U Srbiji se već više od godinu dana opasno kuva situacija. I obe strane se nadaju da će ona druga da popusti, da se razočara i odustane, da se pomiri sa sudbinom i prestane da se bori.
Sa jedne strane su pobunjeni studenti i veći dio građana Srbije. Uglavnom oni mlađi i progresivniji, otresitiju u razmišljanju i slobodniji da se mijenjaju i da mijenjaju. Najveći dio zdravog tkiva naroda.
Sa druge strane je zaparložena politička elita predvođena jednim čovjekom iza kog su se skrili mnogi – dijelovi državnog aparata, vlasnici biznisa koji posluju sa državom, stranački uhljebi koji su svjesni da im je ovo labudova pjesma, struje u bezbjednosnom i ministarstvima sile koje ne žele promjene i odlazak sa pozicija moći. Usput ih prati jako mali dio građana najnižeg socijalnog staleža koji je medijski izmanipulisan, kao i manji dio penzionera kojima se upravlja najsnažnijom emocijom – strahom.
Dakle, tvrdo je. Zakovano.
Ovi drugi su svjesni da njihov odlazak iz političke arene znači kraj svih privilegija, lagodnog života, bogatstva, a nekim prijete ozbiljne istrage i vjerovatno zatvor, ako u Srbiji preživi pravna država koja danas izgleda kao da je suspendovana.
Saznaćemo uskoro.
***
Na marginama iscrpljujuće političke i društvene borbe širokog fronta, dešava se mnogo malih bitaka, okršaja. Neke od njih su nevidljive, kao recimo stranačko-činovničko istraživanje i evidentiranje ponašanja zaposlenih u državnim i gradskim institucijama na socijalnim mrežama. Da li znate da su određenih ljudi pozivani i prozivani na zvaničnim razgovorima u institucijama samo zbog toga što su lajkovali neku studentsku ili sličnu objavu?! To liči na orvelovski scenario, ali nama koji živimo u današnjoj Srbiji to uopšte više nije smiješno. Tužno je, zastrašujuće i pomalo tragično.
Ali elem, dolazim do glavne teme teksta, a on se odnosi na polje terminološke i semantičke bitke.
Dakle, termin blokaderi je nastao kao pežorativ vladajuće političke kaste u obraćanju pobunjenim studentima i građanima zemlje. On u samom startu želi da okvalifikuje i etiketira određenu grupu ljudi, te da je drugi građani u medijskom konzumiranju odmah shvate kao negativnu i neprihvatljivu pojavu. Čim neko nešto blokira, on je odmah negativan jer spriječava tekuće funkcionisanje, razvoj, itd. Suma sumarum, blokaderi su negativci u filmu koji fura vlast.
A jesu li stvari baš takve? Pa, ako se borite za nesmetano funkcionisanje pravne države i njenih institucija (sudovi, tužilaštvo, policija), ako se borite za bazičnu pravdu i solidarnost u društvu, ako pozivate na osnovnu odgovornost u postupcima državnih i privatnih kompanija, šta tačno onda vi blokirate. Možda blokirate ostvarenje interesa određenih političkih i drugih (samozvanih) elita kroz ove poslove. Možda. To treba da istraže nezavisne institucije jedne slobodne, suverene zemlje kakva bi Republika Srbija trebala da bude i kakva se predstavlja. Onda bi se možda i mogao složiti sa iskovanim terminom.
*
A ko su onda ti Ćacisti iz Ćacilenda i kakav je to u stvari termin?
Ćaci je termin koji je nastao spontano jer su državi Srbiji nepoznati počinioci ostavljali grafitne poruke ispred fakulteta i srednjih škola, pa su se jednom takvom prilikom potpisali kao ćaci koje žele da uče. Pisali su na ćiriličnom pismu gdje su slova ћ i ђ zaista slična, ali iole pismenijem stanovniku drage nam države ipak jasno različita. E sad, nije utvrđeno da li je ovo urađeno namjerno ili su oni koji su pisali grafite ipak ograničenih obrazovnih kapaciteta.
Ćacilend kao organizovano, blokadno naselje je nastao kao odgovor simpatizera vlasti ili same vlasti (ne može jasno da se utvrdi) na proteste i blokade studenata i građana. Navodno su se tu nalazili studenti koji žele da uče, mada ni ta činjenica nije u potpunosti potvrđena, niti je provjerljiva, barem meni. Većina ljudi se sjeća sveprisutnog studenta medicine Miloša, kasnije popularno nazvanog Miloš Ćaci, kako aktivno učestvuje u medijskom predstavljanju kampa studenata koji žele da uče. E sad, čim si student, valjda želiš da učiš, te pauzu praviš samo kada je nešto jako, jako važno tebi lično ili društvu u cjelini (kao što se dešava u Srbiji u proteklih trinaest mjeseci). S druge strane, Miloševa aktivnost je bacila groznu sjenku na sve nas „preko Drine“, tako da izgleda kao da svi koji dolaze iz tog korpusa podržavaju vlast i priče iz Ćacilenda, što je apsolutno pogrešna percepcija. Evo, ovim tekstom pokazujem da to nije tako.
Najveći problem šatorskog naselja Ćacilend nastaje u stvari kad se pravi studenti nakon skoro godinu dana odsustva i aktivnih, veličanstvenih protestnih šetnji cijelom Srbijom, vraćaju na fakultetske obaveze, te sama svrha paranormalnog kampa u centru srpske prestonice apsolutno prestaje da postoji. Dakle, studenti su se vratili u klupe, ali kamp koji podržava studente koji žele da uče ostaje da postoji, iako u njemu gotovo nikada nije ni bilo studetanta?! Samo neke sumnjive spodobe, uglavnom muške. Prošetajte i provjerite sami.
Zašto, kako, sa kojom svrhom su tamo, znaju samo kreatori i finansijeri istog. Da li i dalje ima ljudi koji tu borave, zašto borave, ko ih finansira, ko su ti ljudi, sa kojom ulogom, samo su neka od pitanja na koje bi normalno vođena istraga trebala da da odgovor. Njih čuva srpska policija, kao i beogradski komunalci, popularni „Beli“. Na blokiranim raskrsnicama stoje betonske prepreke. Zbog koga i čega ih čuvaju, te šta i ko im tačno prijeti, to ni sam Bog ne zna. Izgleda da je na snazi ona narodna – u strahu su velike oči.
Drugim riječima, Ćacilend se oko prvog septembra tekuće godine u potpunosti otrgao od realnosti i sada postoji isključivo kao šareni čardak – Ćacilend, ni na nebu, ni na zemlji.
Blokira centralni beogradski park i nekoliko super važnih gradskih saobraćajnica zbog čega se postojeće saobraćajne gužve samo dodatno pogoršavaju. Na takvo nenormalno stanje ne reaguje ni gradonačelnik Šapić koji se ponaša kao da se apsolutno ne miješa u svoj posao, osim što bjesomučno postavlja kružne tokove po Beogradu.
Nadreaslisti i Kusta bi pozavidjeli na ovakvom scenariju i zapletu ..
***
Ko zna, možda je ovo samo scena za snimanje nekog novog filma magičnog realizma. Živimo u svijetu post-istine, a mi ga u Srbiji baš živimo. Baš.
Što reče ona stara patrijarhalna fora – „Ženo, je l’ ti vjeruješ meni il’ svojim očima?”
Jedno je sigurno – Ćacilend i Srbija stoje jedno nasuprot drugog. Jedan od termina neće preživjeti ovu čudnu društvenu tranziciju.
Na koji bi ste se vi kladili?