Početkom prošle sedmice, urednik Buke mi pošalje SMS sa molbom da napišem tekst za portal o ekonomiji. Ja, opet, ne razmišljajući puno, pristanem i obećam da ću to uraditi u roku od 3 dana. Evo prošlo je već desetak dana, a ja tek sad odlučih da nešto napišem. Obzirom da nisam sklon probijanju dogovorenih rokova, evo javno se izvinjavam uredniku Buke, ali problem koji sam imao je sljedeći: Da li uopšte ima smisla pisati bilo šta ozbiljno, stručno i analitički, u zemlji u kojoj je važnije da li je Ceci skinuta nadzorna narukvica ili ne, šta je Čeda rekao, a Mile mu odgovorio, od toga što se svakodnevno dešavaju ljudske tragedije i drame zbog otkaza, zatvaranja firmi, neisplaćenih plata i da ne nabrajam dalje? Koga je uopšte briga šta se dešava sa privredom i radnicima, dužnicima i žirantima, porodicama koje se rasturaju zbog dugova i neimaštine, ljudima koji sami sebi oduzimaju život jer ne vide nikakav drugi izlaz? Ima li uopšte smisla otvarati ozbiljne teme kao što su ekonomija , birokratija, korupcija? Ima li smisla analizirati, upozoravati, nuditi rješenja, kada niko nije spreman čak ni na običan dijalog, nego isključivo na ignoranciju, pljuvanje, etiketiranje ili podsmijevanje?
I tako, postavljajući sebi ova pitanja, na koja je odgovor očigledan, padnem u depresiju i pošaljem uredniku SMS sa pitanjem – a koga to moj tekst o ekonomiji uopšte interesuje? Odgovor koji sam dobio glasio je: Buku i narod. Za narod sumnjam, a za Buku ne znam.
Bilo kako bilo, pred Vama je tekst o ekonomiji koji je napisao jedan depresivni ekonomista i od vlasti deklarisani samozvani analitičar. Od pisanja analitičkog, stručnog teksta odmah sam odustao, jer nam je valjda svima sve jasno u kakvoj smo nevolji kao pojedinci i društvo u cjelini, a i ne želim da vas još i ja dodatno deprimiram podacima i procjenama. Da pišem tekst pun optimizma tipa: nije krahirao penzioni i zdravstveni fond, malo smo zaduženi, pa se možemo još zaduživati, Republika Srpska je ekonomski stabilna i ove godine će se u RS investirati 2 milijarde, ne mogu jer nisam političar, pa niti želim, niti imam interesa da Vas lažem.
Pa šta da pišem o temi o kojoj je skoro već sve napisano a nikoga ne interesuje?
Pisaću kako i šta bi trebalo u ovoj situaciji, po mom skromnom mišljenu, da se uradi, i to hitno, da bi se dobili prvi efekti zaustavljanja propasti.
Onaj koji očekuje da će u ovom tekstu naći genijalna rješenja, koja daju instant rezultate, neka odmah prestane da čita, jer u ekonomiji nema čarobnih štapića i rješenja preko noći, a ni Bog, koliko ja znam, tu baš puno ne pomaže. Pogotovo u situaciji kada važi ona narodna: Što budala pokvari, ni sto pametnih ne može popraviti.
Probleme svi znamo: nemoćna i prezadužena privreda, ogromna nezaposlenost, velika zaduženost građana i ogromni troškovi funkcionisanja vlasti i birokratije.
Situacija se može najslikovitije prikazati podatkom da na jednog zaposlenog u privredi (to je ono što stvara novu vrijednost op.a.) dolazi 1 dijete koje treba izdržavati, 1 nezaposleni kojeg treba hraniti, 1 penzioner za kojeg treba uplaćivati doprinose i skoro 1 koji je u tzv. nadgradnji, tj. prima nešto iz budžeta.
Svakome je (valjda?) jasno da je takva situacija neodrživa na bilo kakav rok. Stvari se moraju hitno mijenjati i postavlja se pitanje odakle početi?
Pristupi su različiti, jedni misle sa stanovišta potrošnje, drugi sa stanovišta proizvodnje, treći sve vide kroz reprogramiranje, refinansiranje i novo zaduživanje, četvrti ne misle ništa.
Mislim da bi trebalo krenuti od početka. A početak je čovjek i to onaj koji stvara novu vrijednost koja se onda može uštedjeti, razmijeniti za neku drugu vrijednost, preraspodijeliti ili potrošiti. Drugim riječima, treba krenuti od ekonomske baze, jer ekonomska baza određuje društvenu nadgradnju. Čisti marksizam! Voljeli vi Marksa ili ne, zbog njegove ideologije, ekonomsko znanje mu se ne može osporiti.
Ono što mene čudi jeste činjenica da, iako su na vlasti bivši istaknuti komunisti (Dodik, Radmanović, Lagumdžija, Špirić i da ne nabrajam dalje), koji su svojevremeno pozavršavali sve marksističke škole i kurseve, da su baš oni u potpunosti zaboravili ono što su tada naučili, pa ovdje napraviše sistem u kojem društvena nadgradnja određuje ekonomsku bazu.
Prema tome, jedino ozbiljno i održivo rješenje je povećanje ekonomske baze, uz istovremeno smanjenje društvene nadgradnje na nivo primjeren razvoju te baze.
Svakako da je ovo proces i ne može se preko noći ostvariti, ali proces bi morao krenuti odmah i to, po mom mišljenju, na sljedeći način:
1. Povećanje likvidnosti i solventnosti postojećih privrednih subjekata
U Republici Srpskoj, svako svakom duguje, privrednici privrednicima i državi, a država privrednicima. U takvoj situaciji, bilo bi pametno posegnuti za nečim što se zove dobrovoljna multilateralna kompenzacija. Za one manje upućene, objasniću da je to proces u kojem privreda, javne institucije i budžet prijavljuju svoja međusobna dugovanja i potraživanja. Kada svi u nekom roku prijave dugovanja i potraživanja, onda se uz pomoć specijalizovanog programa traže lanci subjekata u kojima se potraživanja i dugovanja svode na nulu, tako da je rezultat cijelog procesa smanjen nivo dugovanja i potraživanja tj. zdravija situacija.
Za one kojima je i ovo objašnjenje bilo prekomplikovano, evo još jednostavnije : Ako firma A potražuje od firme B 100 KM, a dužna je budžetu 100 KM i ako firma B potražuje od budžeta, npr. po osnovu neplaćenih usluga, 100 KM, kroz provedenu multilateralnu kompenzaciju rezultat će biti da firma A niti potražuje išta od firme B, ali nema više ni duga prema budžetu. Da firma B nema duga prema firmi A, ali više ni potraživanja od budžeta, te da je budžet u toj situaciji na nuli, niti duguje niti potražuje. Svima popravljeno finansijsko stanje i to bez para.
Ovaj proces je rađen u Republici Srpskoj dva puta u periodu 2001-2002. godine i tada je finansijski rezultat bio jednak jednoj trećini tadašnjeg budžeta. Kada bi se to sada uradilo, a nema nikakve tehničko-tehnološke prepreke za to, i kada bi rezultat bio približan onome od prije deset godina, to bi smanjilo unutrašnja dugovanja i potraživanja za oko 500 miliona maraka. Finansijska situacija privrede bi se značajno popravila, a time i njen kreditni rejting, što bi onda finansijski sektor vjerovatno ispratio kroz lakše davanje kredita.
2. Rasterećenje privrede
Privreda i privrednici su jedini koji stvaraju društveno bogatstvo, svi ostali ga samo preraspodjeljuju i troše. Iz fizike je poznato da se iz ničega ne može stvoriti nešto, pa samim tim ako se nastavi ovaj trend zatvaranja i propadanja privrednih subjekata, doći ćemo u situaciju da nemamo ništa. Stoga se i ovo malo privrede koja još radi mora pod hitno dovesti u situaciju da prodiše. U svakoj boljoj knjizi makro-ekonomije piše da se nikad, ali baš nikad, kad državi treba novac, ne udara direktno na privredu tj. ne ide se na povećanje troškova poslovanja, nego se dodatni novac prikuplja kroz finalnu potrošnju ili raspodjelu. Naročito se to ne radi kada je u pitanju slaba i nekonkurentna privreda.
No, domaći vlastodršci ne čitaju knjige, a pogotovo ne stručne. Oni samim dolaskom na vlast smatraju da sve znaju i da su nepogrešivi. U svojoj aroganciji i neznanju, 2010.godine su povukli taj najgori potez i kroz povećanje poreza i doprinosa na plate zaposlenih i izmjenama zakona o porezu na dobit, kojima su destimulisali investiranje, upropastili su i ono malo privrede koja je preživjela prvi talas finasijske krize iz 2008. godine.
Da sam tužilac, to nedjelo bih okarakterisao kao ubistvo iz nehata i samoubistvo iz zasjede. Posljedice tog čina osjećamo svi na svojoj koži.
Stoga je jedini razuman način da se sve vrati na staro, u cilju spašavanja bar ovih stotinjak privrednih subjekata koji još nešto ozbiljno rade. Treba vratiti neoporezivi dio plate, smanjiti poreze na neto plate do 1.000 KM, sa sadašnjih 8 na 3%, a plate preko 1.000 KM oporezovati sa 10%.. Doprinosi se moraju smanjiti na razumnu mjeru, a rješenja za zdravstveni fond tražiti u racionalizaciji zdravstvenog sistema, utvrđivanju minimalnog paketa zdravstvenih usluga i forsiranju dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, koje bi bilo izuzeto iz oporezivanja.
Penzioni fond je svakako finansijski neodrživ i tu se rješenje jedino može tražiti u povećanju broja zaposlenih, dok se na kratak rok rupe moraju pokrivati na teret budžeta. Ovdje neću ni da pominjem kojekakve parafiskalne namete tipa preregistracija firmi, usklađivanja djelatnosti sa novom klasifikacijom, taksa za ovo ili ono, koje značajno opterećuju male privredne subjekte i preduzetnike.
U situaciji opšte nelikvidnosti, pametan potez bi bio i plaćanje PDV-a, umjesto po fakturisanoj realizaciji, vršiti po naplaćenoj realizaciji.
3. Promjena fiskalne politike: Od Superhika do Robina Hooda
Manjak budžetskih prihoda koji će se pojaviti rasterećenjem privrede može se nadoknaditi samo na jedan način, a to je da svi podnesu teret krize u srazmjeri sa svojom ekonomskom moći. To zahtjeva promjenu načina razmišljanja i promjenu poreskog sistema. Do sada se kroz jedinstvenu stopu PDV-a i jednu stopu poreza na prihod provodila politika – uzmi siromašnima da daš bogatima – tzv. Superhik politika. Ona je branjena tezom da uravnilovka tj. jedna stopa PDV-a znači da svi plaćamo isto i da bi npr. nulta stopa PDV-a na hljeb išla u korist bogatima, jer oni imaju više para pa bi valjda mogli pojesti više hljeba, bez obzira što bogati baš i ne jedu hljeb.
Isti je slučaj i sa porezom na dohodak jer svi plaćamo porez po istoj stopi kao da je isto na 600 KM platiti 60KM i na 10.000 KM platiti 1.000 KM, valjda namjerno pri tome zaboravljajući da se od 600 KM ne može živjeti.
Prema tome, najveći teret krize trebaju podnijeti najbogatiji, a najmanji najsiromašniji. Stoga bi bilo pametno na osnovne životne potrebe (hljeb, meso, voće, povrće, dio higijene i dječija hrana, odjeća i obuća) smanjiti PDV na 5 % ili čak uvesti nultu stopu, a na luksuz (nakit, satovi, parfemi, kavijar, alkohol, cigarete, auti i sl.) povećati PDV. To neće dovesti do pojeftinjenja roba, ali će više novca ostati trgovcima i proizvođačima i kroz povećanje njihove profitabilnosti uvesti konkurenciju tj. nove igrače na tržište, što će u krajnjoj liniji dovesti do pada cijena za krajnje potrošače u razumnom roku.
Kada je u pitanju ukupan prihod građana, za sve one čija godišnja primanja prelaze 50.000 KM uvesti dodatnu stopu poreza od 10%, a za one koji zarađuju preko 100.000 KM dodatnu stopu od 15% . Ovaj dodatni porez bi se plaćao iz džepa poreskog obveznika, kako se to radi svagdje u svijetu, a ne sa žiro računa firme gdje dotični radi.
I na kraju, ali ne najmanje važno jeste smanjenje javne potrošnje. Ovo će i najteže ići, iako bez ovoga nema nikakvog ozbiljnog pomaka. Javna potrošnja se mora rezati tamo gdje je najlakše, a najlakše je na broju zaposlenih u administraciji i operativnim, materijalnim i nematerijalnim troškovima te iste administracije na svim nivoima. Npr. zašto Narodna Skupština RS mora imati 83 poslanika kad može funkcionisati i sa 43, šta će nam 16 kad smo jednako loše funkcionisali i sa 12 ministara. S obzirom da u javnom sektoru rade najbolji kadrovi, po tvrdnji političara koji su ih tamo zaposlili, sumnjam da će najbolji od najboljih, kada ostanu bez državnog posla, imati bilo kakav problem da se zaposle u privredi ili sami pokrenu sopstveni biznis. Što se tiče troškova, neka se ugledaju na italijansku vladu, koja je za par mjeseci uspjela da uštedi čak 23 miliona eura samo na troškovima putovanja i dnevnica. Od ovih naših bilo bi dovoljno i sto puta manje.
I eto, to je to što imam da predložim kao prvi korak, ili iskorak, koji bi trebalo napraviti.
Ekonomija se uvijek može popraviti i to nije pitanje znanja ili mogućnosti, nego volje. Da bi se dobro živjelo, mora se puno raditi. U ovoj zemlji se najmanje radi. U ovoj zemlji, za sve su krivi oni drugi i svjetska ekonomska kriza, što nije tačno. Za sve što nam se dešava krivi smo isključivo mi.
Društveni model zasnovan na neradu, tuđoj akumulaciji, korupciji, političkom nepotizmu i nacionalnom populizmu osuđen je na propast sam po sebi.
Što to prije shvatimo, prije ćemo na zelenu granu.