Odavno nije u javnom diskursu izgovoreno toliko ružnih, teških i neprimjerenih riječi koliko je stalo u objavu glumca Emira Hadžihafizbegovića o obraćanju premijera Crne Gore Dritana Abazovića nad humkama ubijenih u Srebrenici. Ne pamtim kada je toliko otrova izliveno prema javno izgovorenoj riječi.
Hadžihafizbegovićevo reagovanje je nadmašilo sve lavine napada na Abazavića: “Bitango, nesorto, smetljaru, mrcino i klošaru Dritane Abazoviću. Mali od kužine fašističke politike. Dobro si danas u Srebrenici smišljeno i namjerno ranio Bošnjake svojim monstruoznim govorom. Gori samo od tebe su oni koji su te pustili da nakon onakve blasfemije i džubraluka od govora nad mezarima počinjenog genocida nad Bošnjacima, dođeš do Srebreničkog kamena bola i tu poližiš cvijeće. Duboko vjerujem da ćeš vrlo brzo biti proglašen personom non grata u Bosni i Hercegovini. Da Bog da te stigla suza svake srebreničke majke. Ti si zakržljala psihologija i polusvijet kakvi su ti i nalogodavci iz Beograda.Vrati dipolomu sarajevskom Univerzitetu žoharu mali. I izrode. Odlaziš u istoriju kao ozbiljan š****”.
A evo šta je nesrećni Dritan Abazović rekao: „11. srpnja 1995. godine je ubijeno čovječanstvo ali je Bosna nastavila živjeti. Današnje simbolično obilježavanje je samo sjećanje koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje, u okolini već i za one za koje se mislilo da su došli pomoći. Na Balkanu i dalje živi duh mržnje, duh razdora, duh podjela koji se, na svu sreću, ne manifestira ratnim događanjima, već govorom mržnje ili negacijom mržnje. Pružimo podršku obiteljima žrtava i neka nas ovi nišani podsjete na genocid nad nevinim žrtvama, ne nad Bošnjacima već nad ljudima. Nisu ga počinile vojske nego politike - politike zla, smrti i prijevara. Zato moramo mijenjati stvarnost, pogledajmo jedni druge u oči”.
Emiru Hadžihafisbegoviću zasmetala je, po svemu sudeću, rečenica: „Pružimo podršku obiteljima žrtava i neka nas ovi nišani podsjete na genocid nad nevinim žrtvama, ne nad Bošnjacima već nad ljudima.” Šta je u toj rečenici Abazović prećutao, a trebao je reći? Pomenuo je “genocid”, što mu srpski politčari neće oprostiti, iako to nisu javno komentarisali. Ni to nije bilo dovoljno od državnika susjedne države. Bilo je dovoljno da nije izgovorio riječ “Bošnjaci” pa da se na njega obruši gomila gnjeva.
Ako se analizira cjelina njegovog obraćanja, a to je naučno i intelektualno najpošteniji pristup, nema ni naznaka da se nešto u njegovom obraćanju nije odnosilo na Bošnjake. Opštepoznata je činjenica da su žrtve o kojima je govorio bili Bošnjaci. On to nije mogao osporiti ni da je htio. Ono što je očigledno želio naglasiti jeste da su to bili “nevini ljudi”. Namjera je bila da se na taj način ukaže na težinu počinjenog zločina. Šta bi tu bilo nedolično, uvredljivo i neljudsko? Šta bi moglo da opravda salvu tako teških uvreda? Čak i da je frojdovskom omaškom izrekao pogrešan i dvosmislen sud, ljudski bi ga bilo opravdati.
Nije izjava Abazovića bila ni nejasno ni nespretno formulisana. To što se nakon osuda javno izvinio za „nejasno izrečenu misao“ je povlačenje koje ohrabruje olako optuživanje, što će umanjiti njegov politički ugled. Nije nejasna i nespretna formulacija zbog toga što su čovjek i njegov život vrhunska civilizacijska vrijednost koja uživa najveću pravnu zaštitu. Nisu nacionalne, državne i vjerske odrednice veća vrijednost od ljudskog bića i njegovog života. Onaj koji ubija čovjeka ubija sve što čovjeku pripada i što ga određuje. Abazović je izgovorio suštinsku stvar: ubijeni su nevini ljudi! Kad branimo nevine ljude, branimo i sve ono što ih određuje. Gdje je onda Dritan Abazović pogriješio!?
Tumači riječi i tuđih mišljenja uznemiravali su um mudrih ljudi otkad je svijeta i vijeka. Rišelje, osnivač francuske Akademije, tu muku je sažeo u čuvenoj rečenici: „Dajte mi samo dva reda napisana rukom najpoštenijeg čovjeka i ja ću u njima naći dovoljno razloga da ga odmah objesim”. Duško Trifunović, mudrac među pjesnicima, govorio je: “Kakav čovjek, takvi i asocijacija!”
Mogao je Emir svoje razmišljanje o Dritanovom obraćanju osporavati na pristojan i umjetniku dostojan način. Da je uložio napor više, možda bi to bio lijep esej o vještini političara u javnoj komunikaciji i zamkama koje nose sa sobom javni nastupi. Glumac to zna. I vjeruje mu se. Imala bi od toga korist i politika i javnost. A javni dijalog je jedini put da se se razvije društvo razuma.
Obraćanja na komemorativnim skupovima su teška muka za svakog ko treba da govori. Od govornika se očekuje da izrazi osjećanja svih, da ne izgovori suvišnu riječ, da ne bude lažno patetičan, da ne ostane bezbojan i suvoparan, da se ne služi izlizanim frazama, da ne ostavi ni jednu nedoumicu, da ne napravi pogrešan gest... To su trenuci napregnute osjećajnosti i velike odgovornosti. Za taj hod po žici su potrebni i znanje i vještina. Vrijedilo bi o toj vještini ozbiljno razgovarati.
Objave na društvenim mrežama nisu mjesto za nastup mislećih ljudi. Društvene mreže služe za održavanje i veličanje trača. To su moderne deponije prostote i otpada.
Šteta što je vrstan glumac izabrao da se oglašava na tom interektualnom smetljištu.
