Foto: Antifašistička mobilizacija u Madridu krajem 1970-ih
Nova desnica uvelike se razlikuje
od klasičnog fašizma koji je buknuo u prvoj polovici prošlog stoljeća pred
prijetnjom socijalističke revolucije i u kontekstu imperijalističkih ratova.
Ova opasnost od radničke pobune protiv tiranije kapitalizma ujedinila je
vladajuće klase koje su brutalno branile svoje privilegije protiv radnika.
Fašizam je bio neobičan
instrument protiv velikih političkih akcija nadničara i u okviru neviđenih
ratnih sukoba između glavnih sila (Riley, 2018). Zbog toga je on uključivao
ekstremne ideološke modalitete i koncepte kao što su apsolutizacija nacije i
odbacivanje progresa, moderniteta ili prosvjetiteljstva.
Navedenih okolnosti i
uvjetovanosti danas nema. U drugom desetljeću 21. stoljeća nema boljševičkih
prijetnji, a samim tim niti posljedičnih zahtjeva za brzom kontrarevolucijom.
Ponovo su se pojavile ratne napetosti, ali bez sveopćih ratova između
suparničkih blokova. Motivacije koje su iznjedrile klasični fašizam ne mogu
biti opservirane unutar trenutne konjunkture.
Pređašnji i suvremeni modaliteti
Česta je pogreška uspoređivati
ekstremnu desnicu koja je danas u modi s njenim prethodnicama iz prošlog
stoljeća. Više od uobičajenog fašizma toga vremena, do sada smo imali klice
potencijalnog protofašizma, koji bi se mogao pretvoriti u prvospomenuti
modalitet tek ako se poopće karakteristike tog modela (Palheta, 2018).
Ovaj bi zaokret implicirao
omasovljenje nasilja preko paravojnih milicija sličnih smeđim bandama iz
prošlosti. Neprijateljstvo prema manjinama pretvorilo bi se u masakre, umjesto
etiketiranja i prokazivanja protivnika imali bi atentate, a agresivni govor bi
se pretvorio u divljačke akcije. Taj smjer, koji bi značio pretvaranje
sadašnjih ekstremno desnih formacija u fašističke nije nemoguć.
Taj bi prijelaz također
implicirao ukidanje sadašnjeg pravnog statusa nasilnim jačanjem državnog
autoritarizma. Sve dok ekstremno-desničarske organizacije djeluju unutar
institucionalnog okvira, najviše što mogu zadržati je neofašistički profil,
koji je još uvijek daleko od užasnog klasičnog fašističkog modaliteta.
Totalitarna reorganizacija također bi zahtijevala drastične promjene u vodstvu
i u pokretima koji podupiru trenutni reakcionarni kurs.
Dinamika fašizacije zahtijevala
bi veću podršku puka te veću količinu unutrašnjih neprijatelja i jezik oštrog
nasilja protiv protivnika (Louçã, 2018). Ta bi realizacija pretpostavljala
potpunu amputaciju demokracije (Davidson, 2010). Fašizam nije puka diktatura ili
tek autoritarna vladavina. On uvodi politički model koji karakterizira
metodična upotreba garote, a čija je
posljedica stvaranje totalitarnog režima.
Ovakva karakterizacija fenomena u
čijem je središtu politički sistem tačnija je od generičkog prikaza fašizma kao
epohe ili jedne od ideologija kapitalizma. Također je tačnija i od ocjene koja fašizam vidi kao fenomen
suprotstavljen neoliberalizmu. Te su dimenzije u najboljem slučaju
suplementi političkom sistemu koji predstavlja fašizam.
Liberali su skloni izbjegavati
ovu specifičnu karakterizaciju predstavljajući fašizam kao diskurs ili program
koji gazi republikanska načela. Ovom pojednostavljenom karakterizacijom oni
diskvalificiraju svoje protivnike, posvuda ih etiketirajući kao fašiste. Ovo
preuveličavanje posebno je bilo uobičajeno u SAD-u kako bi se opravdalo
svrstavanje na stranu Demokratske stranke nasuprot Republikanskoj stranci. Na
taj je način delegitimizirana podrška Trumpu na posljednjim izborima a utrt put
podrške Bidenu (Fraser, 2019). Ista repetitivna upotreba izraza fašist koristi
se i u drugim zemljama kako bi se odobrilo savezništvo s buržoaskim
establišmentom. Prava borba protiv fašizma nikada nije išla tim putem.
Također je istina da i aktuelna
ekstremna desnica inkubira klice fašizma. Iz tog razloga nije razumno
izbjegavati tu kvalifikaciju i tvrditi da ne postoje sve karike u lancu koje su
potrebne za kompletiranje tog statusa. Frontalna osuda reakcionarnih struja
koje društva mogu gurnuti u monstruoznu fazu 20. stoljeća nikad ne škodi.
Dodaci „post“, „neo“ ili „proto“ pomažu preciziranju opsega ili blizine te
opasnosti.
Trenutačno, ekstremna desnica već
postavlja agende u mnogim državama i vladama. Relativiranjem (ili
naturaliziranjem) njenog napredovanja, opasnost se razvodnjava. Evolucija ovih
procesa još uvijek je otvorena i često teži utapanju ekstremne desnice u
tradicionalnu konzervativnu dinamiku, ali nije isključena ni burna obnova
staroga fašizma.
Korisno je ograditi se od teza
koje fašizam ograničavaju ekskluzivno na dramu iz sredine prošlog stoljeća.
Također, pretpostavka da je fašizam eruptirao samo kao odgovor na
socijalističku revolucionarnu opasnost nije tačna. Ovaj virulentni proces
povremeno generira kapitalizam kako bi se suprotstavio nezadovoljstvu
uzrokovanom vrlo nepravednom, pauperizirajućom i konvulzivnom dinamikom sistema
koju on reproducira.
Reakcionarni društveni subjekti
koji su protagonosti ovoga procesa mogu mutirati s istim parametrima kao i
njihove „žrtve“. Sitna buržoazija koja se sukobila s industrijskim
proletarijatom tokom nacističke Njemačke nije akter čije je djelovanje
nepromjenjivo. Ono zavisi od epohe i lokalnih uvjeta. Fašizam je sistem koji se
također mijenja s vremenom. Zapažanje ove komponente posebno je važno za ocjenu
evaluacije fašističke prijetnje u Latinskoj Americi.
Diferencirana prisutnost na periferiji
Potencijalni prijelaz ekstremne
desnice u fašističku nije opasnost koja je ograničena na Sjedinjene Džave i
Europu. Ona je prijetnja i periferiji. Događaji u arapskom svijetu daju naznake
takvoga ishoda. Veliki demokratski bunt koji je predstavljalo Arapsko proljeće
u prethodnom desetljeću krvavo je slomljeno od strane diktatura i monarhija uz
pomoć fašističkih formacija.
Te formacije izvele su okrutnu
kontrarevolucionarnu akciju. Iskoristili su religiju za provođenje masakara
kojima su srušili sve oblike sekularizma, tolerancije i demokratskog suživota.
Taj žestoki odgovor na pobunu omladine koja se proširila Bliskim istokom
potvrdio je da je krvoproliće sa fašističkim prizvukom izvedivo u bilo kojem
kutku planeta i da ne zahtjeva prethodno postojanje socijalističkog
neprijatelja ili organiziranog industrijskog proletarijata.
Isti kriteriji važe i za Latinsku
Ameriku. Fašistička opasnost ni na ovom području nije isključena unatoč
perifernosti te regije. Poricanje te mogućnosti zbog ekonomske i socijalne
udaljenosti koja dijeli to područje od kapitalističkog centra temelji se na
pogrešnim pretpostavkama. Ta negacionistička teza argumentira da Hitler i
Mussolini nikada nisu imali emulatore u Trećem svijetu zbog intrinzične
imperijalističke prirode tog modaliteta.
Zaboravlja se, međutim, da je
ovaj reakcionarni trend usvojio oblike „zavisničkog fašizma“ (prema teoriji
zavisnosti, op. prev.) kada su se vladajuće klase na periferiji suočile s velikim
prijetnjama svojoj dominaciji. Kronološka razlika među ta dva scenarija ne
miijenja njihove sličnosti. Vrhunci fašizma na periferiji zabilježeni su
tijekom Hladnoga rata, a ne između 1930. i 1945. Ovo izmještanje virulentnih i
regresivnih odgovora bilo je u skladu s geografskom mutacijom narodnih ustanaka
i uključivalo je masakre istih razmjera kakvi su zabilježeni u Europi. Dovoljno
je prisjetiti se, primjerice, da je slom komunizma u Indoneziji koštao života
milion ljudi.
Obim ovih masakara slijedio je
obrazac velikih genocida u prošlim stoljećima. Ta su uništavanja započela
osvajanjem Novoga svijeta, konsolidirana su pustošenjem Afrike i nastavljena
viktorijanskim holokaustom u Aziji, da bi se na kraju vratila i na sam europski
teritorij. Čitav niz istrebljenja jednako tako nije dovoljan da objasni
suvremeni fenomen fašizma.
Ovaj traumatični proces nastao je
zbog specifičnih političkih okolnosti i konfrontacija koje liberalni mislici
nikada nisu uspjeli razumjeti (Traverso, 2019). Ta je teorijska tradicija
osobito pogrešno protumačila ono što se dogodilo u Latinskoj Americi. Ona je
smjestila u fašističku ladicu nacionalističke pokrete i narodne vođe iz
latinoameričkih metropola – kao što je npr. Juan Domingo Perón – koristeći se
formalnim argumentima diskurzivne sličnosti i uveličavanjem manjih diplomatskih
epizoda kako bi proizveli pristrane američke osude vlada koje se bore protiv
njihove dominacije. Taj suverenistički otpor nikada nije bio vezan uz fašizam.
Opasnost fašizma na periferiji
vrebala je pak na drugom terenu i upala u Latinsku Ameriku s
kontrarevolucionarnim režimima koji su pokušali uništiti projekte ljevice.
Nekoliko teoretičara teorije zavisnosti istraživalo je specifičnosti ove
brutalne reakcije (Martins, 2022). Pinochet je došao na vlast u Čileu
potpomognut antiradničkom društvenom bazom zaslijepljenom antikomunističkim
fanatizmom. Ali, poput Franca u Španjolskoj ili Salazara u Portugalu, ova
prekoandska diktatura nije stvorila politički sistem usporediv s planom koji su
imali Hitler ili Mussolini. Uribizam (po kolumbijskom predsjedniku Álvaru
Uribeu) je također podupirao oligarhijski režim u Kolumbiji, uspostavljen nakon
nekoliko desetljeća metodičnim ubijanjem društvenih aktivista. Međutim,
uribizam nikada nije dovršio tranziciju u totalitarni politički režim koju
fašizam pretpostavlja.
Najnovije slično iskustvo imali
smo nedavno sa Bolsonarom čiji je neuspjeh bio još i veći s obzirom da on nije
uspio pretočiti reakcionarnu
rječitost pomahnitalog dijela vojske u fašistički sistem. Bivši kapetan
imao je nešto podrške među pukom, ali ne i među vodstvom čitavog buržoaskog
političkog luka. Ta akcija dovela je do porasta nasilja bez da je dovela do
općeg haosa i posustala je u pokušaju da se institucionalni sistem zamijeni
totalitarnom vlašću. Vojska ga je podržavala, ali on nikada nije pristao
upustiti se u dalekosežnije avanture. Katastrofalno upravljanje pandemijom i
poraz koji je doživio sa izlaskom Lule iz zatvora zatvorili su sve mogućnosti
za konverziju Brazila u diktaturu.
Fašizam predstavlja opasnost u
trenutnom regionalnom kontekstu i važno je ne podcijeniti mogućnost njegovog
razvoja. Slabost ljevice i(li) nedostatak radničkih borbi tu mogućnost ne
smanjuju. Zanemarivanje ovog
horizonta ponekad vodi u to da se ovaj sofisticirani modalitet koji je blizak
fašizmu zamijeni čudnim iluzijama na bonapartizam.
Ono što je problematično jeste
banalizacija ovog fenomena kroz njegovo poistovjećivanje s drugim tipom
nesreća. Fašizam nije ekvivalent ekstraktivizmu, a još manje dugovječnim
oblicima mačističkog nasilja. On obrazuje modalitet političkog upravljanja
državom kako bi se ponovno uspostavila dominacija kapitalističke klase metodama
ekstremne virulentnosti.
Važno je problem postaviti na ovu
razinu kako bi se borbi protiv fašizma suprotstavili ispravnom taktikom i
strategijom i u skladu s lokalnim kontekstom. U generičkom univerzumu u kojemu
su nesreće generirane truljenjem kapitalizma, civilizacijskim nazadovanjem ili
vladavinom iracionalnosti, ne postoji način da se ispravno odrede pravovremene
i uspješne antifašističke politike.
Temeljne i pravilne razlike
Argument koji označava današnju
ekstremnu desnicu kao fašističku takmiči se s argumentom koji istu
poistovjećuje s populizmom. No, upotreba ovog pojma, onoga ko argumentira često
vodi u nekonzistentnost i nedosljednost. To je posebno važno s obzirom na
kontekst Latinske Amerike. U ovoj regiji, reference na populizam identificiramo
tokom druge polovice 20. stoljeća i vežemo ih za vlade koje su zaslužne za
društveni napredak (Löwy, 2019). Profil koji je socijaldemokracija utjelovila u
Europi u Novom svijetu povezujemo s režimima koji su promicali veću suverenost
i povećanje prihoda stanovništva. Uspostaviti sličnost između latinoameričkih
populističkih pokreta i lidera sa današnjom ekstremnom desnicom znači upasti u
velike kontradikcije.
No, glavna zabuna koju ova
identifikacija unosi je stavljanje progresivnih i reakcionarnih politika pod
isti kišobran populizma. U Europi ova kombinacija u isti koš stavlja Mélenchona
i Meloni, Corbyna i Le Pen, Pabla Iglesiasa i Orbana. U Latinskoj Americi ista logika
smješta Madura uz bok Bolsonaru, Eva Moralesa uz Kasta, a Díaza Canela uz
Mileia. Nedostaci ovog teorijskog bućkuriša jasno su uočljivi. Međutim,
liberalni mediji skloni su inzistirati na ovoj vrsti apsurdnih i nespretnih
poistovjećivanja.
Umjesto inzistiranja na ovoj
nemogućoj mješavini, ispravnije bi bilo vratiti se osnovnom političkom
barometru koji desnicu suprotstavlja ljevici kako bismo definirali mjesto svake
političke pozicije. Tu su dva pola jasno razdvojena i nema nikakve potrebe da
se populizam uvodi u tu jednadžbu. S ovim smjernicama vrlo je vidljivo da je
radikalna ljevica glavni antagonist ekstremnoj desnici. Uobičajeno korišenje
pojma „populizam“ poništava ovu razliku, pretpostavljajući da su obje krajnosti
izgubljene u nekom obliku „sumraka ideologija“.
Pojmovi ljevice i desnice
stoljećima su se ispravno koristili. Oni razlikuju političku struju koja se
zalaže za društvenu jednakost od one koja pomaže tlačiteljima da zadrže svoje
privilegije. Ovim algoritmom moguće je uhvatiti drušvene interese koji su u igri
u svakom sukobu. Vrlo je lako primijetiti da su politike, napriliku, Fidela
Castra bile ljevlje od onih koje je provodio Carlos Menem, ali je nemoguće
utvrditi stupanj populizma njihovih administracija.
Politička diferencijacija između
ljevice i desnice nastala je sa Francuskom revolucijom i traje do danas jer
društveni režim koji cementira tu razliku postoji. Sve dok kapitalizam postoji,
postojat će i lijeve i desne formacije koje se suočavaju jedna s drugom u svrhu
ostvarivanja društvenog napretka ili regresa (Katz, 2008: 59-60).
Specifičnost nove desnice može se
uočiti kroz korištenje dodataka (ultra, ekstremna) ili pak inovativnijim
dopunama (2.0.). Ali koji god naziv odabrali, bitno je naglasiti njenu poziciju
kao reakcionarne sile. Populizam je pojam koji samo unosi zabunu u jednadžbu.
Polisemija pojma
Pojam populizma s velikim
entuzijazmom prihvatili su mnogi analitičari koji naglašavaju
“antisistemsku” važnost ove političke struje, njegovo
suprotstavljanje konvencionalnim političarima i nedostatak institucionalnosti.
Međutim, niti jedna od ovih
karakteristika ne definira političke struje koje učestvuju u trenutno prisutnom
reakcionarnom valu. Njihovi sukobi sa političkim sistemom su od sekundarne
važnosti u usporedbi sa njihovom centralnom namjerom da aktuelno društveno
nezadovoljstvo pretvore u sistemsko maltretiranje beskućnika. Taj regresivni
cilj koji srednju klasu (i dijelom radničku klasu) nastoji suprotstaviti najranjivijim
slojevima društva nema ni najmanje veze s populizmom.
Liberali koriste pojam populizma
kako bi diskvalificirali svaku kritičku poziciju spram individualizma, tržišta
ili države. Međutim, nova desnica nije neprijateljski raspoložena spram ovih
paradigmi. Naprosto je osvojila teren diskursom koji se suprotstavlja tmurnoj realnosti
koju je obrazovao neoliberalizam. Niti se ta desnica nalazi izvan institucionalnog režima kada demagoški
propituje vladajuće političke stranke.
Liberali izjednačavaju desničare
sa snagama koje se nalaze na – njoj – suprotnom političkom polu. Smatraju da je
populizam ono što spaja ova dva pola. Na taj način, oni dvije suprotstavljene
političke pozicije predstavljaju kao komplementarne. Liberali propuštaju analizirati
najvažniji dio njihovog sadržaja i naglašavaju manje važne aspekte stila i
retorike. Slijedeći ovaj analitički put, ne postoji ni najmanja mogućnost da se
razjasni bilo koje relevantno obilježje nove desnice.
Hegemonijski mediji
generalizirali su ovu perspektivu, čime površno diskvalificiraju populizam kako
bi legitimirali neoliberalizam. Sa ove tačke gledišta, naglašavaju važnost
posebno nejasnog termina koji miješa različita historijska značenja izvučena iz
različitih korijena.
Prema starom američkom ili ruskom
značenju, populizam je aludirao na narodne pothvate ili slavljenja zdravog i prijateljskog
ponašanja ruralnog stanovništva, koje je bilo maltretirano (i korumpirano)
tokom procesa pretvaranja u gradske radnike. Populizam je pozivao na tu početnu
čistoću i predlagao da se ona ponovno
stvori kao važna snaga u procesu transformacije društva.
Sadašnji desničarski diskurs
preuzima određene elemente te nostalgije,
ali je preoblikovao njeno regenerativno, društveno i prijateljsko značenje i
koristi je kako bi se suprotstavio potlačenim manjinama. Obično slavi radničku
klasu kažnjenu globalizacijom i deindustrijalizacijom, navodeći prisustvo
imigranata kao razlog toj degradaciji. (Traverso, 2016). U ovom novom značenju
ekstremne desnice, nije prisutan nikakav značajan odjek o bratstvu iz prošlih
vremena.
Ocrnjivanje populizma od strane
liberala istovremeno je potaklo i simetričan blagonaklon pogled na njega. To
stajalište brani valjanost ovog pojma koji predstavlja potlačene slojeve
društva. Konzistentnost ovog pojma posebno se ističe kod nacija sa krhkom
ustavnom strukturom (Venecuela) ili dugom institucionalnom tradicijom
(Argentina). On također potencira ulogu njezinih vođa i svih varijanti ovog
modaliteta koje zapaža (Laclau, 2006). Ovaj propopulistički pristup naličje je
socio-liberalne dijatribe i ne daje naznake koje bi razjasnile trenutni otisak
nove desnice.
Kako bi se razumjelo značenje tog
prostora, potrebno je preispitati društvene korijene njihovog političkog
djelovanja. Trenutni reakcionarni val projekat je vladajućih klasa za ponovno
uspostavljanje narušene stabilnosti kapitalizma. Tu stabilizaciju nastoje
postići usmjeravanjem napada na najugroženije slojeve društva.
Nedostatak analize klasnog
supstrata ekstremne desnice zamijenjen je nejasnim opažanjima o populizmu koji
hvale njegovi pobornici. Oni ne razumiju koji su interesi u igri jer nisu
svjesni vodeće uloge društvenih klasa, a alternativu vide u protagonizmu
različitih subjekata kontigentnih identiteta koji svoju centralnu ulogu
realiziraju kroz svoje diskurse.
S te tačke gledišta, nemoguće je
registrirati oko kojih se društvenih interesa dvije političke struje spore i ne
postoji način da se razumije zašto ekstremna desnica danas aktivno prodire u
javni prostor i koje su ekonomske snage i strukture koje održavaju njenu
prisutnost. Ovo gledište preispituje samo diskurse, ne nudeći objašnjenja o
načinima na koje su artikulirani sa svojim društvenim artikulacijama. Zbog tih
nepreciznosti, ne uspijeva se objasniti značenje reakcionarne ideologije koja
je trenutno popularna. (Anderson, 2015).
Suprotstavljena iskustva
Analiza ekstremne desnice trebala
bi obogatiti borbu protiv nje. Pravilna i precizna ocjena i procjena ekstremne
desnice ima ju za cilj poraziti i neutralizirati budući je ona sila koja
prijeti demokraciji i deprivilegiranoj manjini.
U Latinskoj Americi, nedavna
iskustva ukazuju na različite ishode kada zadominiraju odlučni odgovori ili
neodlučne reakcije. U prvom slučaju imamo borbu venecuelanske vlade protiv
državnog udara, koja je nauštrb ogromnog ekonomskog i društvenog troška uspjela
suzbiti reakcionarne bande (guarimbas).
Sličan stav pojavio se u Boliviji
nakon Camachovog hapšenja. Umjesto pasivnog prihvatanja provokacija
neofašističkih grupa, vlada je krenula u ofanzivu i pokrenula odvažnu operaciju
kako bi zaustavila nemilosrdnog neprijatelja. Poraz neuspjelog državnog udara u
Brazilu, hapšenja učesnika, suđenja odgovornima i istraga o finansiranju udara,
dio su istog tog pravca.
Zahvaljujući ovim odlučnim
stavovima, uspjela se suzbiti reakcionarna akcija, koja je u suprotnosti sa
pomirljivim stavovima koji su omogućili eskalaciju državnog udara protiv Luga u
Paragvaju ili Dilme u Brazilu. Castillo je ponovio isti obrazac u Peruu,
otvarajući put krvavom civilno-vojnom udaru.
Ovakva kolebanja predstavljaju
ozbiljno upozorenje onim državama u kojima desnica pravi smrtonosne prodore. U
slučaju Argentine, izvršenje neuspjelog pokušaja atentata na Cristinu imao bi
kao rezultat nezamislive posljedice. Ta agresija proizvela je veliku
demokratsku reakciju kroz proteste koji su ubrzo uslijedili. Ali sama je vlada
obeshrabrila nastavak demonstracija i proizvela samo povremeno neodobravanje kod konzervativaca. Kroz
velika iskustva demokratskih borbi u toj državi, dosljedni stavovi krunisani su
objašnjenjima (Mariano Ferreyra, Kosteki-Santillán), a stavovi rezignacije
doveli su do nekažnjenosti (AMIA, ambasada Izraela i Rio Tercero).
Već su utvrđene mnoge poveznice
sa kvazifašističkim organizacijama u neuspjelom atentatu na Cristinu. Ukoliko bude
velikih sukoba i mobilizacija, ti saučesnici reakcije izaći će na površinu. No
ukoliko prevlada suprotan kurs, desnica će ponovno profitirati iz
prevladavajuće konfuzije (kao što se desilo sa Nismanovim samoubistvom).
Na kraju, čileansko iskustvo
pokazuje kako se desnica brzo prestroji kada režim bude doveden u pitanje. Nakon
tri godine uzastopnih poraza, ta snaga je na izborima uspjela odbiti projekat
ustavne reforme. Iskoristili su haos, nedostatak djelovanja i vladine ustupke.
Rekonstruirali su svoje prisustvo pred predsjednikom koji je ugasio proteste i kršio svoja
predizborna obećanja.
U Latinskoj Americi su stoga
zabilježena različita uspješna i neuspješna iskustva sukobljavanja sa
ekstremnom desnicom. Taj reakcionarni sektor tek odnedavno se pojavljuje i
prioritet je suzbiti ga prije nego što uspostavi ono o čemu propovijeda (Colussi,
2022).
Autoritet ljevice ovisi o njenoj
sposobnosti da pokaže snagu pred neprijateljem odlučnim da uništi sav društveni
napredak. Nedavna iskustva u Europi ukazuju na samodestruktivne efekte
izbjegavanja bitke okretanjem glave na drugu stranu (Febbro, 2022).
Glavno polje te borbe su ulične
mobilizacije protiv neprijatelja koji isto tako djeluje na tom polju. Naivno
vjerovanje da to polje pripada ljevici definitivno je odbačeno usred aktivnog
prisustva njenih protivnika na marševima i protestima.
U nekim slučajevima, ta
intervencija prethodila je pandemiji (Brazil), a u drugima je dobila na
intenzitetu sa prodorom negatora pandemije (Argentina). Protagonizam ovih
formacija porastao je u sukobima sa progresivnim vladama (Bolivija, Meksiko) i
u odbijanju narodnih pobuna (Čile,
Kolumbija, Peru).
Ovaj spor oko nadmoći na ulicama obavezuje
nas da pažljivo procijenimo progresivni ili regresivni smjer mobilizacija koje
bujaju u ovom regionu. Pozivi sa izričito socijalističkim ili desničarskim
natpisima su rijetki, baš kao i nastup
projekata koji su okončani. Karakterizacija sadržaja svakog događaja ključna je
za razlikovanje progresivnih akcija od njihove antiteze: onih reakcionarnih.
Ne postoji recept za uspjeh u
ovoj procjeni, kao ni provjera društvenog sastava svakog mitinga. Barometar
ljevice i desnice predstavlja osnovni instrument za donošenje bilo kakvih
zaključaka. Nije dovoljno samo registrirati legitimitet zahtjeva koji su u
pitanju. Potrebno je razmotriti i ko ih pokreće. Desnica je sklona poticanju
narodnog nezadovoljstva protiv progresivnih vlada, dok to ne radi kada su na
vlasti konzervativci.
Ali također je istina da mnoge
vlade narodne ili progresivne vlade plaše narod avetom desnice kako bi
opravdale antiradničke politike. Ovakve dileme ne mogu se riješiti kroz
priručnike, s obzirom da svaki slučaj zahtijeva posebnu procjenu, zasnovanu na
karakterizaciji aktuelnog progresivizma. Ovom procjenom baviti ćemo se u
narednom tekstu.
Autor: Claudio Katz, profesor na Univerzitetu u Buenos Airesu i član udruženja Lijevih ekonomista (EDI).
Objavljeno na: JacobinLat.com
Prevela sa španskog: Amina Turudija, Prometej.ba
Reference:
Riley, Dylan (2018). «¿Qué es Trump?» New Left Review 114 enero – febrero 2018.
Palheta, Ugo (2018). «Nuestro tiempo no es inmune al cáncer fascista» Kritica, 20 diciembre, 2018. Disponible en https://kritica.info/nuestro-tiempo-no-es-inmune-…
Louçã, Francisco (2018) «El populismo fascista no ha hecho más que empezar», 24/10/2018. Disponible en https://vientosur.info/spip.php?article14282
Davidson,
Neil (2010), «From deflected permanent revolution to the law of uneven
and combined development», International Socialist, n 128, autumn 2010.
Fraser, Nancy (2019). «¿Podemos entender el populismo sin llamarlo fascista?», 11-4-2019. Disponible en http://www.sinpermiso.info/textos
Traverso, Enzo (2019). «Interpretar la era de la violencia global», Viento Sur, 23-04-2019
Martins,
Carlos Eduardo (2022) «O ressurgimento do fascismo no mundo
contemporâneo: história, conceito e prospective», Intellèctus, Ano XXI,
n.2, 2022. DOI: 10.12957/intellectus.2022.71657
Löwy, Michael (2019). «La extrema derecha: Un fenómeno global», 19-1 2019. Disponible en http://www.resumenlatinoamericano.org
Katz, Claudio (2008) Las disyuntivas de la izquierda en América Latina, Ediciones Luxemburg, Buenos Aires.
Traverso, Enzo (2016) «Espectros del fascismo. Pensar las derechas radicales en el siglo XXI», 2016. Disponible en https://www.herramienta.com.ar/articulo.php?id=25…
Laclau
Ernesto (2006). «La deriva populista y la centroizquierda
latinoamericana». Nueva Sociedad, n 205, septiembre-octubre 2006, Buenos
Aires.
Anderson, Perry (2015). «Los herederos de Gramsci». New Left Review 100 sep-oct 2015
Colussi, Marcelo (2022). «Latinoamérica y las nuevas izquierdas». Disponible en https://rebelion.org/latinoamerica-y-las-nuevas-i…
Febbro, Eduardo (2022). «El dilema de la izquierda». Disponible en https://www.pagina12.com.ar/501899-francia-el-dil…