Nova karikatura u francuskom satiričnom nedeljniku „Šarli Ebdo” (Charlie Hebdo) izazvala je veliko negodovanje u javnosti, što nije iznenađujuće. Ali rasprave na mrežama i platoima TV studija nikada nisu bile toliko žestoke. Naime, u petak, 9. januara, na dan nacionalne žalosti u Švajcarskoj, povodom velike tragedije u turističkom mestu Kran Montana kada je u požaru u novogodišnjoj noći u baru „Le Constellation” poginulo 40 mladih ljudi, uglavnom tinejdžera, i 116 teško povređeno, „Šarli” je na svom Iks nalogu objavio karikaturu Erika Salša koja prikazuje dva skijaša na spustu pored znaka Kran Montana, pocrnelih lica i u zavojima, uz natpis: „Izgoreli se skijaju” i podnaslov: „Komedija godine”. Ovo poslednje je aluzija na kultnu francusku komediju iz 1979. godine, režisera Patrisa Lekonta: „Les Bronzés font du ski” (Preplanuli se skijaju).
Naša javnost je poput ostalih u svetu bila potresena ovom tragedijom o kojoj se dosta pisalo, ali je imala razloga da bude i tužno ponosna na svog državljanina, Stefana Ivanovića, koji je spasio nekoliko gostiju iz požara pre nego što ga je progutala vatra. Prema svedočenju očevidaca, postupio je kao istinski heroj.
Kontroverzni crtež nastradalih u požaru pojavio se samo dva dana nakon 11. godišnjice terorističkog napada na redakciju ovih novina, u Parizu 2015, kada su naoružani teroristi Al Kaide ubili 12 novinara, među kojima su bili karikaturisti Šarb, Volinski, Kabu, Tinjus. Razlog odmazde su bile karikature poslanika Muhameda, koga je u islamu zabranjeno crtati, a kamoli ismevati. Celim svetom se ubrzo proširio slogan „Je suis Charlie”, kao izraz solidarnosti i podrška slobodi izražavanja. Svi smo tada bili „Šarli”. To ogromno poverenje nije mnogo otupelo „Šarlijevu” oštricu, premda se nedeljnik kasnije ipak uzdržavao od antireligijskih karikatura (ranije se smejao i na račun Isusa Hrista). Meta njegove satire bili su i masovni pokolji u Bosni, a žrtve razornog zemljotresa u Italiji (septembra 2016) crtao je kao pene sa paradajz sosom i lazanje. Ali ostao je simbol za slobodu izražavanja sopstvenog mišljenja i slobodu medija, ne izneverivši svoj duh koji je satira, provokacija, crni humor.
Iako se većina ljudi slaže da karikatura Kran-Montane više nije satira i da prelazi granicu gde sloboda izražavanja postaje alibi, neki imaju suprotno mišljenje. Jedan verni čitalac „Šarlija” ne vidi ništa šokantno u njoj: „To je u duhu ’Šarli Ebdoa’, crni humor na vrhuncu, morate to uzeti sa rezervom. Novinari neće otvoreno ismevati žrtve. To nije nužno okrutnost, to je crni humor, treba to tako shvatiti. Možete se smejati apsolutno svemu… Sigurno postoji različita osetljivost među ljudima kada je u pitanju humor. Morate odvojiti crtež od tuge koju možda osećate zbog porodica.”
Drugi pak smatra da su „novinari mogli da napadnu menadžere bara… ali napadati decu koja su poginula je nezamislivo okrutno”. Treći objašnjava da crtež zapravo osuđuje sporost Švajcarske: „Šta su čekali”, pita se, „pre nego što su vlasnika restorana, Moretija, stavili u pritvor (istraga je pokazala da su izlazna vrata za slučaj opasnosti bila zaključana, jer se vlasnik, navodno, plašio da će neki gosti otići a da ne plate)? U međuvremenu, šta rade žrtve? Možda skijaju?! To je ono što karikatura osuđuje”, smatra on.
U Švajcarskoj se „Šarli Ebdo” suočava sa krivičnom prijavom zbog povrede dostojanstva tih žrtava. Prema rečima bračnog para koji ju je podneo, „Šarlijeva” karikatura bi mogla da potpadne pod jedan član švajcarskog krivičnog zakonika koji kažnjava širenje nasilnog sadržaja, sa povećanim kaznama kada su u pitanju maloletnici. Mogućnost da autor karikature bude osuđen još više je rasplamsala debatu o granicama satire. Valja podsetiti da je u Francuskoj sloboda izražavanja zagarantovana Ustavom, ali uz određena ograničenja: zabranjeno je javno pozivati na smrt drugih, zagovarati mržnju prema etničkoj grupi, seksualnoj orijentaciji ili pak invaliditetu.
Glavni urednik „Šarli Ebdoa” Žerar Bijar izjavio je u intervjuu da sporna karikatura nije bila usmerena na žrtve već na „apsurdnost te tragedije”. Dodao je da crni humor „ne mora nužno biti prijatan” i da može „šokirati”. Tri dana kasnije, stigao je odgovor „Šarlija” – nova karikatura kao reakcija na ogroman bes i zgražavanje javnosti, objavljena 12. januara na mreži „Iks”; prikazuje dva provalnika u redakciju „Šarlija”, opremljena lukom i strelom (verovatno aluzija na švajcarski bračni par koji je podneo tužbu) i novinare u lokvi krvi, desetkovane njihovim strelama, uz natpis: „Imamo li pravo da bogohulimo na Švajcarce?”
Ukoliko prva karikatura uopšte ima smisla, ili joj je okrutnost pojela svaku primisao na poruku, onda ga druga ima malo više, jer „Šarli” ovde barem primenjuje crni humor na sopstvenu tragediju. No, traži li redakcija time nedodirljivost? Da li može da se smeje baš svemu? I tinejdžerima koji su živi spaljeni? Ja sam njihov crtež pročitala ovako: možda vam se naša karikatura ne sviđa, možda je smatrate nepravednom, nespretnom, nasilnom, sramnom, ali reagovanje na satiru moralnim negodovanjem je već način ograničavanja prava na ismevanje. „Šarli Ebdo” ne odgovara na kritike. On jednostavno ponavlja istu stvar: karikatura nikada nije ta koja ubija.
S druge strane, danas mnogi ugledni karikaturisti i autori knjiga o ovoj profesiji svedoče o padu satirične karikature nakon ubistva 12 novinara u redakciji „Šarli Ebdoa” i žale se da su im najbolje karikature odbijene. Antiklerikalne karikature, veoma popularne u 20. veku, nestale su. „Njujork tajms” je prestao da objavljuje karikature 2019. godine, a karikaturistkinja En Telnes je pre godinu dana dala ostavku u „Vašington postu”, osuđujući odbijanje jedne od njenih karikatura na kojoj je Džef Bezos, vlasnik novina, prikazan kako nudi novac Trampu. Žestoke karikature o gladi u Gazi nisu dobro viđene. Kao da svet ne želi da se suočava s tom užasnom realnošću. Karikaturisti neretko dobijaju pretnje smrću, a „Šarli Ebdo” radi pod visokim obezbeđenjem. Kako li će izgledati za deset godina?
Tekst preuzet uz dozvolu autorice sa Politika.rs