U tobožnju raspravu o tome što je burek, koja se među dokonom čeljadi po Zagrebu i okolnim varošima vodi već tridesetak godina, uključio se hrvatski jezikoslovac i redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Mate Kapović. Jutarnji list intervju s njime navodi pod naslovom: “Poznati jezikoslovac: Postoji li burek sa sirom? Stručnjak napokon riješio važno pitanje i otkrio pravu istinu o ‘notornoj‘ riječi, simbolu nepismenosti”. Večernji list svoj intervju s Kapovićem naslovljava:
“Najkontroverznije je poglavlje o bureku. Ta priča u Hrvatskoj je potpuno sumanuta” I jednim, i drugim povod je njegova knjiga “Jezični savjetnik za 21. stoljeće”, objavljena u izdanju Sandorfa, u kojoj je, među sedamnaest poglavlja, i “Postoji li burek sa sirom?”
Ovako ga, da svima bude odmah jasno, započinje: “Kao prvo da odmah na početku odgovorimo. Naravno da postoji burek sa sirom. U Hrvatskoj ga možete kupiti u mnogim pekarama, a često ne morate u njih ni ulaziti da biste to provjerili jer već na vratima lijepo, crno na bijelo, piše burek sa sirom.” Vickast je i razigran Kapović, a većinu argumenata koje će izložiti na sljedećih nekoliko stranica poznati su nam odavno iz dokonih rasprava po bircevima i čekaonicama. Burek je turska riječ, veli on, a etli börek je, burek s mesom, dok je peynirli börek, burek sa sirom. Može biti da je tako, ali ni jedno ni drugo jelo s burekom nemaju nikakve, ali baš nikakve sličnosti, u što ćete se uvjeriti ako na YouTubeu pogledate kako se i od čega pripremaju. Dakle, iz turskog je uzeta riječ, ali u našim jezicima ta riječ označava nešto drugo. Onaj tko je u životu uživo vidio, pa još i pojeo, peynirli börek zna da je bosanska pita sirnica, koju Kapović smatra “burekom sa sirom”, ima više sličnosti sa zagorskim štruklima, nego s peynirli börekom. Šašavo je u ovom slučaju, dakle, tursko gastronomsko nazivlje uzimati kao bilo kakav argument.
Sljedeći Kapovićev jezikoslovni argument iz knjige “Jezični savjetnik za 21. stoljeće” glasi: “Naime, burek u Hrvatsku nije došao iz BiH, nego, po svemu sudeći, u 20. stoljeću s albanskim pekarima – kako je svima poznato, Albanci još i danas u Hrvatskoj drže velik dio manjih pekara.” Na stranu to što Kapović tvrdi – a što naprosto nije ni tačno ni točno, ali uznemirujuće je ono što on svojom tvrdnjom pokušava sugerirati. Naime, to kad je i kako burek došao u Hrvatsku, tojest na teritorij Socijalističke Republike Hrvatske, koji se danas naziva Republikom Hrvatskom, na koji Mate Kapović misli, sa stanovišta hrvatskog jezika i njegova leksika savršeno je irelevantno. Hrvatski jezik, naime, nije određen administrativnim granicama SR ili R Hrvatske, nego prostorom na kojemu je živio i živi svijet koji tim jezikom govori i u njegovom formiranju sudjeluje. Kako se što kad nazivalo na teritoriju SR ili R Hrvatske s hrvatskim jezikom nema baš nikakve veze, pa tako nema nikakve veze ni to kako su mali Mate i njegova škvadra nazivali proizvode iz kvartovske pekarnice.
Mate Kapović piše: “Međutim, burek se, kao jelo orijentalnoga porijekla, u Bosni i Hercegovini doživljava kao simbol lokalnoga identiteta, a neodvojiv je dio toga identiteta da je ‘pravi’ burek samo onaj s mesom, a da su sve ostalo pite.” I onda dolazi do “većinskoga muslimanskoga bošnjačkoga stanovništva” zbog kojeg se, kaže, BiH “pokušava predstaviti kao najautentičnija nasljednica orijentalnoga (muslimanskoga) identiteta na postjugoslavenskim prostorima”, da bi preko svega toga stigao do ćevapa i bureka. Tako on tu dokonu brbljariju o tome je li burek samo s mesom, ili je i sa sirom, dovodi do same srži specifičnoga mentalnog, emocionalnog i moralnog problema hrvatskog postjugoslavenskog inteligenta. Nakon što je već previdio da se hrvatski jezik stotinama godina rađao i razvijao u Bosni – koja je, inače, danas zemlja s tri ravnopravna službena jezika: bosanskim, hrvatskim i srpskim – likvidirao je i svijet koji je tim jezikom govorio, i koji je stvarao jezičnu kulturu koju Kapović i njegovi kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu proučavaju kao svoju, hrvatsku. Recimo, kolegij pod nazivom “Jezik i kultura bosanskih franjevaca” proučava se, gle čuda!, na Odsjeku za kroatistiku, umjesto, recimo, na turkologiji.
Upravo u toj zemlji u kojoj su nastajali jezik i kultura bosanskih franjevaca, nastajali su i pite, te bureci. Oni su bili dijelom lokalne kulture – jer i kuhinja je dio kulture – koja je u velikoj mjeri bila nadkonfesionalna i nadnacionalna, ili je, preciznije govoreći, bila kultura od više kultura. Ali ne bismo dalje o tome, nego bismo samo rekli da su pite i bureci jednako postojali i kod muslimana (Bošnjaka), i kod pravoslavnih (Srba), i kod katolika (Hrvata). I te pite i bureci bili su vrlo slični, ali uz neke male, što regionalne, unutarbosanske, što konfesionalno-nacionalne specifičnosti. Ali u jezičnom smislu stvar je bila nedvosmisleno jednaka: burek je za sve bio pita s mesom, dok su ostalo bile sirnica, zeljanica, krompiruša (ili krompirača), tikvenica (ili tikvenjača)… Još jednom da naglasimo: za bosanske Hrvate važilo je što i za ostale: sve su pite pitice, samo burek pitac!
Nikada nisam sudjelovao u tim dokonim raspravama kafanskih jezikoslovaca o bureku, jer sam ih smatrao bespredmetnim. Vi, gospodo, za početak i ne znate što je burek, jer vjerujete da je to ono što se kupuje u Mlinaru! A nisam sudjelovao i iz još jednog razloga. Naime, postoji meni bliska kultura, i to vrlo ozbiljna kultura, koja osim bureka kao takvog – ili da upotrijebimo pleonazam: bureka s mesom – poznaje burek sa sirom, pa čak i burek s jabukama. Naravno, to je srpska kultura, i to je onaj beogradski i južnosrbijanski buregdžijski svijet, koji je mom bosanskom i u njemu mom bosansko-hrvatskom svijetu vrlo blizak, ali se od njega, ipak, toliko razlikuje da u toj razlici možemo uživati. Preko tog svijeta su malom Mati u njegovo zagrebačko djetinjstvo stigli i albanski pekari. A s njima su, naravno, stigle i jezične specifičnosti, među kojima i – burek sa sirom.
Nema nikakve sumnje što je tu od čega u jeziku “starije”. Ono prvo – da su sve pite pitice, a da je samo burek pitac, te da je burek, naravno, pita od mesa – u Hrvatskoj je bilo vazda, onoliko koliko je u dvadesetom stoljeću Bosne bilo u Hrvatskoj, a u hrvatskom jeziku pride je živjelo zahvaljujući govorima bosanskih i hercegovačkih Hrvata. Njih, pak, nikad nije nedostajalo. A svi su znali što je i od čega je burek. Ono drugo, s čime za Matu Kapovića započinje povijest jednog pojma na teritoriju SR i R Hrvatske, stiže s albanskim i južnosrbijanskim pekarima i buregdžijama. Po prvome, burek je samo od mesa, dok su sve drugo pite, koje imaju svoja lijepa imena. Po drugome, postoji burek sa sirom, burek sa zeljem, burek s jabukama…
Naravno da nemam nikakvog problema s onima koji će u Zagrebu, ili u Puli, ili bilo gdje u Hrvatskoj, govoriti – burek sa sirom. Ta sintagma pripada živome hrvatskom jeziku, i prilično je jasno kako je, pa čak i kada u hrvatski jezik stigla. Ona je stilski obojena, i samo će je loš pisac koristiti mimo svijesti o tome.
Mate Kapović s akademskih visina zagrebačke dvokatnice u Ivana Lučića 3 prekorava one koji nisu Bosanci, a izabiru krivu stranu u ovoj raspravi, pa za internetski “Školski rječnik hrvatskog jezika”, koji “za burek daje definiciju ‘jelo od tankih listova tijesta nadjevenih mesom’, kaže “da bi (definicija) mogla proći za bosanski, ali za hrvatski teško”. Time osnivač Radničke fronte, i bivši vođa ove lijeve i antinacionalističke stranke, postupa na način desne jezikoslovne nacionalističke žandarmerije, koja već tridesetak godina bdije nad svakom neprikladnom, tojest nehrvatskom riječju, napisanom ili izgovorenom u javnom prostoru. Ili se mali Mate zaputio drugom stranom, ili su obje strane iste kad je riječ o Bosni i o Bosancima, te o njihovim burecima. Što god bilo, i kako god da jest, ne može mu se prešutjeti to da granice hrvatskoga jezika određuje granicama Republike Hrvatske. To je, kako bi on rekao, sumanuto.