Odavno nije u javnom diskursu
izgovoreno toliko ružnih, teških i neprimjerenih riječi koliko je stalo u
objavu glumca Emira Hadžihafizbegovića o obraćanju premijera Crne Gore Dritana
Abazovića nad humkama ubijenih u Srebrenici. Ne pamtim kada je toliko otrova izliveno
prema javno izgovorenoj riječi.
Hadžihafizbegovićevo reagovanje je
nadmašilo sve lavine napada na Abazavića: “Bitango, nesorto,
smetljaru, mrcino i klošaru Dritane Abazoviću. Mali od kužine fašističke
politike. Dobro si danas u Srebrenici smišljeno i namjerno ranio Bošnjake
svojim monstruoznim govorom. Gori samo od tebe su oni koji su te pustili da
nakon onakve blasfemije i džubraluka od govora nad mezarima počinjenog genocida
nad Bošnjacima, dođeš do Srebreničkog kamena bola i tu poližiš cvijeće. Duboko
vjerujem da ćeš vrlo brzo biti proglašen personom non grata u Bosni i
Hercegovini. Da Bog da te stigla suza svake srebreničke majke. Ti si zakržljala
psihologija i polusvijet kakvi su ti i nalogodavci iz Beograda.Vrati dipolomu
sarajevskom Univerzitetu žoharu mali. I izrode. Odlaziš u istoriju kao ozbiljan
š****”.
A evo šta je nesrećni Dritan
Abazović rekao: „11. srpnja 1995. godine je
ubijeno čovječanstvo ali je Bosna nastavila živjeti. Današnje simbolično
obilježavanje je samo sjećanje koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su
živjeli ovdje, u okolini već i za one za koje se mislilo da su došli pomoći. Na
Balkanu i dalje živi duh mržnje, duh razdora, duh podjela koji se, na svu
sreću, ne manifestira ratnim događanjima, već govorom mržnje ili negacijom
mržnje. Pružimo podršku obiteljima žrtava i neka nas ovi nišani podsjete na
genocid nad nevinim žrtvama, ne nad Bošnjacima već nad ljudima. Nisu ga počinile vojske nego politike – politike zla, smrti i prijevara.
Zato moramo mijenjati stvarnost, pogledajmo jedni druge u oči”.
Emiru Hadžihafisbegoviću zasmetala je, po svemu sudeću,
rečenica: „Pružimo podršku obiteljima žrtava i
neka nas ovi nišani podsjete na genocid nad nevinim žrtvama, ne nad Bošnjacima
već nad ljudima.” Šta je u toj rečenici Abazović prećutao, a trebao je
reći? Pomenuo je “genocid”, što mu srpski politčari neće oprostiti, iako to
nisu javno komentarisali. Ni to nije bilo dovoljno od državnika susjedne
države. Bilo je dovoljno da nije izgovorio riječ “Bošnjaci” pa da se na njega
obruši gomila gnjeva.
Ako se analizira cjelina njegovog obraćanja, a to je naučno i
intelektualno najpošteniji pristup, nema ni naznaka da se nešto u njegovom
obraćanju nije odnosilo na Bošnjake. Opštepoznata
je činjenica da su žrtve o kojima je govorio bili Bošnjaci. On to nije mogao
osporiti ni da je htio. Ono što je očigledno želio naglasiti jeste da su to
bili “nevini ljudi”. Namjera je bila da se na taj način ukaže na težinu počinjenog
zločina. Šta bi tu bilo nedolično, uvredljivo i neljudsko? Šta bi moglo da
opravda salvu tako teških uvreda? Čak i da je frojdovskom omaškom izrekao
pogrešan i dvosmislen sud, ljudski bi ga bilo opravdati.
Nije izjava
Abazovića bila ni nejasno ni nespretno formulisana. To što se nakon osuda javno
izvinio za „nejasno izrečenu misao“ je povlačenje koje ohrabruje olako
optuživanje, što će umanjiti njegov politički ugled. Nije nejasna i nespretna
formulacija zbog toga što su čovjek i njegov život vrhunska civilizacijska
vrijednost koja uživa najveću pravnu zaštitu. Nisu nacionalne, državne i
vjerske odrednice veća vrijednost od ljudskog bića i njegovog života. Onaj koji
ubija čovjeka ubija sve što čovjeku pripada i što ga određuje. Abazović
je izgovorio suštinsku stvar: ubijeni su nevini ljudi! Kad
branimo nevine ljude, branimo i sve ono što ih određuje. Gdje je onda Dritan
Abazović pogriješio!?
Tumači
riječi i tuđih mišljenja uznemiravali su um mudrih ljudi otkad je svijeta i
vijeka. Rišelje, osnivač francuske Akademije, tu muku je sažeo u čuvenoj rečenici:
„Dajte mi samo dva reda napisana rukom najpoštenijeg čovjeka i ja ću u njima
naći dovoljno razloga da ga odmah objesim”. Duško Trifunović, mudrac među
pjesnicima, govorio je: “Kakav čovjek, takvi i asocijacija!”
Mogao
je Emir svoje razmišljanje o Dritanovom obraćanju osporavati na pristojan i
umjetniku dostojan način. Da je uložio napor više, možda bi to bio lijep esej
o vještini političara u javnoj komunikaciji i zamkama koje nose sa sobom
javni nastupi. Glumac
to zna. I vjeruje mu se. Imala bi od toga korist i politika i javnost. A javni
dijalog je jedini put da se se razvije društvo razuma.
Obraćanja na komemorativnim
skupovima su teška muka za svakog ko treba da govori. Od govornika se očekuje
da izrazi osjećanja svih, da ne izgovori suvišnu riječ, da ne bude lažno
patetičan, da ne ostane bezbojan i suvoparan, da se ne služi izlizanim frazama,
da ne ostavi ni jednu nedoumicu, da ne napravi pogrešan gest… To su
trenuci napregnute osjećajnosti i velike odgovornosti. Za taj hod po žici su
potrebni i znanje i vještina. Vrijedilo bi o toj vještini ozbiljno
razgovarati.
Objave
na društvenim mrežama nisu mjesto za nastup mislećih ljudi. Društvene mreže
služe za održavanje i veličanje trača. To su moderne deponije prostote i
otpada.
Šteta
što je vrstan glumac izabrao da se oglašava na tom interektualnom smetljištu.