Bolje od svih brojki i slova o prekoračenjima koncentracije štetnih elemenata u zraku, govori zrak koji se teško „lijepi“ na pluća i nivo (ne)vidljivosti.
Zenica je dom za oko 120.000 ljudi i svi će se složiti u jednom – to je lijep grad. Ovaj uzavreli grad, kako ga navijači zovu, živi za fudbal te je zbog toga i omiljeno mjesto za domaće utakmice bh. reprezentacije. Ipak, kroz istoriju sudbina nije bila naklonjena Zenici te se za ovaj grad uglavnom zna(lo) zbog pjesme o zloglasnom KP Domu te izrazitom aerozagađenju koje proizvodi najveća željezara u BiH, osnovana još davne 1892. godine.
Prije rata, u željezari je radilo više od 20.000 ljudi, a mnogo drugih preduzeća je radilo na račun fabrike u ulozi kooperanata. Željezara je praktično hranila cijeli grad. Ni ta činjenica nije spriječila građane Zenice da pravo na čist zrak traže masovnim protestima u jednom jako zatvorenom i strogom sistemu bivše Jugoslavije.
Došao i prošao je rat i period čistog zraka, a nakon nekoliko privatizacija najveća tvornica čelika u BiH dospjela je u vlasništvo kompanije Arcelor Mittal. Potkupljena domaća vlast, ne želi da se bori za zdravlje građana te dopušta masovno trovanje, iako danas u pogonima Arcelor Mittala radi tek nešto više od 3000 ljudi.
Kako se proizvodnja svake godine povećava i situacija sa zagađenjem je sve gora, a građani Zenice su se konačno odlučili pobuniti prije nešto više od godinu dana.
Uskoro će godina od protesta, a suštinski se ništa nije promjenilo. U tom periodu, koristio sam svaku priliku da dokumentujem ono što Mittal izbacuje iz dimnjaka, tokom svih godišnjih doba. Htio sam to uraditi i prošli vikend, ali naprosto nisam vidio dalje od nosa.
U prilogu fotogalerija proteklih, dodatih, 365 dana bez čistog zraka.
Vezan tekst
BUKA Foto priča: Moj prijatelj Joja, mina nemoćna pred dušom