“Dolazak ministra Lemija je podrška onima koji su prozapadno orijentisani. Britanija je na pravoj strani”, uskliknuo je, ne tako davno, ozareni minister inostranih poslova BiH Elmedin Konaković pred novinarima, nakon sastanka sa britanskim šefom diplomatije Dejvidom Lemijem.
Sastanak u Sarajevu je britanska diplomatija organizovala sa političkim liderima “trojke” iz Federacije BiH i liderima opozicionih stranaka iz Republike Srpske, kao novim pretendentima na politički presto na državnom nivou. Sastanak se održavao u zgradi britanske ambasade kako bi se jasno stavilo do znanja ko je kreator nove politike i ko podržava “prozapadno orijentisane” domaće politike.
Konaković je nespretno pokušao da isti značaj prida sebi i ministru Lemiju. Njegova snishodljivost je odavno tragikomična, ali nije ništa novo. Na balkanskim prostorima podaništvo traje vijekovima. U modernom obliku pojavljuje se nakon Dejtonskog sporazuma poniznim gestom mladog Milorada Dodika, koji je 1998.godine u Banjaluci Medlin Olbrajt dočekao s buketom cvijeća. Sa sramnom poniznošću Dodik je obilježio i pobjedu Trampa na prošlim predsjedničkim izborima. Američka zastava na zgradi u kojoj stoluje predsjednik Republike Srpske ravna je činu izdaje. Šta danas Milorad Dodik misli o svom voljenom globalnom diktatoru i osvajaču? Da li će i Trampovo zauzimanje Grenlanda obilježiti na isti način?
Ovih dana bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirević je u jednom televizijskom intervjuu, sa gotovo delirijskim ushićenjem, prepričavao kako je razgovarao sa “našim američkim prijateljima” o Južnoj konekciji kao velikoj koristi za BiH i region! Kao da se radi o američkoj donaciji a ne privatnoj firmi Trampovih prijatelja?
Dodvoravanje svakom ko je bilo kakvim povodom i ciljem svraćao u BiH bio je kultni gest poniznosti, sračunat da se pokaže politička pripadnost i bezrezervna odanost. Moglo bi se reći da se sva politička mudrost naših političara sastoji u tom činu. Više od trideset godina slušamo i gledamo sa kakvom snishodljivošću izgovaraju besmislene fraze odanosti pred zapadnim zvaničnicima najnižeg ranga. Ljudi koji o onome o čemu govore ne znaju ništa i ništa ne razumiju upinju se iz petnih žila da pokažu svoju poniznost.
“Prozapadno orijentisani” je omiljena floskula domaćih podaničkih politika kojom se prikriva vlastita politička praznina i neukost. Magloviti politički narativi, kakav je pojam “prozapadni”, za naše političare još uvijek imaju osnovnu upotrebnu i manipulativnu vrijednost. Šta znači danas biti “prozapadno orijentisan” u BiH čiji su vektori političke, istorijske i kulturološke vezanosti tradicionalno okrenuti u više pravca? Da li biti “prozapadno orijentisan” znači odreći se međunarodnog prava, pokretati ratove širom svijeta, uvoditi sankcije, odricati se slobodne trgovine, progoniti Palestince, ravnati Gazu sa zemljom i nekažnjeno vršiti ratne zločine, i redovno tome kao argument dodavati “maligni uticaj Rusije”? Šta, uopšte, znači vezivanje za političke i ekonomske konglomerate u svijetu globalne povezanosti i mnogostruke isprepletanosti? Šta Konakovića i Bećirevića danas fascinira na zapadu, znaju samo oni.
Ko ima elementarna znanja o zapadnoj demokratiji i civilizacijskim vrijednostima kojima se ponosila Evropa, danas može da zaključi da je zapad u političkom, ekonomskom, vojnom i civilizacijskom rasulu koje postaje planetarna neizvjesnost i prijetnja. Dio političkog Zapada (Amerika) danas je u raskoraku, ako ne i u dubokom sukobu, sa drugim dijelom Zapada (Evropom), tako da nije jasno prema kojem dijelu Zapada se Konaković i društvo orijentišu i klanjaju.
Ima u toj podaničkoj i izdajničkoj odanosti neke infantilne logike i paradoksalne strasti koja parališe politički um i zdrav razum. Podaničke politike ne razumiju tektonske poremećaje u sistemu i strukturi globalne moći i potrebu redefinisanja novih nacionalnih politika kako bi se održao kakav-takav strateški balans. Naprotiv, političko podaništvo prema “pravoj strani” se produbljuje do mjere odricanje od vlastitog suvereniteta i ugrožavanja vitalnih ekonomskih, političkih i drugih interesa države.
Nikada se od naših političara nije čula jasna osuda izraelske i američke politike prema Palestini, ratnih zločinima u Gazi, agresije na Venecuelu i otmice njenog predsjednika. Nije bilo ni osude Trampovih prijetnji zauzimanju Grenlanda, Kube, Kanade i Kolumbije, kao da poštivanje međunarodnog prava nije interes BiH. Da li država BiH poštuje osnovne principe povelje UN? Da li uopšte ima suverenističku politiku ili je najobičniji trabant zapadnih politika? Nije li i Danska do juče bila najodaniji američki prijatelj?
Politika podaništva je politika samoporicanja i siguran put do političke irelevantnosti. Zbog toga nikada nismo imali državnike od formata i političke težine. Naši “zapadno orijentisani” konakovići i bećirevići mogli su ponešto da nauče iz naše tragične kolonijalne istorije. Dobar primjer je i politička havarija Milorada Dodika. Oni koji su ga “na tenku” doveli na vlast danas žele da ga vide pod tim istim tenkom.
Tako prolaze snishodljive podaničke politike koje olako biraju “pravu stranu”.