Slavni ruski pisac Jevgenij
Švarc izbjegao je Staljinove čistke tako što je našao utočište u dječjoj
književnosti. Međutim, njegove bajke zapravo su satirična djela koja se bave
prirodom tiranije vlasti. Jedna od najpoznatijih njegovih drama “Drakon” ili “Zmaj” napisana
je 1944. godine i jedna je od najboljih dekonstrukcija autoritarne vladavine
ikad napisanih. Sada je ova drama, nažalost, ponovo aktuelna, kada autokrati širom svijeta jačaju svoju moć.
Ova satirična drama smatrala se subverzivnom
u političkoj klimi poslijeratne Rusije. Predstava govori o vitezu Lancelotu,
koji je krenuo da ubije zmaja. Međutim, u potrazi za zmajem, nailazi na zemlju
kojom upravlja birokratska hijerarhija koja koristi zmaja da prikrije vlastitu zloupotrebu
moći.
Ovo djelo smatra se najzrelijom od Švarcovih
drama. U pitanju je politička satira čiji predmet je totalitarizam u svim
oblicima.
Radnja se zasniva na pokušaju junaka Lancelota da oslobodi ljude u
zemlji koja pati pod zmajevom brutalnom vlašću. Ali njegovi napori nailaze na
otpor, budući da se većina ljudi navikla na Zmaja i smatra da su njegove
metode, iako oštre, jedini mogući način:
Glavni junak bajke Lancelot
stiže u zemlju koju je vijekovima terorisao troglavi zmaj. Zmaj svake
godine traži djevicu kao i ogromne količine stoke i drugih
delicija. Kada Lancelot objavljuje svoju namjeru da ubije zvijer, građani ga mole da to ni ne pokušava. Zmaj nije tako loš, bune se oni, brine
se za svoje podanike — prokuhao je jezero da iskorijeni kugu prije 82
godine. Ostali vitezovi koji su ga pokušali ubiti su nastradali i samo su
pogoršali situaciju. Osim toga, štiti ih od ostalih zmajeva. Kada
Lancelot sugeriše da možda nema drugih zmajeva, odbijaju da mu povjeruju.
Neustrašiv, Lancelot ipak
ide naprijed. Zmaj i njegov potrčko, gradonačelnik, kuju zavjeru da
sabotiraju viteza, a većina stanovništva sarađuje s njima. Ali malobrojni članovi “pokreta otpora” opskrbljuju Lancelota oružjem i letećim ćilimom. Kada bitka
počne, mještani pokorno proglašavaju odanost zmaju. Kada prve dvije glave padnu
na tlo, propagandisti i dalje insistiraju da je sve u redu. Tek kada mu odsiječe
posljednju glava, prevrtljivi građani slave pobjedu.
Međutim, Lancelot, koji je u borbi ubio Zmaja, nije oslobodio ljude. Kad se godinu dana kasnije Lancelot vrati u grad, shvata da je njegov zadatak mnogo složeniji:
Godinu dana kasnije,
Lancelot se vraća i otkriva da je gradonačelnik natjerao mještane da prihvate
laž da je on, a ne Lancelot, taj koji je ubio zmaja. Sve što se promijenilo bilo je to što je gradonačelnik došao na mjesto koje je prije zauzimao Zmaj i zahtijevao da Elsa, ista ona djevojka koja je bila predodređena da bude žrtvovana Zmaju, postane njegova žena. Koristeći špijune,
zatvore i vlastitu sklonost građana prema korupciji, zauzeo je mjesto
tiranina.
Razočarani vitez zaključuje da odrubljivanje glave nije bilo
dovoljno. Zvijer je iskvarila duše svojih podanika i sada je “potrebno ubiti zmaja u
svakom od njih”. Njihove duše postaju, na neki način,
osakaćene tom nesposobnošću i nespremnošću da se odupru.
Zmaj u predstavi kaže:
“Vidite, ljudska duša je vrlo otporna. Prepolovite tijelo – i čovjek je
uništen. Ali rastrgajte dušu – i ona postaje samo savitljivija, to je sve. Ne,
stvarno, nigdje nisam mogao odabrati finiji izbor duša. Samo u mom gradu. Duše
bez ruku. Duše bez nogu. Nijeme duše, gluhe duše, okovane duše, duše cinkaroša,
proklete duše.”
Kako bi izbjegao gulag, Švarc je tvrdio da zmaj predstavlja Hitlera. Međutim, očigledno je da se bajka
mogla odnositi i na Staljina i uopšte na sve totalitarističke oblike vladavine.
Čitanje ove drame, nažalost, i danas je aktuelno. Zmajevi su se vratili širom svijeta, zavaravajući svoje narode da ih štite od nepostojećih
prijetnji. Neki od njihovih podanika ih tolerišu, mnogi ih podržavaju.
Švarc u svojoj drami razotkriva sve: laži koje tirani šire kako bi prikrili svoje
pljačke kao patriotizam, njihovo cinično insistiranje na tome da je otpor uzaludan i
njihovu potrebu da eliminišu one koji govore istinu. Najviše od svega pokazuje
kako su građani korumpirani da sarađuju u vlastitom ugnjetavanju, piše The Economist u jednom tekstu na ovu temu.
U kraćem tekstu “Teme u Zmaju Jevgenija Švarca” o ovoj pozorišnoj predstavi, autorica Anastasiya Sosis objašnjava da se on u svom djelu, pored tiranije moćnih, bavi i temom samih ljudi. Tradicionalno u zapadnoj mitologiji ljudi jako pate pod zmajem, a kada dođe junak, mole ga da ih spasi i da ubije zmaja. Međutim, to ovdje nije slučaj. Čini se da je Švarc više imao na umu biblijske heroje poput Mojsija i Isusa, čija velika djela čovječanstvu često nisu cijenili oni koje su htjeli spasiti. Zmajevi ljudi su Pilatovi ljudi, boje se previranja, velikih promjena u načinu života na koji su navikli. Poput Jevreja koji bježe iz Egipta, oni se takođe plaše osvete svog tiranina zbog izražavanja nezadovoljstva.
Kao rezultat toga, sve je u životima tih ljudi pogrešno i naopako. Želja da se spasi kćer smatra se sebičnom, a ubijanje onoga ko je želi spasiti – herojskim, govorenje istine donosi strašne posljedice, a neki su zaboravili kakav je uopšte osjećaj ne izgovoriti laž, pomno osmišljenu da na neki način manipuliše drugima, a svi se boje da će biti prijavljeni zmaju za neku neopreznu riječ ili radnju. Na kraju, ljudi postaju Zmajevi agenti vlastite cenzure. Na kraju su saučesnici u vlastitom porobljavanju.
Upravo je zato najmračnija tema ove priče tema trećeg čina: Zmaj je ubijen, ali je li stvarno otišao? Vakuum moći brzo se popunjava i postavlja se pitanje: je li uopšte bilo nade u uništavanje tiranije?
Jevgenij
Ljvovič Švarc (rus. Евге́ний Льво́вич Шва́рц; Kazanj, 21. oktobar 1896 —
Lenjingrad, 15. januar 1958) bio je ruski i sovjetski književnik, scenarista i
novinar. Najpoznatiji je po svojim satiričnim dramama sa elementima bajke, među
kojima je najpoznatija „Drakon” (1943), drama sa oštrom političkom satirom u
kojoj se govori o prirodi tiranije.
Rodio
se u ljekarskoj porodici u Kazanju, a odrastao je u Majkopu. Studirao je pravni
fakultet na Moskovskom univerzitetu, ali ga nije završio, pošto je radio
istovremeno kao pozorišni glumac u Rostovu na Donu. Od 1921. godine igrao je na
petrogradskim scenama. Od 1923. do 1924. Švarc je radio kao novinar. Postao je
saradnik Samuila Maršaka u dječjem odjeljenju Gosizdata u Lenjingradu. Tada je
započeo aktivnije da piše pesme i pripovetke.
Godine
1928. započeo je pisanje drama originalnog izraza – drama sa elementima bajke.
Pozorišna kritika ih je dugo ignorisala, jednim dijelom jer se nisu uklapale u
zvaničnu sovjetsku estetiku političke orijentacije tog vremena. Drama „Senka”
iz 1940, bajka sa elementima političke satire, poslije premijere skinuta je s
repertoara, dok je rad na postavljanju drame „Jedna noć” (1942) prekinut jer
njen sadržaj nije odgovarao patriotskim potrebama tog vremena. Drama „Drakon” –
njegova najpoznatija drama – napisana je 1943. godine kada je bio evakuisan iz
opsadnutog Lenjingrada, ispočetka u Kirov, a zatim u Staljinbad. Nakon
premijere bila je zabranjena sve do 1962.
Nakon
Drugog svetskog rata, Švarc je u Lenjingradu živio uglavnom od povremenih
poslova i sa neredovnim primanjima. Na Drugom kongresu sovjetskih pisaca 1954.
pjesnikinja Olga Bergolc ga je uzela u zaštitu i predlagala povratak njegovih
pozorišnik komada na scenu. Prva knjiga izabranih drama štampana je 1956.
godine, posle čega su, postepeno, počele ponovo da se igraju na pozornicama.
Najpotpuniji izbor iz Švarcovog stvaralaštva objavljen je u Lenjingradu 1982.
godine. Njegovi memoari, pisani od 1949. godine, objavljeni su iste godine u
Parizu.