Iako je njen poziv direktno vezan za zaštitu životne sredine, Slobodanka se i kao obična građanka ponaša odgovorno prema svom okruženju. ”Svako od nas se suočava sa određenim
odlukama i izborima, i to svakodnevno. Isto je i sa zaštitom naše okoline”, kaže ona. “Samo trebamo odlučiti da nešto poduzmemo i promijenimo u našim
životima, što znači da je volja da se promijeni nešto osnova za sve. Svi mi smo zajedno svojim bitisanjem i
zadovoljavanjem svojih potreba pridonijeli zagađenju, pa valjda ima i način da
to svi zajedno koliko možemo i popravimo.” Podizanje svijesti po ovom pitanju je, kaže, i
poslovno i privatno njen prioritet.
Ali ko nije u prilici da se više posveti zaštiti životne sredine, može unijeti barem male promjene u svoje svakodnevne navike, koje ne zahtijevaju nikakva odricanja, a koje donose višestruku korist.
Racionalna potrošnja prirodnih resursa
”Štedim vodu, kratko se tuširam, nikad
ne punim kadu, a mašinu uključujem samo kad je puna. Štedim energiju tako što isljučujem
električne aparate iz struje ako ih ne koristim, jer oni crpe energiju i kada
nisu upaljeni. Bojler palim po potrebi, ne pregrijavam prostorije zimi, pa da
hodam u kratkim rukavima, a ljeti najčešće rashlađujem u našem narodu opasnim
propuhom. Koristim štedne sijalice, trudim se da ne vozim često i da koristim
bicikl kad mogu”, nabraja Slobodanka.
Iako u Banjaluci, kao i u ostalim dijelovima
BiH, nemamo razvijen sistem upravljanja otpadom, Slobodanka se trudi da koliko
je to moguće poštuje tri osnovna principa (RRR – reduce, reuse, recycle) – prije svega da proizvodi što manje
otpada, da stare, odbačene stvari ponovo vrati u upotrebu i na kraju da
reciklira.
Razdvajanje otpada
”Kući razdvajam papir i plastiku. Kada
mi prikupljene količine plastike i papira počnu smetati, odnesem ih u škole za
koje znam da imaju kontejnere za razdvajanje otpada, ili ih odnesem u krug
kampusa i tamo ubacim u odgovarajuće kontejnere, ili dam sakupljačima, odnosno
ljudima, našim sugrađanima, koji ove sirovine traže po kontejnerima. Ako
„naletim“ na nekog od njih, zamolim ih da sačekaju i iznesem ono što u tom
trenutku imam prikupljeno”, priča Slobodanka.
Za odlaganje opasnog i medicinskog
otpad takođe ne postoji sistemsko rješenje. Ipak, uz malo više truda, moguće je
naći koliko-toliko zadovoljavajuće rješenje.
”Ne odlažem stvari koje se smatraju
opasnim u komunalni otpad, baterije, sijalice i lijekove. Prikupljam i odnosim
baterije i sijalice u kutije koje su za to namijenjene, a nalaze se u Konzumu,
kod Emporija, a preko prijatelja koji rade u zdravstvenim ustanovama, predam
lijekove njima na zbrinjavanje, jer za sada drugog načina nema”, kaže ona.
Upotreba polovnih stvari
Odjeću, posteljinu, jastuke i sliče
stvari ne baca, već ih daje onima kojima je potrebno. Postavljanje kontejnera
za odjeću i obuću na nekoliko lokacija u Banjaluci, znatno su olakšali posao
ljudima koji žele da se riješe stvari koje im više ne odgovaraju.
Slobodanka Pavlović
Izbacivanje plastičnih kesa iz upotrebe
Globalni problem zagađivanja životne
sredine plastičnim kesama najveći broj evropskih država nastoji riješiti naplaćivanjem
kesa u prodavnicama. Kod nas još uvijek nisu uvedene nikakve mjere, pa je pretjerana
i potpuno neracionalna upotreba najlonskih kesa nešto što karakteriše naše
kupovne navike.
Kada bismo umjesto jednokratnih kesa,
koristili platnene cekere, učinili bismo veliku stvar za očuvanje životne
sredine.
”Koristim cekere i ljutim se na sebe
kada uđem u prodavnicu i vidim da ga nisam vratila u torbu nakon korištenja.
Imam ih svuda, po torbama, hodniku, autu, ali ako se desi da sam ga zaboravila
ponijeti, kupim novi ceker na licu mjesta“, kaže Slobodanka.
Odgovorna poljoprivreda
Kada govorimo o prehrambenim
navikama, Slobodanka kaže da kupuje domaće proizvode i podržava lokalne farmere
kad god joj se pruži prilika.
Iako je svjesna da sve navedeno nije
dovoljno za značajnije promjene, kaže da bi bilo sjajno kada bi
ljude usvojili barem ove male navike, koje ne traže od njih da žrtvuju svoj način
života. Takođe, ove stvari, napominje, može raditi svako ko ima volje, bez
obzira na ekonomski status.
”Ma koliko se činilo da su za
spašavanje svijeta potrebna velika tehnička dostignuća i političke odluke,
stanje na Planeti je upravo ovakvo – sve lošije – zato što svaki pojedinac živi
sebično i sa ciljem da što više konzumira materijalnih stvari, pokazujući jako malo
solidarnosti”, kaže Tihomir Dakić, koordinator programa Transport u Centru za
životnu sredinu.
Uvjeren je da, ukoliko bismo samo
nekoliko stvari radili na drugačiji način, to bi imalo značajan uticaj na naše
okruženje.
Voda iz česme
Tihomir kreće od vode. Jedna od savremenih
navika ljudi, kaže on, jeste da kupuju flaširanu vodu sebi i djeci, iako nam je
voda iz vodovoda ispravna i dobrog kvaliteta. Isto važi i za naručivanja vode
iz boca u kafićima i restoranima. ”Kupujući vodu u plastičnim bocama
proizvodimo jako puno otpada. Jednostavno kupite sebi bocu koja je napravljena
od ‘zdrave’ plastike ili aluminijuma za višekratnu upotrebu i punite tu bocu
vodom iz česme”, predlaže Tihomir.
Kao i Slobodanka, i Tihomir savjetuje upotrebu platnenih cekera.
”Veliki broj puta vidio sam kako kupci
u marketima pakuju po jedan proizvod ili nekoliko prozvod u najlonske kese, koje
se ne mogu reciklirati, umjesto da sa sobom uvijek imaju platnenu vrećicu ili
ceker od drugog materijala koji može da ponese i više kilograma i da se koristi
više puta. Veliki broj ljudi u pekarama bez razmišljanja dozvoli da im prodavac
upakuje recimo jedan kroasan, izlazi iz pekare vadi kroasan i baca najlonsku
kesu u smeće”, negoduje Tihomir.
Tihomir Dakić
Biciklom na posao
Tihomir predano radi na popularizaciji
upotrebe bicikla u prevozu. ”Koliko puta možete da vidite kolone automobila u Banjaluci gdje po jedna osoba sjedi u svakom od automobila. Zna se desiti da po
3-4 osobe iz istog naselja idu na isti posao i svako sa jednim autom. Danas se
distance od 3 kilometra prelaze automobilom i do 30 minuta, dok tu razdaljinu
biciklom pređete za manje od 10 minuta, a onda ste sretniji, vitkiji,
raspoloženiji, produktivniji i napravili ste uštedu za sebe ali i za planetu.
Takođe, jedno od sebičnih ponašanja je i to kada vozači ostave upaljen motor
automobila i po 5-10 minuta, pa i duže. Iako misle da time pokazuju statusni
simbol, time ustvari pokazuju samoživost, sebičnost, bahatost i primitivizam.”
Tihomirova koleginica iz Centra za životnu sredinu, Marina Kuburić, po struci ekotoksikolog, takođe koristi cekere prilikom kupovine. “Mislim da je to nešto što svi znaju, a malo ljudi praktično primjenjuje,
a to je da treba da ljubazno odbiju plastične kese u prodavnici, te kupljeno stave u ceker”, kaže Marina Kuburić.
Takođe,
Marina nikada ne koristi slamke, plastične čaše, tanjire i slične predmete za jednokratnu upotrebu. Njena dugoročna težnja je život bez stvaranja otpada.
Marina Kuburić
Prirodna kozmetika
“Što mogu od
kozmetike pravim sama, a što kupujem nastojim da ne bude zapakovano u plastiku, već da bude
u ambalaži od stakla. Kad god sam u mogućnosti hranu kupujem od malih, lokalnih
proizvođača, jer se na taj način hranim zdravo, smanjujem negativan uticaj na
životnu sredinu jer moja hrana ne putuje iz dalekih zemalja, a i podržavam
ljude koji su izabrali ekološki način poljoprivrede”, kaže Marina.
Sve ovo su mali koraci, ali kada bi ih svi primjenjivali, doveli bi do značajnih, pozitivnih promjena, uvjerena je.
Marina takođe poručuje da svi treba da pratimo šta se dešava u našoj okolini, te da dignemo
svoj glas ukoliko neki projekat prijeti da na bilo koji način ugrozi našu
prirodu.