„Zima nešto dugo traje. Evo, dovoljna su dva malo sunčana dana da malo svi popravimo raspoloženje i da pojačamo naše povjerenje u Republiku Srpsku, to je potrebno.“
Morala sam da započnem ovom epohalnom, emotivnom i literarnom izjavom Vođe (Pečat, RTRS, 10.mart), jer danas nešto oblačno, sunca nema, pa i poverenje u Republiku Srpsku postaje upitno. Kosa u našoj obradi. Let the sunshine, let the sunshine in, the sunshine in…i tu svi trčkamo okolo kao deca cveća, složno pevajući da nam daju sunca kako bi imali više poverenja u Republiku Srpsku. Fotosinteza kao oblik ishrane. Para će nas osloboditi, velikim zalaganjem i prekovremenim radom.
Ala se napravi redaljka na tekstu o Kamengradu! Sve moj do mojega se oglasi kako je to sjajan projekat, kako je to najbolja stvar za Višegrad, pa opet kažem da treba da im uzme i tanjir iz kojeg jedu, a ne samo hranu. Ako im je dobro, neka tešu, bruse i tucaju kamen o svom trošku. Onda se zače mentalna onanija na temu ja i šta sam ja to u životu uradila, pa sve dotle da Ivanićeva vlada ništa nije valjala… Veze s vezom nema, jer niti sam bila u Ivanićevoj Vladi, niti je za za tu jednu godinu moje participacije u vlasti, kako se to danas kaže, zabeležen ama jedan jedini minus – što u budžetu, što fondovima. Sve ostavljeno u plusu – toliko o tome i usput preko brnjica.
Dakle, ugrubo dve grupe komentatora: jedna diskutuje na temu, druga onaniše tek onanije radi. Pretpostavljam da u tim momentima sladostrašća drže sliku šefa pred sobom. On im mažnjava pare ili ih pljuje, šamara i vređa, a oni svršavaju. Kusturica kaže kako mu je Dodik najveći prijatelj, popadaju u trans. Neka košta šta košta! Ali to nije sve. Recimo, Vođa je putovao jesenas o našem trošku, avionom Republike Srpske, u Prag na izložbu Voje Stanića, ali samo zato što je izložbu otvorio Emir-Nemanja Kusturica.
Ko ne veruje, neka pogleda: http://gloria.rs/Article.aspx?ArticleID=296
Prijateljstvo zaista nema cenu, samo što tu cenu plaća raja. Da se ne uvrede veliki Srbi, kao i oni novokomponovani i netom osvešćeni, značenje reči raja je: 1) nemuslimanski podanici u nekadašnjoj Turskoj, uglavnom hrišćani, koji su morali da plaćaju harač; 2) sirotinja, prezreni stalež; 3) društvo, običan svet. Svako sebi neka zaokruži gde sebe svrstava. Posle svih projekata dvojice najboljih prijatelja, ovo pod 1) i 2) ne gine ni egzaltiranim i uspaljenim poklonicima likova i dela.
Nije samo smrt neproverena glasina. Isto je i sa imanjem i nemanjem muda, bilo kao organa muškosti, bilo kao organa hrabrosti. I jednog papu testiraju, možeš misliti, da im se ne potkrade bezmudić, pa što ne bismo i one što šilje patku na tuđa leđa? Kad su ti Tadić i Dodik najbolji prijatelji, sa sve ovim i onim službama, možeš da tužiš ceo svet. I po tome se vidi da je Emir-Nemanja Srbin, da li genetski ili svojevoljno. Taj gen tužakanja komšija, rodbine i kumova za sve živo očito mu je duboko ukorenjen.
No da ne bi masturbanti opet o tome kako nema predloga, da budem konstruktivna. Iz čisto sebičnih razloga (volim e-novine), pokrećem inicijativu za organizovanje dobrotvornih priredbi pod radnim nazivom „Imati muda je neproverena gasina“. Lično Pera Luković će se potpisivati na postere sa svojim likom i natpisom „Come to Daddy“ (početna cena 10 KM), a ostali učesnici će slikati Najbolje Srpske Prijatelje, onako kako ih oni vide. Sledi aukcijska prodaja istih. Kako Kusturica bude produžavao sa tužbama, tako će se ove radionice seliti iz grada u grad, od mesne zajednice do mesne zajednice. On tuži, sudovi rade, a mi slikamo, crtamo i pevamo. Let the sunshine in …
No pošto volim i Slobodnu Bosnu, a Senadu ne gine plaćanje za silnu duševnu bol koju je prouzokovao objavljivanjem slika članova porodice čelnih esdepeovaca, diis et deabus socijaldemokratije, sa potpuno istim naslovom organizujemo druženje, s tim da će Senad lično točiti pivo. Početna cena socijaldemokratskih 10 KM po čaši. Za novokomponovane može i backstage, stage, after party, green room i sve što uz to ide. Navikli na to u ovom Wolf-fucking području, da budemo u skladu sa nanizanim omiljenim izrazima skorojevića. Pardon, fali još image, PR, event, VIP i tome slično.
Imati muda je neproverena glasina. Ko kaže kad si u vlasti i uz vlast da ih imaš? Jednostavno, može ti se. Pre i posle slasti od vlasti, sledi krug tegljenja istih novinara za rukav da bar nešto objave, makar sa tuđeg portala, makar sliku nane i nene, makar onu sladunjavu reportažu „U poseti domu…“ ili bar neki malecki skandal. Tek da se čuje. Ma, piši bilo šta, slikaj šta hoćeš, samo daj u medije da ne padne ona prašina zaborava. U svakoj državi ima onih koji imaju vlast, ali hoće pare, pa onih koji imaju pare ali hoće vlast, a najgore smo prošli mi, u državi koju su zaposeli skakavci što niti su imali pare, niti vlast, a zazinuli na oboje.
Prethodni tekst autorke : Verujem u BiH, ne verujem u BiH