Damir Nikšić: Kultura sukoba

Kolumna

"U nas" se ne radi o "sukobu kultura" već o jednoj sveopštoj "kulturi sukoba" koju svi zajedno dijelimo.

12. juli 2016, 12:00

Kulturu sukoba svakodnevno proizvode i njeguju oni ideolozi partikularizma koji ovu našu realnost interpretiraju kao posljedicu ili nuspojavu viševijekovnog i sada već "tradicionalnog" sukoba kultura i tradicija. Po njima su ovdašnje kulture i tradicije uzrok tom sukobu, a ne ovdašnji ljudi, njihovi pasjaluci, ideologije i politički interesi. Ovakva ideologija je proizvela "kulturu sukoba" kombinujući u praksi kafansku produkciju sa produkcijom kućne radinosti i nacionalnih akademija nauka i umjetnosti. I ništa novo nisam rekao, zar ne? Svi to znamo. To znači da se možemo složiti oko postojanja sveprisutne "kulture sukoba" koja uporno i svakodnevno insistira isključivo i samo na sukobu: na sukobu tradicija i tradiciji sukoba. Možemo, znači, potvrditi i prihvatiti činjenicu da smo okruženi "kulturom sukoba", uronjeni u nju do te mjere da nam je teško izaći kada to želimo. 

"Kultura sukoba" je poput teške i ljepljive melase koju proizvode partijski i korporativni mediji, pomenute nacionalne akademije nauka i umjetnosti, državne institucije kulture, kafanski bardovi i svako za sebe u kućnoj radinosti - svjesno ili nesvjesno, po direktivi ili navici. Primijetićete da sve te pare za kojima vape "kulturnjaci", te famozne pare koje se najmanje troše na kulturu, te pare - ako se i kada se troše - troše se uglavnom na "kulturu sukoba", tj. na proizvodnju kulture i tradicije sukoba koja zauzvrat proizvodi i potvrđuje sukob koji potom proizvodi još "kulture sukoba".

"Kultura sukoba" je glavna kultura "u nas". Ona je i popularna i "mainstream" i  populistička i elitistička pa čak i kada je alternativna, kada se radi o subkulturi, o kontrakulturi - sve su to derivati opšte kulture sukoba čijoj hegemoniji svjedočimo danas. "Niđe na svijetu nema" druge kulture do kulture sukoba. Čitav svijet živi "kulturu sukoba" bez obzira o kojoj se kulturi radi i o kojem sukobu i kojih kultura...

Proteklih godina smo, izgleda, pretjerali sa ispiranjem mozga pričama i tezama o multikulturalnosti raznoraznih naslijeđenih kulturnih tradicija (o kojima u međuvremenu nismo ništa naučili) pa smo izgubili iz vida ovu kulturu koju skupa sa novim predrasudama, stereotipima i sukobima sami konstruišemo i proizvodimo svakodnevno kao što pčele proizvode med. Fokusirajući se racionalno samo i jedino na ekonomiju i argumente ekonomije, propustili smo primijetiti, analizirati i osvijestiti iracionalnu i nesvjesnu proizvodnju "kulture sukoba" svuda oko nas. 

Možda ta "kultura sukoba" i nije toliko iracionalna ili nesvjesno proizvedena. Moglo bi se debatirati da ju je sami crni vrag kapitalizma prozveo iako kulturu sukoba "luče" i "proizvode", sada već po inerciji, jednako i liberali kao i konzervativci.

Kulturna hegemonija.

Ako ćemo ćerati po Gramšiju na tu stranu, onda je kapitalizam zaista totalno nametnuo "kulturu sukoba" svima nama jer o čemu god da pričamo, šta god da gledamo i čitamo: vijesti, reklame, magazine o zdravlju i ljepoti, žutu štampu, holivudske filmove - vidimo neki sukob. Čitav kosmos je u sukobu.

Kao i u svakom drugom sukobu prije, neki i na ovom današnjem odlično zarađuju. Kultura sukoba se isplati. Unosna je. Profitabilna. Dobro se prodaje. Sukob je jednostavan za korištenje, za rukovanje, za konzumiranje. Prijemčiv je. Lako ga je pojmiti, procesirati, razumjeti, prihvatiti, usvojiti, odabrati stranu. Ne samo da se brzo, lako i jednostavno konzumira, već sukob isto tako brzo, lako i jednostavno apsorbira i konzumira konzumera, tj. korisnika, subskrajbera, kurajbera... Svi mi potičemo iz navijačke rulje odgojene globalnom i lokalnom "kulturom sukoba" te smo, stoga, formatirani kao konzumeri za apsorbiranje i konzumiranje bilo kakvog sukoba. Odmah upadamo u bilo koji sukob kao da nikada nismo iz njega ni izlazili. U sukobu smo k'o kod kuće. 

U "kulturi sukoba" sve je sukob i u sukobu. Ako imamo bore - objavićemo rat borama. Imamo salo - objavićemo rat debljini. Društvo ima problema sa drogom - objavićemo rat drogi. Ima problema sa dijabetesom - objavićemo rat dijabetesu. Svima i svemu smo objavili rat! Stalno ratujemo! Vodimo svoje privatne ratove protiv svjetskih sila, banaka, preduzeća, korporacija... Tužimo, ratujemo, sukobljavamo se na svakom koraku, u svakoj prilici: na parkingu, u čekaonici, u redovima ispred šaltera, na ulici, na televiziji - sveopšta globalna kulturna hegemonija "kulture sukoba". 

Kada krenemo u poštu, u opštinu, na sud, pijacu, prodavnicu, mi ne idemo da se žalimo, da se raspitamo, da se informišemo, da pazarimo - mi idemo da se posvađamo. 

Kada izlazimo na ulicu - mi idemo u rat. Naoštreni i spremni za sukob. Čak i kada idemo u bolnicu, u ambulantu, kod doktora, mi ne idemo da se liječimo - mi idemo da se eventualno posvađamo, nasekiramo i "svašta im nagovorimo", tj. da se dodatno razbolimo.

Neki danas ni u bogomolje ne idu da nađu utjehu, mir, smirenje, spokoj, već da huškaju, da se hajcaju i nahajcaju, da vode svete ratove, da izazivaju sukob.

Ljudi se više ne druže niti razgovaraju da bi razmijenili mišljenja, ideje, vizije, fantazije, gluposti, viceve... Jok! Sada agituju, ili u najblažem slučaju - debatiraju. Zato, uglavnom, to podvodimo pod sukobe mišljenja ili ideja, a ne razmjenu mišljenja i ideja. Ljudi sole pamet jedni drugima i mlate jedni druge po zdravom mozgu sa svojim stavovima, znanjem, informacijama, edukacijama, manirima, talentima, vrlinama, svojom "briljantnošću" tj. svojom "ličnom kulturom" - sukoba, valjda. Kao da ne znaju drugačije. 

Pogledajte samo sve te komentare ispod vijesti i tekstova na portalima. Ispod ove kolumne, evo. Čemu oni služe? Čemu bi trebali da služe? "Govor mržnje" je samo jedna mala nuspojava sveopšte "kulture sukoba" koja u nama tinja i svud oko nas se rasplamsava. Skoro svaki komentar i replika polako prema dnu stranice pređu u otvoreni sukob koji je samom sebi cilj i svrha. Kao da jednostavno ne može drugačije. I to je poželjno jer dovodi korisnike na stranicu. Naime, sukob rezultira "klikovima", a više klikova znači i veći profit.  

I onda se pitamo: "Ko nas zavadi?"

Pa vjerovatno oni koji profitiraju na sukobima. Oni koji nam prodaju oruđe i oružje, tehnologiju i usluge da "hendlujemo sukob"; "know-how" da se nosimo i koegzistiramo sa sukobom i uz sukob - da tinjamo "mirnim suživotom" u našim "žarištima sukoba", na internetu, društvenim mrežama, dok nas svakodnevno sa svih strana bombarduju, lože i raspiruju "kulturom sukoba". Ako ne sukoba s drugim i drugima, a ono sa samim sobom: sopstvenim tijelom, navikama, potrebama. 

Ima tu i neke jeftine mudrosti: čim si u sukobu sa sobom, čim se preispituješ - nisi, k'o biva, glup i zatucan kao ostali koji su u sukobu s drugima. "Apgrejdovan" si u nekog filozofa, poetu. Tvoj unutrašnji sukob je pravo malo umjetničko remek-djelo koje zaslužuje da bude na naslovnoj stranici, pijadestalu ili u zlatnom ramu u muzeju, galeriji ili nekoj drugoj kulturnoj instituciji, u nekom novinskom dodatku o kulturi ili katalogu sveopšte "kulture sukoba" u kojoj su takve stvari na cijeni. ("A možda si  samo obična kukavica koja se ne upušta u sukobe s drugima te koristiš komfor i slobodu maltretiranja samoga sebe jer to ti ne može niko zabraniti niti te zbog toga tužiti i osuditi." argumentovao bi neko ko zna o čemu se radi u "kulturi sukoba". )

Čovjek se na kraju navuče na to stanje - na stanje permanentnog sukoba sa svim, svačim pa i samim sobom. Velika je to droga i ovisnost, navika koja se uvuče pod kožu.

Ovisnost i bijeg

Navika koja postane dovoljno učestala prerasta u ovisnost, a ovisnost koja postane dovoljno rasprostranjena proglasimo kulturnom tradicijom.

Da pojasnim kako ja to vidim: mi stvari koje nisu dobre za naše zdravlje proglašavamo kulturnom tradicijom samo zato što nismo nikako uspjeli da ih se kroz istoriju otarasimo, odviknemo, da se "skinemo s njih".  I sad, k'o biva - mora se! 

Kako? Šta? Pa evo, na primjer: da smo kojim slučajem navikli da jedemo govna, jednom godišnje bi natjerali sviju, i staro i mlado, i goste i strance da se sa nama najedu govana. Čisto da ne ispadne da je to neka loša navika, da se je neko nedajbože od naših predaka  negdje malo zanio, zastranio (prvo sam samcat, pa nas onda nas sviju nekako zaveo, naveo i navadio na ista govna, štobirekli), već da je to k'o biva jedna naša staaaaraaa kulturna tradicija. 

Ne moraš ti to svaki dan. Samo taj jedan dan kada se obilježava ta sataaaaara navika, pa da ovima što to svaki dan čine i čiji su preci to počeli i njegovali, da njima bude lakše. Da se osjećaju normalnijima i korisnima za zajednicu. 

Možda malo pretjerujem, al' tu je to negdje... 

Kako raskinuti sa tradicijom? Kako raskinuti sa konfliktom, konfliktnom kulturom, kulturom konflikta, tj. kulturom svađe i sukoba? Kako prestati biti ovisnik o adrenalinu, neugodnosti, stresu, tjeskobi, testosteronu, histeriji i svim onim što ide u paketu i pod ruku sa sukobom? Sigurno ne tako što ćemo se konfrontirati, tj. sukobiti s njim; tako što ćemo mu objaviti rat i štasvene (uglavnom isto ono što i sam sukob propovijeda). Dakle, sigurno ne nasiljem, nasilnom revolucijom i to... Jer Bastilju možemo srušiti, ali sukobiti se ili suočiti sa zatvorom, sa tamnicom možemo i tako što ćemo ga osvojiti, promijeniti iznutra, odabrati "unutrašnje uređenje" koje nam najviše i najbolje odgovara: zavjese, tapete i namještaj umirujućih pastelnih boja za svoju ćeliju, ukrasne lampe za tamnicu... A možemo i pobjeći iz zatvora glavom bez obzira. 

Ali kuda? Šta je alternativa? Čime raspolažemo? Koje su opcije? 

Kulturna hegemonija ove "kulture sukoba" je totalna i globalna.

Pa recimo, u nekim slučajeva to zna biti subkultura droge. Subkultura droge je jedna posebna kontrakultura koja je nastala kao reakcija na kulturnu hegemoniju "kulture sukoba" naročito šezdesetih godina prošlog vijeka u vrijeme Hladnog i Vijetnamskog rata. Ona predstavlja bijeg iz "kulture sukoba". Preko uživanja raznih droga mi se nalazimo, okupljamo, družimo osvještavamo u jednom zajedničkom razumijevanju (ili pak padamo u kolektivnu nesvijest zajedničkog "puknuća"). Droge su nam izgovor za druženje, za neulaženje u sukob, za izbjegavanje sukoba, za pravdanje i razumijevanje našeg elementarnog nerazumijevanja. Mi priznajemo sebi da nam je potrebna droga kao sredstvo ili izgovor da ne budemo divlji, budale, ludi, glupi ili bezobrazni kao što to moramo biti u "kulturi sukoba" u kojoj su svi svima konkurencija. Pomalo je žalosno što na taj način samo potvrđujemo i utvrđujemo i u svojoj podsvijesti dominaciju "kulture sukoba" oko nas kao "surovu realnost" i datost, a ne političku propagandu režima na primjer. 

Da! Postoji i subkultura alkohola, rakije, koja je često, jednako kao i i za destrukciju, dobar izgovor za druženje. Čak i međunarodno, međuetničko, pa  i, gluhobilo, međureligijsko. To je kafanska subkultura. Ona ima i svoju "outdoor" verziju teferića, roštilja i to...

Čemu sve moramo pribjegavati da bi barem na par sati, ili par dana pobjegli iz dominantne "kulture sukoba" koju propagira i zagovara režim. Da. Niko drugi do režim. Jer ovaj režim drugačije ne bi mogao ni opstati. Upravo "kultura sukoba", te vječne i konstantne mobilizacije građana jednih protiv drugih ga i održava. Režim nas svakodnevno truje "kulturom sukoba" u podnošljivim količinama: da pocrnimo od muke, a da ne izgorimo. Da poludimo, a da ne pregorimo. 

(Ni dijetalni režim ne bi postojao da te prije toga ne dovedu u sukob sa sopstvenim izgledom ili te barem kulturološki prethodno ne navuku na nezdravu hranu.)

Šta bi bilo da se mi sami od sebe prirodno smirimo, opustimo, prepustimo životnim činjenicama i malim radostima, te konačno pomirimo sa samima sobom? Prvo sa samima sobom, pa onda i sa ostalima oko sebe. 

Šta bi se desilo da se pomirimo s tim da nećemo smršati sve dok ne počnemo više osluškivati sopstveno tijelo, a manje reklame zdrave i nezdrave hrane i pića? Da li bi propao svijet kada bi prihvatili sebe kakvi jesmo shvativši da ne moramo izgledati naštancano poput glumaca i glumica, fotomodela, sportista, porno zvijezda i to; da se pomirimo sa svojim godinama, sa svojim borama, sa svojim sijedima, sa svojim kilama, sa svim svojim manama; sa tim da nismo, niti ćemo ikada zaraditi onoliko koliko smo namaštali - da ćemo biti obični radnici do kraja života, a ne gospoda; da nam djeca nisu, niti će ikada završiti škole koje smo mi htjeli da završe; da nisu ispala onakva kakvi mi nismo uspjeli ispasti; da se nisu oženila i udala onako kako smo mi zamislili i naumili - da li bi svijet propao? Šta bi bilo da se prihvatimo onakvima kakvi jesmo, da prihvatimo druge onakvima kakvi jesu, da se naučimo živjeti sa sobom i drugima, da počnemo učiti o sebi i drugima -  šta bi bilo? Prestali bi trošiti tolike pare na "gadžete" i gluposti i provodili bi više vremena jedni s drugima, a manje sa sredstvima masovne indoktrinacije. (Vjerovatno bi nas onda proglasili neprijateljima sistema tvrdeći da smo u sukobu sa sveopštom "kulturom sukoba".)

Industrija

Oni ti ne daju da izađeš iz kulture sukoba. Možeš se opustiti, smiriti, zabaviti, ali to se plaća. Postoje legalne droge za smirenje. Postoje i mjesta za opuštanje. Postoje mediji, filmovi... Sve ima svoje. 

I to je interesantno - to da ne postoji kultura opuštanja, smirenja i zabave, već umjesto nje postoji industrija i biznis opuštanja, smirenja i zabave dok je, istovremeno, sam sukob od biznisa i industrije (kao što je ratna industrija), postao globalnom kulturom i načinom života koji živimo danas. 

Zar kultura, generalno, nije u vezi i o specifičnim načinima opuštanja, druženja, smirenja, življenja u harmoniji sa prirodom i društvom i to? Zar nije zapravo i upravo "kultura" ta koja se bavi načinima i vidovima smirivanja, opuštanja, itd? Zar ne zamišljamo taj neki mir, spokoj, staloženost kada kažemo riječ "kultura", bilo da se radi o nekim drevnim kulturama iz muzeja ili National Geographic-a, ili pak o udaljenim, egzotičnim kulturama sa Travel kanala i to? Zar ne zamišljamo odmah neku hranu, ugodne ležaljke, hladovinu nekih hramova za meditaciju u tropskim krajevima, japanske kuće i vrtove, fontane, parkove, klostere, kolonade, mir i spokoj ruševina? 

Ne! To je danas industrija. Turizam, sauna, velnes, fitnes, lijekovi za smirenje, zdravlje, zdrav život - sve je to industrija: biznis, a ne kultura. 

Kultura je "kultura sukoba", a time i napetosti, histerije, euforije, testosterona, adrenalina... Za sve drugo postoji industrija i kreditna kartica, naravno. 

Opuštanje, zabava, smirenje - sve što smo nekada radili spontano, zajedno, vjerovatno i instinktivno (kao naši preci oko vatre) - danas se plaća. Niko nikoga više ne masira 'nako, jaranski. Ima ko masira. Zna se ko masira.  I pored toga što ti, da bi izmasirao nekoga, ne treba ništa osim ruke i dobra volja - nas su ubijedili da ne znamo, da ne smijemo, jer nemamo licencu, možemo nešto pogriješiti, pokvariti, nanijeti neku štetu pa će nas tužiti...

Niko da zapjeva uz gitaru!!! Za raju! Čak ni "za svoju dušu"! Imaju profesionalci. Ako nema profesionalaca - imaju amateri koji se takmiče na televiziji - oni će nam zapjevati. Nije naše da pjevamo, da se opuštamo. Njihovo je. Oni pjevaju, oni nas opuštaju, oni se takmiče, sukobljavaju. Još malo pa će na harmonikama da ugrađuju ono za provlačenje kreditnih kartica. Najprofesionalniji će i fiskalni račun da ti izbacuju. 

Ni u sportu, a ni u muzici nije više stvar u ljepoti igre, svirke - stvar je u navijanju, u sukobu, u porazu drugog, u uvlačenju što više publike u sukob... Već sam spomenuo da te ni  religija više ne smiruje, ni vjera, ni duhovnost... Sve te to odmah nasekira. Kako i neće kada postoje toliki vjerski sukobi. Otkad još. Oni su najpoznatiji i najstariji sukobi od svih sukoba. Čim si u nekoj vjeri ti si automatski i u sukobu koji ta vjera njeguje i podrazumijeva - htio ne htio. Ti možeš danas primiti neku vjeru, ali si odmah sutradan već par hiljada godina i jedan dan u vjerskom sukobu. S kim, kako? Ne znam - raspitaj se. To ti sve dolazi u paketu, ide jedno s drugim, do te mjere da je religija postala sinonim za sukob. Mnogi vide religiju kao uzrok svih sukoba, a vjerske institucije kao izvor svih sukoba, ili barem kao izvor "kulture sukoba" koju danas živimo. Zato mnogi traže utjehu, spasenje i smirenje u ateizmu, u nauci, pa onda, kada nađu istinu, jurišaju sa jednakim fanatizmom u "sveti rat" protiv religija - u novi sukob "racionalnog" protiv "iracionalnog". I to je nuspojava sveopšte kulture sukoba koju svjesno ili nesvjesno živimo, njegujemo i proizvodimo.

Možemo pobjeći u zdrav život, u teretanu da se tamo ispušemo, ali tamo je tek regrutni centar za novi sukob. Tamo se tek mobilizujemo u armiju onih koji se znoje i preznojavaju u sukobu sa kalorijama, sa nezdravom ili vještačkom hranom, sa ovim ili onim načinom života. Tamo je vjerovatno i prva linija tog sukoba.

U sukobu smo sa umiranjem. Ne prihvatamo ga kao činjenicu. Skontaj: mi ni prirodnu smrt ne prihvatamo kao činjenicu. I njoj smo objavili rat. I nju smo pobijedili, sustigli i prestigli. Izumili smo "vještačku" tj. nasilnu smrt koja je ljudskih ruku djelo: masovno proizvedena, industrijska. Naša vještačka i fabrikovana, masovna industrijska smrt je brža, praktičnija i efikasnija od prirodne koju u međuvremenu odgađamo tako što vježbamo, jedemo i živimo zdravo - ali ne i umjereno.

Vježbamo, jedemo i živimo zdravo na ekstreman način, jer u suštini nismo u sukobu sa smrću već sa smrtnošću, tj. sa životnim činjenicama. Jednostavno se ne mirimo ni sa čim. Vjerujemo da sve možemo pobijediti ako se više trudimo. Do te mjere je to vjerovanje uvriježeno da me ne bi iznenadilo da ovdje već postoje ljudi koji su uvjereni da bi mogli naslikati nešto kao Mona Lizu samo ako redovno vježbaju satima i ako se maksimalno trude godinama. Oni ne prihvataju i ne mire se sa životnim činjenicama kao što je npr. da nemaju talenta. Oni su objavili rat životnim činjenicama i ne mogu da se oduprem utisku da se tu u stvari radi o elementarnom sukobu sa zdravim razumom.

Kažem vam: kultura sukoba je totalitarna i dominantna. Ušla je u sve pore života i među sve generacije. Stoga i sukob generacija. Ne samo živih. I mrtvi su umiješani tj. uvučeni u taj sukob! Ni mrtve više ne puštamo da počivaju u miru. Pogotovo ne žrtve prijašnjih sukoba koje današnja "kultura sukoba" oživljava svakodnevno, sedmično, mjesečno, godišnje, ciklično. 

Svake godine iz dana u dan mobilizujemo i postrojavamo svoje mrtve na javnim prozivkama koje su samo nama i našem današnjem sukobu, tj. našoj "kulturi sukoba" bitne. Ni mrtve ne puštamo da se iskradu iz naše kulture sukoba i "žive svoju realnost" tj. počivaju u miru. Dotle to ide.

Šta da se radi? 

Šta je kontrakultura u slučaju "kulture sukoba"?  - pročitajte u narednoj kolumni.