenje od mase. Unaprijed pati. Osjeća se kao gubitnik.
Samo kao dio mase, kao dio kolektiviteta se pojedinac osjeća kao pobjednik, što je po sebi poprilično gubitnički jer to je pravi pokazatelj kapitulacije pojedinca, nestanka individualizma. Drugdje se ljudi diče originalnim, različitim, drugačijim mišljenjem. Bave se proizvodnjom autentičnog mišljenja i ponosno ga javno iznose.
“U nas” ne samo da strahuju da ga iznesu, nego se osjećaju stigmatiziranim zbog njega i prije nego ga ikome saopšte. Plaše ga se i u sopstvenoj glavi. Proklinju trenutak kada su ga koncipirali vjerujući da im zajednica, da im kolektiv može pročitati misli, ili da se mogu izlanut’ pred nekim… Drže ga u sebi, otuđujući se i pateći zbog toga, ne shvatajući da zapravo izvor njihovog trpljenja nije u njihovom mišljenju, u slobodi mišljenja, već u predrasudama, dogmi i mentalnom nasilju grupe, bezlične mase nad pojedincem. Radi toga se mnogi povlače iz tokova javnog života kojim hara i koje usmjerava lijepo obučen, sređen i zapakovan polusvijet.
To je ideologija, nova ideologija novog režima, osamnaestonovembarskog režima, za nas novog socijalizma, a zapravo već poznatog nacionalnog socijalizma koji je baziran na kulturnom i etničkom identitetu grupe (a ne na klasnom kao onaj drugi) a koji nacionalno homogenizira društvo dok ne isključi iz njega i posljednju individuu sa individualnim mišljenjem marginalizirajući, demonizirajući, prezirući, ridikulizirajući i diskreditirajući individualizam.
Pojedinac pati radi toga što zna da njegovo ili njeno mišljenje neće biti ni saslušano, a kamoli prihvaćeno od strane većine. Jednostavno zna da “tu pjesmu” neće niko slušati jer ne odgovara narodnom melosu na koje su uši navikle.
Znamo taj osjećaj.
Prepoznajemo tu patnju.
I ja slavim i prizivam tu patnju jer to je najbolja kazna za pojedinca koji ni sam ne cijeni kvalitet manjinskog glasa individue: te najveće manjine, i najmanje većine.
Prezirem pojedinca koji i sam sebi sudi sudom kolektiva, koji robuje sistemu vrijednosti mase, mediokriteta, prosječnosti, populizma – i to u svojoj privatnosti, intimi, sam sa sobom.
Taj njegov ili njen očaj, to je očaj izgubljenog koji vaga, dezorjentisanog koji je zapravo na raskrsnici: da iz nekog neopravdanog straha napusti sopstvenu, jedinstvenu, autentičnu poziciju, misao i zaroni u prosječnost, u kolektivizam, u trend, linijom manjeg otpora.
I naravno da na to svako ima puno pravo, da mu niko ne može suditi, ali onda se nerijetko dešava jedna inverzija u psihologiji takvog pojedinca: njegova ili njena savjest čini da takva individua postane najglasniji glas rulje u borbi protiv individualista. Ta neka sujeta i zavist što je neko drugi odolio, što nije popustio, što nije napravio kompromis, tjera takvu osobu na svojevrstan revanšizam koji nastoji zatomiti glas pojedinca, koji ga nastoji slomiti, da kapitulira kao i ona sama, čisto da bi potvrdila sebi uzaludnost takve borbe i neophodost, tj. neminovnost nacionalne homogenizacije i tako umirila svoju savjest i konačno se prepustila orgiji kolektivizma bez straha da će je neko moći do kraja podsjetiti na istinsku i potisnutu sebe i tako zapravo dozvati sebi da shvati koliko je odlutala od sebe, zabrazdila, zabludila ta krhka i labilna osoba. Takva je mnoga “Inteligencija” na ovim prostorima.
Živimo u takvim vremenima, čini mi se. Barem ovdje. To je ta svakodnevna borba. Drugdje je sve ovo što pišem i o čemu pišem notorno. Njih ovo niti interesuje, niti treba da interesuje. Ja samo raportiram iz ove kolektivističke vukojebine u kojoj je čovjek čovjeku homogenizirani vuk i u kojoj trenutno traje orgija ludih i zbunjenih.
Damir Nikšić za BUKU