U izbornoj trci za predsjednika Republike Srpske (RS) našlo se šest kandidata. Veliko interesovanje, reklo bi se. Procjenjuje se da samo dvojica kandidata imaju šanse. Oba su iz akademske zajednice (ako takvo nešto uošte postoji).
Dobro je što su u dvije najjače političke partije napokon shvatili da je moralni ugled partijskih politika i njihovih kadrova na vrhu potpuno srozan i da se povjerenje javnosti u politiku, možda, još uvijek može pronaći u obrazovanim ljudima koji pripadaju akademskoj zajednici. Da li će samo to biti dovoljno? Neće, naravno! Obrazovani ljudu nisu uvijek i pametni. “Od pameti do obrazovanja je jedan korak; od obrazovanja do pameti – bezdan”, govorio je pokojni Duško Radović. Obrazovanjem se ne stiče pamet, već samo znanje. I u narodnu mudrost je ušlo da mnogo znanja ne uči pameti.
Da li će kod naših akademskih kandidata biti političke pameti, tek ćemo vidjeti. Kako stvari stoje u njihovim biografijama, ne treba gajiti prevelike nade.
Branko Blanuša je profesor od ugleda. Predaje na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci. Iza njega je politička ambicija i neuspjelo političko iskustvo. Napustio je SDS da bi mu se ponovo vratio. Kao političar je ostao nepoznat javnosti.
Drugi kandidat, profesor Siniša Karan, takođe nema autentičnog političkog iskustva. U policijskoj karijeri je obavljao više odgovornih dužnosti, od komandira stanice policije u Kupresu do više načelničkih pozicija u policijskim strukturama, uključujući i SIPU. Bio je Generalni sekretar vlade RS i predsjednika Republike. Doktorirao je 2009. godine na Pravnom fakultetu u Banjaluci i profesor je u oblasti teorije države i prava. Predavao je na dva privatna fakulteta (Apeiron i Nezavisni univerzitet u Banjaluci).
Oba kandidata se trude da budu politički pametni. Ni jednom ni drugom to ne polazi za rukom. Oba obrću fraze bez suštine i mnogo smisla. Narod bi rekao “prodaju maglu”. Karan to čini sa više temperamenta, što jeste politička prednost, ali njegovoj dosadašnjoj policijskoj ozbiljnosti to daje obrise karikaturalnosti. Blanuša je pristojan čovjek, u nastupima ozbiljan i odmjeren, ali bez retoričke vještine, boje i političkog žara. On definitivno nema političkog talenta i praktičnih znanja. Pokazao je to i u televizijskom duelu sa Lukom Petrovićem.
Biće da se obrazovani ljudi teško snalaze u politici. Sve što može obrazovan čovjek u politici, posebno u politički nestabilnim vremenima, jeste da neuspješno imitira političku mudrost. Milorad Dodik to zna, pa se ne odvaja od Siniše Karana, ubijeđen da će njegovo stalno prisustvo u kampanji biti odlučujući teg na političkom kantaru. Siniša Karan je prihvatio ulogu političke marionete, naivno vjerujući da će dio Dodikove harizme prijeći na njega. To se ne događa. Siniša Karan će u ovoj trci pobijediti, ali će politički nestati sa političke scene čim se zavjesa spusti.
Zašto će Siniša Karan trijumfovati u ovoj izbornoj trci?
Milorad Dodik je za dvadeset godina vladavine izgradio matematički model političke dominacije kroz mehanizme korumpiranja članstva u stranci i političkih otpadnika drugih stranaka koje je sam proizvodio i od njih pravio koalicione partnere. Naime, gotovo svi članovi SNSD-a i njenih koalicionih partnera su egzistencijalno zbrinutu kroz zapošljavanje u državnim institucijama, javnim preduzećima i firmama stranačkih tajkuna. Na isti način su egzistencijalno zbrinuti i članovi njihovih porodica i njihovi prijatelji. Ne postoji radno mjesto u Republici Srpskoj na koje će biti izabran neko ko nije član SNSD-a. Ovakva korupcionaška i kriminalna šema je matematički model koji dobija izbore. Gubici u javnim preduzećima su u velikoj mjeri posljedica ovakve vrste partijskog marketinga.
SDS nema nikakvu šansu da ovu matematičku šemu ugrozi. SDS je sve više stranka beznačajne političke snage, sranka bez političke baze, duboko podijeljena i sa viškom lidera koji to nisu. Unutrašnji razdori su toliko duboki da stranka u zapadnom dijelu RS politički nestaje. Više od dvadeset godina ništa nije urađeno da se stranka, nakon unutrašnjih lomova i udara intervencionizma visokih predstavnika, obnovi i osnaži. Ovi izbori to jasno pokazuju. Profesor Blanuša za dvadeset godina nije mogao postati lider u SDS-u. Sada su ga se sjetili kada su vidjeli da nemaju kandidata koji bi se mogli nositi sa liderima drugih stranaka.
Slabost SDS-a ne znači da je SNSD snažna politička stranka. SNSD je razorena kriminalom i korupcijom koji se više ne mogu kontrolisati unutar stranke. Ni SNSD nema kadrovsku bazu koja može upravljati procesima na domaćem i međunarodnom nivou. Njen politički vrh je skup tajkuna, poslušnika i epigona koji nemaju nikakav ugled, ni u stranci, ni u javnosti. Među njima ne postoje autoriteti koji mogu graditi stranku i upravljati institucijama. Osim toga, Milorad Dodik postaje realna prijetnja jedinstvu stranke, jer se ono održava zahvaljujući njegovom apsolutizmu. Apsolutizam se po logici stvari mora završiti rasulom i nestankom stranke.
Dakle, izbori za predsjednika Republike Srpske neće ništa promijeniti. Oni će biti samo dobar test snage dviju stranaka koje vjeruju da su najsnažnije. Predsjednik će i dalje biti Milorad Dodik, a Siniša Karan samo “mali od palube”.