Povodom policijske akcije „Black Tie 2“, koje su državne agencije za provođenje zakona provele u suradnji sa međunarodnim, Dino Konakvić, ministar vanjskih poslova Bosne i Heregovine, organizirao je u četvrtak 25.04.2024. godine konferenciju za medije prilikom čega je se osvrnuo na istu, a posebno na određene informacije koje dovode njega lično, ali i stranku kojom predsjedava (Narod i Pravda – NiP) u vezu sa nekim uhapšenim, a neposredno potom i optuženim licima.
Nastupajući s pozicije ministra, odnosno za govornicom Ministarstva vanjskih poslova BiH (MVP), Konaković teške optužbe na račun određenih pojedinaca, jasno ih imenujući, i grupa u organima policije i pravosuđa, označavajući ih „policijsko-pravosudnom mafijom“. Ipak, iznošenje takvih optužbi, koliko god bile konkretizirane, neminovno zahvaćaju i institucije policije i pravosuđa kao temeljnih institucija društvenog poretka i vladavine prava.
Taktika koji bi neki protumačili kao ‘napad je najbolja odbrana’ pri čemu se koristi moć medijskog prostora a sam govornik stavlja u ulogu protagoniste, nije strana ministru Konakoviću i njeno prethodno korištenje nije nailazilo na negativne reakcije javnosti, čak naprotiv. Ipak, u ovom konkretnom slučaju, čiji je kontekst dovođenje Konakovića u vezu sa ljudima iz kriminalnog miljea i potencijalnim aferama koje mogu naštetetiti kako njegovoj ličnoj pa tako i kredibilnosti njegove političke stranke, ipak je možda korak kojim se, u najmanju ruku, prekoračuju granice dobrog ukusa.
Premda je Konakovićev diskurs konstruiran na način da, uz iznošenje inkriminatornih informacija na iznimno konkretan način, ublaži optuživanje institucija policije i pravosuđa uz simultano afirmiranje njihove funkcionalne važnosti i uloge u sistemu ostvarivanja vladavine prava, tako da potonji bude sekundaran a prvi primaran, efekt takvog diskursa je rezonovanje koje između istih mijenja redoslijed. Drugim riječima, eho optužni institucija postat će, ako već nije, snažniji od eha optužbi pojedinaca. Prvi će biti tekst, a drugi fusnote u tom tekstu. Zapravo, same reakcije Udruženja tužilaca FBiH (UT FBiH) kao i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) koji su u petak 25.04.2024. godine dospijele u javni prostor, već su stvorile takav efekt.
U svojim reakcijama, i profesionalno udruženje federalnih tužilaca kao i vrhovni regulator bosanskohercegovačkog pravosuđa, uokvirili su Konakovićeve optužbe kao napad na pravosudni sistem u cjelini i njegovu temeljnu pretpostavku – institucionalnu autonomiju. Tako se u saopćenju VSTV-a navodi kako neprimjerene „izjave utiču na narušavanje povjerenja u rad pravosuđa u Bosni i Hercegovini, stvaranje nesigurnosti u društvu te vrše eroziju principa vladavine prava u našoj zemlji i ujedno se mogu smatrati kao pokušaj pritiska na rad pravosuđa u konkretnim predmetima“ što rezonira sa stavom UT FBiH da izjave dovode „postupajuće tužioce u aktuelnim predmetima u negativan kontekst ali i pokušava da utiče na ishod takvih predmeta“. I premda u svom obraćanju Konaković izjavio kako podržava rad državnog Tužilaštva da „stvari dovede do kraja“ iz UT FBiH su isto obraćanje ocijenili kao zloupotrebu govornice MVP „zbog plasiranja netačnih informacija u javnost“ i pozvali „sve relevantne institucije i društvo u cjelini da podrže nezavisnost tužilaca a političare da se suzdrže od javnih istupa koji podrivaju povjerenje u rad pravosuđa“ naglašavajući kako je njihova uloga „da podrže nezavisnost i integritet pravosudnog sistema, umjesto da ga dovode u sumnju“.
Medijski prostor je poprište političko-pravnog sukobljavanja koje za posljedicu ima eroziju generalnog povjerenje u institucije vlasti, a ne samo institucija policije i pravosuđa. Pokušaji izvanjskog vršenja pritiska na pravosuđe, uz instrumentalizaciju medija, u posljednih deset godina, bilo u formi prijedloga izmjena zakona o VSTV, Sudu BiH i Tužilaštvu BiH ili u formi medijskog pritiska Dragana Mektića koji je, kao državni ministar sigurnosti 2019. godine direktno učestvovao u protestima pred ovim organima, nisu polučili željeni efekt. Čak naprotiv, utjecali su da sistem pravosuđa u cjelini očvrsti svoje vanjske granice i ojača unutrašnju profesionalnu kohezivnost, stvarajući dojam nedodirljivosti i otuđenosti te, u konačnici, stvarajući krizu unutrašnjeg legitimiteta koje se ogleda u smanjenom povjerenju kako javnosti tako i samih profesionalnih aktera u pravosuđu (sudija, tužilaca i advokata) što potvrđuju istraživanja kao što je onaj Indeks efektivnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini.
Navedena taktika instrumentaliziranja medija iste stavlja u antagonistički odnos prema pravosuđu i opterećuje njihovo partnerstvo kao bitnu odrednicu građanskog društva. Sam Konaković je svoju konferenciju za medije otvorio riječima stavom kako smatra „da su mediji jedini način i oružje kojim se možemo zaštititi od ozbiljnih napada pravosudno-policijske mafije“. Ovo ne samo da nije tačno nego je i kranje kontraproduktivno. Posebno to dolazi do izražaja u konkekstu gdje se naše društvo već decenijama, unatoč zastojima i poteškoćama, oblikuje kao društvo generalne responzivnosti prema pravu i gdje su kolektivna normativna očekivanja tako oblikovana da akcije provođenja zakona (policijske akcije) i krivičnog gonenja (postupanje pravosudnih organa) doživljavaju i ocjenjuju kao znak snage poretka, a ne njegove slabosti. I naročito je to slučaj kada je sama policijska akcija realizirana uz saradnju međunarodnih agencija kao što su FBI, DEA i Europol – koje svoj kredibilitet ne moraju posebno dokazivati.
Mediji, kao „način i oružje“ odbrane od napada, su forma moći koju nije teško iskoristiti ukoliko ste već u poziciji političke, ekonomske i društvene moći. S druge strane, pravo nije samo forma moći. Ono je, kako je zamijetio francuski sociolog Pierre Bourdieu, i moć forme. Pravo je, kao društvena institucija, ekskluzivno obdarena s upravo takvim aspektom moći jer su pravne norme i sistem koji čine u temelju društvenog poretka modernih društava, posebno ukoliko su to društva vladavine prava. To nije samo apstrakna moć koju odlikuje legitimna moć fizičke prinude, to je konkretna moć u rukama pravnika kao agenata pravnog sistema koji su jedini ovlašteni da tumače i odlučuju o značenju pravnih normi. A upravo su pravne norme ta forma – ona koju politika niti mediji nemaju niti trebaju imati. Ponekad, a što jeste boljka našeg sistema pravosuđa kao i institucionalnog sistema u cjelini, jeste što ta forma postaje, također, „jedini način i oružje odbrane od napada“ i pretvara se u formalizam koji proizvodi više problema nego rješenja. Trajno sakrivanje iza autonomije pravosudnog sistema odlika je formalističkih pravnih i pravosudnih kultura koje time pokazuju nespobnost da ostvaruje svoje temeljne funkcije. Ipak, medijsko konfrontiranje nije način na koji se takvo stanje može ispraviti. Pravi način je onaj koji potiče pozitivne promjene unutar sistema tretirajući isti sa respektom koje pravosuđe kao grana vlasti zaslužuje, tretirajući je u skladu s principima diobe i međusobne kontrole grana vlasti. Kao neko ko predstavlja vlast, Konaković, ali i svako drugi u istoj poziciji, morali bi svojim primjerom demonstrirati takav odnos. Upravo zbog činjenice da iza Konakovića i njegovih koalicionih partnera stoje rezultati koji demonstriraju kompetentnost i grade kredibilitet, standardi su postavljeni visoko i od političkih aktera jednostavno se očekuje više. U tom smislu bi javnu kritiku, kao što je ova, trebali razumjevati u kategoriji korektiva prije nego u kategorijama napada i odbrane.
Pokušaj diskreditiranja same akcije i organa koji su u njoj učestvovali kao „napada pravosudno-policijske mafije“ prije će izazvati efekt bumeranga i vratiti se kao diskreditacija Konakovića i stranke NiP. Ona će prije doći u vidu opadanja političke podrške koja će se najbolje pokazati kroz izborni rezultat – i to je onaj ključni previd Konakovićev postupanja u ovom slučaju – upravo zato što je to stranka koja je pod ozbiljnim pritiscima svoje političke konkurencije, prvenstveno Stranke demokratske akcije (SDA), i to u momentu gdje djelovanjem i rezultatima u iznimno izazovnim momentima za našu zemlju pruža obzor političke nade za bolju budućnost. Uz to, ne treba zanemariti ni utjecaj koji u javnosti može imati aktuelna inicijativa bivše članice NiP i zastupnice u Skuštini Kantona Sarajevo Arijane Memić da se pripadnicima policijskih organa zabrani posjeta ugostiteljskim objektima tokom radnog vremena, kao mjera restrikcije koja se možda čini popularnom ali koja svejedno narušava ugled institucije policije odnosno doprinosi smanjenju institucionalnog povjerenja – oskudnog i prijeko potrebnog resursa u momentu kad očekujemo da naša zemlja nastavi napredak na putu euro-atlantskih integracija.