U točki tog upitnika leži, naime, općeprihvaćena teorija da se peder ne rađa, već se pederom postaje. Zagrepčanin Dražen B. – evo samo posljednji primjer – zdrav i ispravan Hrvat kojega su ni krivog ni dužnog brutalno pretukle izbrijane heterčine, iz protesta i solidarnosti sa sudionicima Gay-Pridea javno se u novinama deklarirao kao homoseksualac. Danima sam se naglas smijao komentaru jednog čestitog Hrvata koji mu je dobronamjerno savjetovao da ne donosi brzoplete odluke i još jednom dobro razmisli.
– Jutro je pametnije od večeri – dobrohotno ga je upozorio Hrvatski Građanin.
– Ja nikad nisam bio gay – odrješito će u novinama gnjevni Dražen B., krvavih usta – ali od danas ću se tako deklarirati!
– To sad govoriš jer si ljut, i imaš pravo biti ljut – strpljivo će Hrvatski G. – Evo, ako sutra još budeš htio biti gay, slobodno budi. Samo još noćas dobro promisli.
Hrvatska heteroseksualna zajednica izgubila je tako još jednog vrijednog člana. Ili to barem misli čestiti Hrvatski G., koji je bez ostatka uvjeren da pederi nastaju tako što neiskvarena mladež gleda gay-parade, pa odluči da je od sutra seksualno uzbuđuje vlastiti spol. I odjednom Hrvatski Balavac, koji je još do jutros drkao na sisatu susjedu, nemutiranim pubertetskim glasom zaledi obiteljsku blagovaonicu.
– Odlučio sam. Kad narastem, bit ću gay.
Glava obitelji, krupni primjerak dinarskog mužjaka, tu čini kardinalnu grešku, i eto odjednom našeg B. bez zuba, ali i sumnje u svoj seksualni izbor – ni dvije sekunde nije bio gay, a već je dobio po pičci – kako masturbira na susjedina muža, plećatog vodoinstalatera vazda u tijesnoj potkošulji.
– Pusti dijete – stat će u obranu prava homoseksualaca brižna majka. – Proći će ga to, kao i ono s ragbijem.
Golem je stoga strah čestitog Hrvatskog G., jer na njegovo naivno čeljade vrebaju dolje na ulici horde muškaraca u tigrastim tanga gaćicama i djevojaka zelene kose koje se žvalave jezicima. I najliberalniji Hrvatski G., onaj što se deklarira slobodnim od svake homofobije, ustuknut će stoga u rezervi prema konceptu gay-parada i “pretjeranom eksponiranju” seksualnih različitosti. To je ona ključna rečenica, ista na svim jezicima svijeta: “Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka ih, brate, u njihova četiri zida.”
Jer šta? Povodljiva djeca vide pedere na ulici, ili u bezazlenoj humorističkoj seriji, pa nesigurna u svoj seksualni i svaki drugi identitet – onako kako pojma nemaju ni što će sutra studirati ni što će sutra jebati – lakovjerno podliježu iskušenjima i upadaju u ponor istobluda.
Ovom biheviorističkom objašnjenju sitnim slovima u fusnoti stoji i stidljivo potpitanje: dobro, ali kako su oni nastali? Kako su nastali ti pederi koji mame našu djecu? Ako su, naime, i oni posrnuli pred seksualnim slobodama šezdesetih i prvim gay-paradama u Americi, kako su onda nastali ti arhipederi što su organizirali prve parade? Gdje su oni to vidjeli, u vrijeme kad još nije bilo Willa i Grace, Eltona Johna, Brokeback Mountaina, Eurosonga i Gay-Pridea?
Hrvatska katolička znanost ima, naravno odgovor: vidjeli su to u kući. Pederi, ne smijući se javno pokazivati, živjeli su iza kulisa sretnog braka s troje djece. Pa djeca, znatiželjna kakve ih je već dragi Bog dao, vidjela to od ćaće. Zato bi i onaj liberalni Hrvatski G., koji osobno nema ništa protiv gayeva dok su u svoja četiri zida, osobno imao štošta protiv kad bi bili izvan svoja četiri zida, kad bi se, božeprosti, vjenčavali i, pfuj-pfuj-daleko-bilo, usvajali djecu.
Dobro – ne da se dosadni Hrvatski Skeptik, sad vam je već jasno da je i on peder – ali kako su nastali ti protopederi, oni što će odgojiti arhipedere koji će kasnije tražiti svoja prava i tako regrutirati pedere koji će organizirati prve parade i tako cijeli svijet pretvoriti u golemu istospolnu zajednicu? Ako nisu tu oduvijek, onda ispada da su se pojavili u vrijeme kad nije bilo televizije i interneta, kad nije bilo LBGT pokreta i legalnih istospolnih zajednica, dakle – ne znam kako bih sad drugačije to rekao – u doba kad nije bilo pedera. Što znači iz urednih heteroseksualnih obitelji i zdrave heteroseksualne sredine. Kad je to točno bilo, prije stotinu godina, ili prije hiljadu, ili milijun godina, velika je tajna katoličke znanosti, ali onda je jednako velika i teološka mogućnost da je prva dva pedera ipak stvorio dragi Bog.
Sad, je li bio umoran ili samo načas dekoncentriran, sam On zna, tek šestog dana uspavao je Adama, izvadio mu rebro i napravio družicu. Ništa ne sluteći, Adam se ujutro probudio iz anestezije i užasnut shvatio da nije sam u krevetu.
– Ćao – mazno ga je u oči gledao zgodan muškarac. – Ja sam Stevo.
Teoriji da je Bog Evi rebro usadio na krivo mjesto, da je dakle i nju pravio na svoju sliku i priliku – što bi bila prva kobna liječnička greška u cjelokupnoj povijesti medicine – nedostaje, hm, karika koja nedostaje: kako bi se iz takve istospolne zajednice razvila ljudska vrsta? Jednako kao i poslije Kaina i Abela, reći će zlobnik, ali teologija onda iz mašine opet izvlači Boga: dragi je Deus Ex Machina Adamovu djecu plodio i razmnožavao po Duhu Svetome, hiljadu godina nije na Zemlji bilo seksa, sve dok prvi Adamov čukunčukunčukununuk jednog dana nije vidio onu malu iz drugog sela, dalji neki rod, i iznenada osjetio blagost u gaćama. Poslije toga bilo je samo pitanje trenutka. A kad se dogodilo, Crkva je već imala spremno objašnjenje: homoseksualnost je djelo Sotone.
To je teološki joker – za sve je kriv Sotona. Kad god se Crkva suoči s nekim neriješivim teološkim problemom, ona iz rukava izvuče Nečastivog, i njime objašnjava sve što je neobjašnjivo Bogom. Satana ex machina. Zašto su ljudi zli? Zašto slušaju rave? Zašto čitaju Saramaga? Tko je izmislio pornografiju, umjetnu oplodnju, komunizam, homoseksualnost i ostala zla današnjice? Jasno – Đavo.
Ne postoji u čitavoj historiji svijeta biće kojemu je natovareno više kaznenih djela, nema toga za što Sotona nije kriv, domalo će ga, vidjet ćete, okriviti i za prekomjerno granatiranje Knina, i u pravu je dobri stari Mark Twain, koji je bio veći filozof nego što je to mrka zapadnokršćanska civilizacija ikad htjela priznati, kad se pitao kako to da se nijedan od svih svetaca, papa i biskupa – koji su dvije hiljade godina jednako ustrajno molili za najveće grešnike, ubojice i diktatore, kao i za one male – baš nikad nije pomolio samo i jedino za tog pragrešnika, Oca Sviju Grijeha.
Teorija o univerzalnoj Vražjoj krivnji zatvara, istina, sva neugodna pitanja, ali otvara pukotinu tamo gdje je teologija najmanje očekuje: teza da je homoseksualnost Đavolja rabota sugerira, naime, da i Sotona može stvoriti – ljubav.
To je sad dosta nezgodna stvar, Ljubav je dosad bila sama ishodišna točka kršćanstva, iz koje je tumačeno i Stvaranje i Smisao, dragi je Bog imao ekskluzivna prava na nju, a sad, eto, ispada da je Sotona našao rupu u zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja i patentirao – istospolnu ljubav. Ljubav koja pri tom nije uvjetovana zakonima reprodukcije, već je – strogo teološki – sama za sebe i zbog sebe same, bez biološkog razloga i eshatološke ucjene, besmislena, dakle čista ljubav.
Ako je, naime, Crkva u pravu i ako je Đavo zaista stvorio homoseksualnost, onda je, jebiga, nadmašio sam sebe: smislio je Ljubav koja onu Božju, kršćansku ljubav pretvara u – mržnju. Zato valjda smjerna Božja djeca nose transparente mržnje, a kad ih policija brutalno premlati, za njih se zalažu Đavolja djeca ljubavi iz gay-parade.
Priznat ćete, nije teologiji takva rukavica bačena još od Charlesa Darwina.
Preuzeto sa prijateljskog sajta Peščanik.net