4. januar
Bilo je potpuno očekivano.
Priroda srpskog režima je takva da dopušta poštovanje samo prema sebi. Na(r)cizam i patološka kontrola svih konkurentskih izvora moralne moći u društvu su mu u srži. Ništa mu nije sveto ako tom drugom oni sami nisu sveti. Nema moralnih obzira, poštovanja za postignuća, čak ni bazične pristojnosti. Sve će oblatiti ako se ne slaže sa njima. To je još jedno od tumačenja Basarine izjave da je srpski sistem mešavina „tamjana i govana“. Visokoparna, naduvana, patetična, kvazireligiozna retorika, banditizam i prostakluk u ponašanju…
Poslednje ogledalo te režimske psihe(patologije) je Novak Đoković. Ponavljam, bilo je potpuno očekivano. Dok je bio poster boy za sverpsku dominaciju tela i intelekta i „dobar dečko“ u političkom smislu, – o bogatstvu, tom vlažnom snu svih mufljuza i sponzoruša, da i ne govorimo – „Nole“ je bio kađen tamjanom, uzdizan u nebesa, hvalospevan kao telesna inkarnacija „naše“ genetske superiornosti i kao pravedna osveta „za sve što nam rade“. Kako to već biva u njihovom rasnoslojnom univerzumu, sekirica Novakovog nosa (identična nosu moga dede Borivoja, iz Počekovine) eksplodirala je u univerzalni simbol „srpskog sveta“ i, posredno, magijskim razmišljanjem, i u postignuće režima…
Sve dok Novak nije podržao studente. Iako je za to trebalo nešto vremena: priroda globalnih superzvezda, sa pojedinačnim izuzecima, jeste da su eksteritorijalni i agnostični po pitanjima dnevne egzistencije, uključujući politiku. Oni jašu metasferama života na planeti, iznad toksičnih isparenja dnevnih dešavanja. Oni su „veći“ od svega toga.
Snaga studentskog i narodnog protesta kod nas je, međutim, postala takva da je i Novaku bilo nemoguće da je ignoriše. Masovnost i intezitet protesta su na kraju dovele do „ili/ili“ situacije: neutralnost (neizjašnjavanje) je bilo nemoguće braniti, sem kukavičlukom ili skrivenim interesima; neutralnost se sada smatra podrškom režimu. Kako to kažu u Guglu, „Ako nisi deo rešenja, onda si deo problema“.
Pošto je Novak u svakom smislu svoj čovek, ni na koji način – ni statusno ni materijalno – zavistan od režima, cunami protesta mu nije ostavljao mnogo izbora. I tu je pukla tikva režimske ljubaznosti i poštovanja koje je, ionako, velikim delom bilo instrumentalizovano za propagandne svrhe. Novak je od sistema oduvek više bio tolerisan i zloupotrebljavan nego poštovan. Jer, Đoković je antiteza režimskom – čak i našem širem – umu i senzibilitetu, suštini njihovog bivstvovanja: postignuće kroz fanatičan rad i posvećenost, sklonost dubokom razmišljanju baziranom na evidenciji, strateško planiranje i jasna planetarna duhovnost. Da nije uspešan i bogat, bio bi samo „štreber“ ili „frik“…
Srpski režim nema moralnih okvira, nema stida i blama, samo golog političkog, finansijskog i propagandnog interesa. Da je Tesla danas živ i da je podržao studente, i njega bi se odrekli u sekundi. Vuk Karadžić je tu negde već bio i avangarda jer se sa napadima „srbskih“ rodoljuba nosio već od početka.
Ima mnogo naziva za razne varijante autoritarnih sistema, ali srpskom treba pripisati i „staljinistički“ zbog lakoće i načina na koje briše iz javnog i istorijskog diskursa sve koji mu ugrožavaju narativ i razbijaju propagandni mehur. Uspeh je za režim poslušnost i lojalnost. Podanik i poltron je ono što se traži, ličnosti su anatema koju treba brisati iz već teško fotošopirane kolektivne fotografije…
5. januar
Kasno uveče, već sam u krevetu, padam u san i u tom trenutku sa Daninog mobilnog – neočekivano dok je pregledala vesti – krene video sa Njime; ton joj je bio pojačan, uplašilo me je, čak i za tu sekundu-dve koliko joj je trebalo da ga skloni sa ekrana.
Sledećih pola sata sam bezuspešno pokušavao da zaspim jer mi se po glavi motala misao o tome koliko je frekvencija ponavljanja kritična za poznatost nečega – na čemu se inače zasniva sva propaganda. Plus muka od njegovog glasa…
Samo stotinak milisekundi je bilo potrebno da znam o kome se radi, u tom treptaju oka napakovan sav mučni, teški, daviteljski timbar njegovog glasa, ta izafektirana grobljanska intonacija iznervirane depresije, okovi od fonema koji dave, svaka od njih kao cigla koja pada po našim umovima i čistom snagom svog besmisla ili umrtvljuje ili razjaruje.
Ponavljanje i emotivni naboj, posebno za glas, su konstrukcija za teatar uma, za mentalno platno za projekciju svega ostalog sa čime je glas povezan.
Oči su, kako je to jednom rekao Kit Ričards, „kurve čula“; uši su, međutim, petarde za dušu. I sam Nabokov je jednom rekao da „piše ušima“: nije dovoljno da se samo čita u sebi, važno je kako zvuči kada se čita naglas…
Zvuk je burgija.
6. januar
„Naše“ Badnje veče…
Božić(i) su sezona milosrđa, solidarnosti, zajedništva i puštanja drugih u naše živote. Božić nas podseti da smo deo zajednice, ne samo porodice. I to svako od nas radi na svoj način…
Jedan od naših je to godinama radio u Njujorku, na svoj način, i to ne samo za Božić već tokom čitave godine. Baueri Mišn (Bowery Mission) na Donjoj Istočnoj Strani Menhetna je svojevremeno svakog petka uveče odzvanjao zvucima džeza koji je beskućnicima u ovom čuvenom skloništu poklanjao Uroš Marković i njegov bend Muzičko Sveštenstvo (Music Ministry). Ne, nije „ministarstvo“…
Uroš je bio duboko duhovan čovek za koga je muzika bila dar od Boga za sve ljude, dar koji je – kao i sve univerzalne darove bazirane na ljubavi – trebalo deliti što šire. Džez je jedna od američkih narodnih muzika, ne samo poslastica sofisticiranih literata. Groove nosi američku ulicu i deo američke duše, posebno one crne i potlačene… Melem je, makar mali, na ranu teškog života u društvu koje nije briga, ali sa znanjem da makar nekoga jeste. Zato je Uroš, za svoju misiju, proglašavan i „Njujorkerom nedelje“, ali sam siguran da mu je najveće priznanje bilo to nesvesno tapkanje nogom publike na klupama, taj momenat u njihovim očima kada gruba svakodnevica nestane i pred napaćenima se otvore neki drugi, večni, pejzaži duše.
Uroš, na žalost, od prošle godine, nije više sa nama, na ovom zrncu kosmičke prašine, ali je i dalje tu duhom i misijom. Moja je greška da za njega i njegovo muzičko misionarstvo, uprkos mojoj bubnjarskoj istoriji, nisam znao ranije, i velika zahvalnost Saši Popoviću, njegovom prijatelju i našem bratu po ritmu, na otkriću.
Ovo Badnje veče ne mislim toliko o granama lužnjaka, koliko o palicama od javora ili američkog oraha, dok sedim u svom toplom domu i razmišljam o strahoti beskućništva i ljudima kojima nije „smaranje“ da deo svog života i vremena posvete pravoj, dubokoj misiji Božića: dobrobiti i sreći za sve…
RIP Uroš Marković, sveštenik džeza, Mladi Mudrac koji je duhovne darove nosio onima kojima je nada u novo rođenje potrebna i više od sendviča i tople kafe.
7. januar
Božić (opet).
Prijatelji mi šalju najlepše želje, na kojima sam im iskreno zahvalan, praćene vizualima sa Hristom i jaslicama koje su direktne kopije motiva sa platana starih majstora „katoličke“ tradicije ili kasnije holivudske produkcije koja je njima direktno inspirisana. Isus izgleda kao član Bi Džiza, svi su beli i plavi, iako svi potiču sa Bliskog Istoka… Ali, sentiment i dobre želje su mi oduvek bili važniji od ikonografije.
To nas, međutim, opet zapita, „A šta je u stvari naše? I ako ga ima, da li ga dobro koristimo?“ U vaspitanju, u biznisu, u svakodnevnom životu… Nacionalne indoktrinacije se rade na razne načine i u različitim prostorima – čitava istorija marketinga i oglašavanja je indoktrinacija za američko konzumerističko društvo koje se radikalno vidi baš za „katolički“ Božić – od kojih mi je baš ovaj prostor komercijalne potrošnje vrlo zanimljiv.
Daleko od toga da je potrošnja ideološki neutralna. Na šta trošimo naš novac, kako odlučujemo šta da kupujemo, može da bude jedan od najjačih patriotskih (i komercijalnih) motiva. Najčešće se to svodi na polupečene akcije tipa „kupujmo domaće“, ali mislim da niko to nije uveo u 21. vek tako dobro kao Kina. Od nje možemo da naučimo ne samo kako da se spremimo za doba obnovljive energije, veštačke inteligencije ili sveobuhvatne automatizacije, već i kako uvesti patriotizam u potrošnju (ako to želimo).
Koncept se zove “Guočao” (guochao, u engleskoj transkripciji).
U slobodnom prevodu, „nacionalni trend“ ili „nacionalna plima“, u pitanju je marketinška i brend strategija fokusirana na uvođenje tradicionalnih kineskih vrednosti, simbola i estetika u moderne proizvode i dizajn. Interesantno, ovaj piristup je posebno jak kod mlađih kineskih potrošača.
„Guočao“ je mesto gde se susreću tradicionalni filozofski koncepti, umetnički i pripovedački motivi sa modernim dizajnom i tehnologijom. Hiljade godina civilizacije, interpretirane za moderne (i patriotski ponosne) umove.
I tu je jedna velika razlika od nekih drugih, nama poznatih zemalja. Umesto da nacionalnu mitologiju, mnogo više nego istoriju, stavljaju na buvljački bofl koji se prodaje naivnim turistima i nepismenim slojevima stanovništva na vašarskim štandovima, kineski pristup je obrnut: tradicija se poštuje tako što se uvodi u najkvalitetnije proizvode, i kao takvi se pozicioniraju kao funkcionalno kvalitetna i čak superiornija alternativa poznatim ‘Zapadnim’ brendovima.
Čitav digitalni ekosistem, predvođen poznatim ‘uticajcima’, učestvuje u ovome, u isto vreme kreirajući u društvu novu generaciju potrošača koja će biti manje povodljiva za svetskim trendovima. Skoro da nema kategorije koja ne primenjuje ovaj pristup, od kozmetike i mleka za bebe, do mode i tehnologije. Ne samo kineski brendovi, već i strani koji žele da sačuvaju relevantnost, na primer Dior. „Brending kulturom“ u svom najmasovnijem izdanju…
I tu je genijalni uvid ovog kineskog pristupa: on je patriotizam učinio komercijalno privlačnim, umesto njegove zarobljenosti izanđalim i estetski ružnim romantičnim kičem starijih generacija. Filozofski, ovo je paradoksalno: komunistička zemlja koristi komercijalni kapitalizam da bi patriotski ojačala svoje mlade generacije. Ali, kako reče Den Žiaoping, „nije važno da li je mačka bela ili crna, nego da li hvata miševe“.
Šta bi to značilo za nas? Potencijalno mnogo toga. Već godinama, nekoliko naših dizajnera pravi fantastično dizajnirane moderne šajkače, ali gde je tu pomoć Privredne komore ili domaćih investitora da im pomogne da izađu u svet? Ili da pre toga šajkaču vrate među (mladi) „narod“, ali ne u dosadašnjem smislu, da je „dekontaminiraju“? Isto i za opanke „šilje“ kao dizajn „mustru“. Ivković već decenijama izvanredno (i uglavnom ispod radara) radi srpski „guočao’, slično tome kako Gudrun Sjuden to isto radi sa skandinavskim.
Ili još radikalnije: da vodeće domaće firme – počevši sa javnim preduzećima – u svojim proizvodima, uslugama, procesima i potrošačkim servisima, u svojim radnjama i filijalama, na svojim telefonskim linijama, u svojim cenovnim politikama, počnu da javno primenjuju omiljene samohvalne nacionalne atribute „poštenja“, „gostoprimljivosti“, „obraza“, „srdačnosti“ i „duševnosti“.
To bi bio patriotizam ispod koga odmah stavljam i svoj potpis.