Buka i bes je naslov poznatog romana američkog pisca Vilijama Foknera. Kao klasik, često sam viđao ovu knjigu u izlozima knjižara, ličnim bibliotekama, čak i kioscima. U imaginarijumu vidim izlizane, svijetlo plave papirne, preklopne korice, kao dio književne edicije Novosti ili sličnih izdavačkih akcija.
Sam roman je napisan čak 1929. godine i autora je tada lansirao u žižu književne javnosti kao promjenu spisateljske paradigme koja se radikalno okrenula praćenju toka ljudske svijesti ili ljudskih stanja podsvijesti.
Kao vrhunac, autor 1950. godine dobija i Nobelovu nagradu za književnost, nakon brojnih američkih književnih nagrada, a roman Buka i bes ostaje upečatljiva metaforička slika svijeta sa kraja treće decenije 20. vijeka – intelektualni, moralni, emocionalni, te na kraju i fizički raspad svijeta na prekretnici, bez kapaciteta za ljubav.
Sa ovakvom najavom, shvatam da ga moram i sam pročitati, bez obzira na neopimističnu sliku koju nosi.
Pa dobro, kakve to veze ima sa nama danas?
Buka
Današnjom Srbijom dominira buka. Nije bolje ni u Republici Srpskoj, samo je manje vojne buke.
U Beogradu, razni vojni i policijski avioni danima nadlijeću nebo, pripremaju paradu. Za koga, sa kojom svrhom, to očigledno zna mali broj ljudi, jer običnim smrtnicima ništa nije jasno. Pitao sam druga koliko košta let jednog Miga 29 sa utrošenim gorivom, mazivom, a on dodaje održavanje, pripremu, transport, itd. Naš najnoviji drugar zvani Chat GPT daje procjenu da jedan sat leta MIG-a 29 u Srbiji košta između 3 i 6,000 dolara u zavisnosti od intenziteta leta, troškova održavanja, i sl.
E sad, to plaćaju svi građani Srbije, ali ne znam čemu toliko intenzivno trošenje novca i uznemiravanje građana bukom jerbo većina ne podnosi zvuk aviona i asocijacije na 1999. godinu i ružnu epizodu NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore.
Drugi napad buke dolazi od tenkova koji danima prolaze ulicama Novog Beograda i Zemuna, praveći rebraste tragove i uništavajući asfalt. Mučno je gledati ove oklopne kornjače u urbanom okruženju dok ideš na posao, pijacu, kod frizera. Ko će da plati popravku asfalta i čemu sve to, zveči isto pitanje.
Treći napad buke, onaj najiritantniji, frekvencijom stiže sa malih ekrana i etra medija pod kontrolom države, odnosno ljudi koji se identifikuju kao država. On je sveobuhvatan, pamfletan, nepristojan, apsolutno neistinit i prijeti da zaguši sva drugačija mišljenja. Posebno je opasan jer kreira atmosferu neprijateljstva, zateže stvari do pucanja, do loma. Agresivan je i targetira studente i građane, brutalno ih etiketirajući kao blokadere, praveći pripremu za sve ostale represivne aktivnosti. Priziva zlo.
Bes
Navedena buka proizvodi bes ili bijes koji se preko devet mjeseci kumulira u narodu. I to nije dobro. Nikako.
Pravi se nepremostiv jaz između većinske Srbije koja se osvijestila i želi promjene, naspram interesne grupice uz vlast, dijela državnih službenika (nekih ucijenjenih, nekih ne) i onih zatrovanih propagandom koji vjeruju televizoru više nego sopstvenoj djeci i očima. Naprosto nevjerovatno.
Bijes takođe nastaje gledanjem snimaka kako policija upada u studentski kampus u Novom Sadu i zgradu Rektorata, zatim kad vozilima juri narod po ulicama grada. Bijes nastaje kad saznate da su na tribinama fudbalskih i košarkaških utakmica poslate falange obučene u tamne majice da se obračunavaju sa slobodnom voljom građana i uzvikivanjem parola. Zna se dobro da su kod nas stadioni i sportske hale svojevrsni pokazatelji javnog mnijenja društva.
Bijes nastaje i kada razgovaraš sa prijateljima koji rade u državnim službama, pa saznaš da im se gleda i mjeri svaki lajk na socijalnim mrežama, te da zbog toga mogu ostati bez posla. To više nije smiješno. Ni malo. Opasno smo zagazili u Orvelovu zonu posmatranja i kontrole.
Poseban bijes se rađa kad vidite da se otpuštaju profesori i nastavnici po školama zbog podrške protestu i štrajkovima. Prosvetna profesija, već debelo nagrđena, prelazi tako u novu fazu debakla.
I kad misliš da ne može gore, vidiš da može.
Bijes nastaje i zbog nadrealnog postojanja Ćacilenda u centru grada za čije postavljanje nikad nije postojalo racionalno objašnjenje, a tek sada nema nikakvo utemeljenje u realnosti.
Čudo.
***
I dok se Tramp razgovara sa princom Čarlsom u Velikoj Britaniji, svijet tiho buni zbog uništavanja Palestine, francuski sindikati masovno protestuju protiv Makrona i vlade, a Rusi dave Ukrajinu kao zmija žabu, nama građanima Srbije ne preostaje ništa drugo nego da istrpimo još malo buku, a kumulirani bijes pretvorimo u konstruktivno djelovanje i sprovedemo nužne promjene u društvu.
Jer, mi boljih mladih ljudi nemamo. Možemo jedino stati pored njih.
Sve je tu odavno jasno.
Srbija će evoluirati ili je neće biti ..