Godinama sam smatrao žene objektima svoje naklonosti, a ne osobama
složenih osjećaja, želja i vlastitih potreba. U svoju obranu, iako to ne
opravdava moje ponašanje – od djetinjstva sam učen kako su žene
nagrada koju treba osvojiti. Uvjerenje kako su žene trofeji prožeto je kroz našu kulturu, medije, obrazovanje i svakodnevnu komunikaciju.
Učenje kako cijeli spol postoji isključivo kako bi se zadovoljile
potrebe drugog spola dehumanizira milijune ljudi i teško je suosjećati s
nekim koga ne vidiš kao osobu. Takvo učenje potiče objektivizaciju
žena, jer su žene predstavljene kao nagrada za muškarce koji se otimaju
za njih, a rijetko kada (ako ikad) se njihove želje uzimaju u obzir.
Sve dok nisam započeo istraživanje o njihovim životima nisam shvatio
kako već godinama dehumaniziram i objektiviziram žene. U početku sam bio
šokiran svojim načinom razmišljanja s obzirom na to da sam se uvijek
ponosio time kako nisam osoba sklona seksizmu, međutim objektivizacija
žena je toliko raširena da nisam niti bio svjestan da sam sudionik u
njoj.
Velika je vjerojatnost da postoje mnogi ljudi, posebno muškarci, koji
niti ne shvaćaju kako stalno ponavljaju kulturu koja dehumanizira i
objektivizira žene. I upravo o tome želim pričati. Stoga, evo nekoliko
načina na koje se žene svakodnevno objektiviziraju – i razlog zašto je
to štetno.
1. Mediji nas uče da se za ženu treba boriti
Svoju prvu uspomenu o objektiviziranju žena vežem uz sitcom “Pod
istim krovom” (org. “Family Matters”) u kojem je lik Laure Winslow
predstavljen kao ljubavni interes Stevea Urkela. “Pod istim krovom” na
neupečatljiv način objektivizira žene. Laura je u seriji predstavljena
kao Steveova opsesija. Njegovo stalno miješanje u njezin život
predstavljeno je kao šarmantno, slatko, štreberski. U stvarnosti, ono je
destruktivno, objektivizirajuće čak i dehumanizirajuće.
Nažalost, dok sam odrastao većina televizijskih serija imala je istu
logiku – muškarac je zaljubljen u ženu i ona služi isključivo kao objekt
njegovog ljubavnog interesa. Kao dijete koje upija svijet kao spužva,
proveo sam desetljeće gledajući žene na identičan način kao što je
predstavljeno u televizijskim serijama. Zbog svog vlastitog ega žene
nisu bile osobe sa svojim vlastitim razmišljanjima, nego likovi u mom
životu bez ikakvih osobnosti.
Sjećam se brojnih slučajeva kada sam pokušao zavesti neku od
prijateljica, a nakon što ona nije reagirala, bio sam uvjeren kako me
ili nije čula ili nije razumjela da ju zavodim. Nakon toga, sramotno,
više se nisam potrudio pridobiti njezinu pažnju. To me na kraju koštalo
nekoliko prijateljstava. I da budem iskren, te djevojke su imale svako
pravo prekinuti svaku komunikaciju sa mnom. Takvo ponašanje djelomično
je rezultat naučenih ponašanja iz televizijskih sitcoma u kojima
muškarac usmjerava seksualne aluzije na ženu, a “šala” je da ona nije
svjesna što se događa. Ona ili gleda u prazno ili ne obraća pozornost, a
kada pogleda muškarca uvijek ga upita “Što si rekao?”, a muškarac na to
odgovara “O, ništa, nisam rekao ništa!” Ovakav razvoj situacije uvijek
je popraćen smijehom iz publike, što je meni bila uvijek potvrda da su
žene nesvjesne muške dominacije.
U biti, žene funkcioniraju kao prazne ploče za projiciranje muških želja i potreba. U
tim televizijskim serijama (kao i u mnogim filmovima) rijetkost je da
se muškarac upita o ženinim željama i potrebama. Ne znam za ijednu scenu
u kojoj se muškarac trudi upoznati ženu na bilo kojoj razini koja
prepoznaje njezinu ljudskost i autonomiju.
Kada su žene predstavljene na ovakav način – to potiče muškarce da ih
zlostavljaju i zanemaruju – ili da ih tretiraju kao objekte s obzirom
na percepciju kako one nisu dovoljno pametne da znaju što se događa oko
njih. Takvo razmišljanje je destruktivno jer potiče muškarce da
budu agresivni prema ženama kada se one ne ponašaju “kako bi trebale”,
kada ne reagiraju na način na koji bi muškarci željeli da reagiraju. To
je prisilna kontrola i u potpunosti je štetna za cijeli spol.
Ljudi bi trebali biti tretirani s poštovanjem i empatijom, a ne
dehumanizirajuće i objektivizirajuće. Žene bi trebale biti pozitivnije
predstavljene u medijima i na televiziji. Žene bi trebale biti
predstavljene onakvima kakve jesu, a ne kao prazne ploče što je trenutno
slučaj.
2. Djeca se potiču da slijede stroga rodna pravila u školama
Kada sam bio tinejdžer, veliki dio srednjoškolskog iskustva bili su
plesovi. Tračevi su započinjali nakon što se saznalo koji će dječak
pitati koju djevojku da ide s njim na ples. Uvijek je postojala
pretpostavka da dječaci moraju biti proaktivni, dok je na djevojkama
bilo da odaberu najbolju pratnju.
Krute rodne uloge već su postojale, a mi smo morali, samo, odigrati svoju ulogu. Rodne uloge su postajale još očitije tijekom Sadie Hawkins
plesa kada su djevojke morale pitati dječake za pratnju. Iako se to
činilo kao dobra ideja u teoriji, ideja da su djevojke glavne
predstavljena je kao anomalija te ju ne treba poticati izvan konteksta
određenog događaja.
Djevojke koje su preuzele inicijativu i samostalno pozvale dječake na
plesove (ili bilo koje druge događaje) smatrane su agresivnima i/ili
očajnima, pa su često prestajale izražavati svoje želje i potrebe radi
pritiska drugih. Vjerujem da su takvo razmišljanje zadržale i u odrasloj
dobi.
Sjećam se slučajeva – godinama prije mog prelaska u ženu – kada su me moji školski kolege poticali da pozovem djevojku van. Nakon
što sam izjavio kako sam previše uplašen za takav čin ili da
jednostavno nisam zainteresiran za niti jednu djevojku – bio sam
izrugivan da nisam “pravi muškarac” te mi je rečeno mi je da se
“prestanem ponašati kao curica”.
Vjerujem da takvo razmišljanje čini dugoročnu štetu na način na koji
muškarci vide žene, kao što i stalno inzistiranje da se “djevojka pozove
van” ne prestaje s krajem srednje škole. A kako se uz to žene uči da
javno ne izražavaju svoje želje i potrebe, nastaje štetna kombinacija
gdje muškarci počinju gledati na žene kao “brojeve”, kao ideje, objekte,
a žene su obeshrabrene da se usprotive tome. Muškarci nisu zadovoljni
slučajevima kada se žene javno usprotive objektivizaciji jer smatraju
kako tada žene ne igraju svoju ulogu. To je i razlog zašto mnoge
muškarce tako oštro pogodi ženino odbijanje. Oni odbijanje shvaćaju kao
neuspjeh jer je njihova uloga da budu proaktivni i da “love” žene, a
nakon što ih se odbije, njihova muškost je upitna. Budući da ne
shvaćaju kako su ovakve toksične ideje usvojili od djetinjstva, krive
žene za nepoštivanje scenarija. U stvarnosti, naša kultura rodnih
stereotipa na kraju šteti svima.
3. (Cis)Heteronormativni diskurz onemogućava ljudima da budu itko drugi od onog što im je pripisano rodnim ulogama
Svakodnevni (cis)heteronormativni diskurz – način koji
pretpostavljamo da su svi ljudi heteroseksualci – je nametnut i
isključiv te odvraća ljude da djeluju izvan svojih rodnih uloga.
Kada govorimo o spolu, još uvijek postoji pretpostavka da su ljudi ili
100 posto muškarci ili 100 posto žene, iako postoje desetci različitih
spolova. Jednostavno kažemo “muškarac” ili “žena” što je jako
ograničavajuće i limitirano jezikom. Još uvijek govorimo “dame i
gospodo” umjesto “ljudi”. Kada je netko trudan, prvo pitanje koje mu se
upućuje jest “Je li djevojčica ili dječak?”. Prije nego se dijete rodi,
spol je već unaprijed određen. Ovakav (cis)heteronormativni diskurz
isključuje interseksualne i transrodne osobe – zajedno s mnogim drugim
skupinama i osobama.
Uz pretpostavku o spolu, još uvijek postoji pretpostavka da smo svi heteroseksualni. Kada
čujem razgovor koji roditelji vode sa svojom djecom, on se još uvijek
svodi na pitanja dječacima jesu li zainteresirani za koju djevojku te
djevojkama jesu li zainteresirane za kojeg dječaka. To stvara ideju u
dječjem mozgu kako je heteroseksualnost jedina “normalna” a sve ostalo
je strano i/ili nenormalno. To je ukorijenjeno u našem jeziku.
(Foto: ray-chan-san.deviantart.com)
Moj je otac osobito bio bijesan što sam se ponašao ženstveno kao
dijete. Obavijestio me kako kao se “njegov sin” nikada ne bi trebao
ponašati kao “djevojčica” jer je to “gej”. Nije mu bilo bitno što me
privlače žene, koristio je termin “gej” jer niti jedan drugi termin u
njegovoj percepciji nije mogao opisati moje ponašanje – ženstvenost je
vidio kao inherentno slabu kvalitetu.
Moj otac vjeruje da je funkcija ženstvenosti da privlači muškarce.
Rekao mi je da s obzirom da sam njegov sin da bi trebao biti “glava
obitelji”, bilo kakva vrsta ženstvenosti se protivi percepciji “vođe”
koju bi trebao ispunjavati. S druge strane, ostali članovi moje
obitelji ogovarali su kćeri obiteljskih prijatelja koje su se usudile
postati ambiciozne i napredovati u karijerama, navodeći kako nije
“atraktivno” kada žene teže višem. Žene bi trebale biti
poslušne domaćice koje podržavaju svoje muževe i ostaju u pozadini kao
rekviziti. Zbog tih razloga, otkrivanje mojim roditeljima da sam
transrodna žena je bilo vrlo teško s obzirom na to da nisam imao (i još
uvijek nemam) adekvatan rječnik kojim bi im mogao opisati kroz što sam
prolazio. Zbog ograničenja našeg jezika, najbolje što sam mogao smisliti
opisujući sebe jest “dječak koji voli lijepo izgledati!”.
Međutim, ne razmišlja samo moja obitelj na ovakav način. Kada su
ostali saznali da sam transrodna žena, mnogi su automatski pretpostavili
da sam zainteresiran za muškarce. Još ih uvijek šokira činjenica da
imam djevojku (gotovo kao da ne vjeruju da lezbijke postoje). Vjeruju da
zbog toga što nosim odjeću koja se smatra ženstvenom, činim to da
privučem muškarce. Ustvari jedna od najčešćih (cis)heteronormativnih
izjava u stand-up komediji jest da komičari kažu ženama u publici “Ne
morate se uopće šminkati, spavat ćemo s vama u svakom slučaju!” kao da
se svaka žene u publici šminka isključivo radi njih. Ne pada im na
pamet, da možda to čine radi samih sebe.
Svi ti ograničavajući načini izražavanja samo učvršćuju
štetne rodne uloge. Osim ako niste 100 posto muškarac koji traži 100
postotnu ženu, ostali ljudi osjećaju nelagodu jer nemaju adekvatan način
na koji bi izrazili svoje želje. Moramo se automatski
zaustaviti pred pretpostavkom da je netko heteroseksualan. Moramo
naučiti kako proširiti svoj vokabular da možemo u razgovor uključiti i
druge ljude. Vjerujem da napravimo malene promjene u jeziku, ljudi bi
bili ohrabreni živjeti slobodnije umjesto da se trude uklopiti u uloge
koje je restriktivni jezik stavio pred njih.
4. Muškarci su ohrabreni da vjeruju kako je žena njihova imovina
Kako bih dodatno ilustrirao štetne učinke televizijske logike gdje se
muškarci bore za žene (što je spomenuto u prvom poglavlju ), moram
spomenuti da su žene shvaćene kao komad imovine koja se može osvojiti.
Takvo razmišljanje može učiniti značajnu štetu ženama. Ako na ljude
gledate kao “imovinu” podsvjesno osjećate kako s njima možete činiti što
vas je volja, jer ih ne smatrate potpuno formiranim ljudskim bićima. Na
primjer, ako posjedujete mobilni telefon koji ne funkcionira kako bi vi
željeni u napadu frustracije možete ga baciti. Ista teorija vrijedi i
za žene ako na njih gledate kao nečije vlasništvo. Kada se ona ne
“ponaša u skladu sa željama”, na žalost, ona može postati zlostavljana
od strane svojeg partnera – i žrtveno janje od strane drugih. Kada je
žena zlostavljana, mnogi ljudi vjeruju kako je zaslužila što joj se
dogodilo, jer se nije ponašala kako je trebala.
Kada god se pojavi vijest o stravičnom zlostavljanju žene od strane
muškarca, brojni internetski komentari o njoj govore kao o objektu koji
nije poslušao zapovijed – pogotovo ako se usudila govoriti protiv
nepravde ili se zauzeti za sebe. Razgovor o žrtvi se brzo pretvori u
razgovor o tome kakvu će štetu učiniti takva priča muškarcu. Kao
rezultat toga, razgovor o zlostavljanju se uglavnom vrti oko muškarca i
njegove ljutnje i/ili nelagode koju je osjećao kada se njihova
partnerica ponašala na određeni način, dok se zlostavljanje žene
odbacuje kao od sekundarne važnosti ili se u potpunosti ignorira.
To stvara nedostatak empatije za žene, jer su svedene na
drugo mjesto po važnosti, na objekte ili su u potpunosti ignorirane.
Takav način razmišljanja se mora promijeniti. Kada je žena napadnuta,
ljudi moraju imati na umu da su ljudska bića ta koja su napadnuta i kako
bi to trebalo biti univerzalno neprihvatljivo ponašanje jer je riječ o
ljudskim bićima sa stvarnim osjećajima a ne stvarima.
***
Od najranijih dana, učimo stereotipe i uloge kako bi održali kontrolu
i red u društvu. Na taj način nastavljamo ciklus koji čini štetu već
desetljećima. Moramo od najranijih dana educirati ljude o štetnosti
ponavljanja tih rodnih uloga, jednako kao što moramo na suptilan način
gurati u društvu nove ideje. Nove ideje zahtijevaju ponavljanje iako bi
se trebale činiti očitima, da su sve žene ljudska bića i da ne postoje
isključivo kao zabava muškom rodu. Takve štetne percepcije žena nužno je
promijeniti, a mi kao društvo moramo prestati ponavljati iste obrasce
ponašanja i štetnih ideja.
Prevela i prilagodila: Martina Raos