Branko Perić: Ogled o vrijeđanju Tanje Topić-Anatomija jednog slučaja

Presuda još nije pravosnažna i prema nepisanom pravilu koje se nameće u javnom diskursu, ne bi je trebalo komentarisati. Međutim, ova odluka suda pokreće nekoliko krupnih pitanja od javnog interesa, zbog čega postoje opravdani razlozi da se ona razmotri u javnom dijalogu nezavisno od konačnog ishoda sudskog postupka.

24. januar 2023, 1:09

Krajem prošle godine Osnovni sud u Banjaluci donio je presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev Tanje Topić, kojim je zatražila od suda da utvrdi da ju je  tuženi Milorad Dodik oklevetao i uvrijedio izjavom za medije, koju je Novinska agencija SRNA prenijela, a sledstveno tome i zahtjev da joj tuženi solidarno nadoknade prouzrokovanu štetu u isnosu od 6 000 KM.

Presuda još nije pravosnažna i prema nepisanom pravilu koje se nameće u javnom diskursu, ne bi je trebalo komentarisati. Međutim, ova odluka suda pokreće nekoliko krupnih pitanja od javnog interesa, zbog čega postoje opravdani razlozi da se ona razmotri u javnom dijalogu nezavisno od konačnog ishoda sudskog postupka. Ovo tim prije što će konačan ishod ovog sudskog slučaja odrediti smjer buduće sudske prakse u sličnim slučajevima. Problematiziranje kontroverzi u tumačenju uvredljivog javnog obraćanja neće biti fokusirano na stavove suda u navedenoj presudi, ali će se nužno dodirivati pravnih tumačenja i zaključivanja suda. 

Prije svega, potrebno je ukazati da zakonodavac klevetu definiše kao “radnju nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikoivanjem tog fizičkog ili pravnog lica”. Prvo pitanje od najvećeg javnog interesa jeste na koji način odrediti granice prihvatljivog javnog govora, odnosno kada on prelazi u povredu prava drugog?  Iz zakonske definicije nedvosmisleno proizilazi da javni govor prelazi u kleveti kada se svjesno iznose ili pronose neistinite činjenice o nekom licu  i kada iznošenje tih neistinitih činjenica nanosi štete njegovom ugledu.

Duže vrijeme smo svjedoci u političkom javnom diskursu govora koji izlazi iz okvira elementarne kulture dijaloga. Rječnik političkih lidera je sve primitivniji i do kraja sveden da vrijeđanje i omalovažavanje. Često su to krajnje neukusne i maliciozne opaske, sračunate na javnu diskreditaciju i ponižavanje. Milorad Dodik prednjači u takvom obraćanju i može se s pravom reći da je upravo on rodonačelnik javnog neukusa i prostakluka. Njegove izjave koje su bile usmjerene na pojedince iz javnog života često su ulazile u krivičnopravnu sferu (širenja nacionalne netrpeljivosti). Treba se prisjetiti napada na Vanju Bjelicu, člana Izborne komisije u vezi nacionalne pripadnosti njenog bivšeg muža.

Javni govor političkih lidera i funkcionera javne vlasti ima ogromnu važnost za profiliranje kulturnog obrasca u javnom dijalogu. Oni su ti koji svakodnevnim javnim oglašavanjem uspostavljaju pravila i okvir javne komunikacije. Način na koji to čine svodi se na matricu manipulaciju u čijoj osnovi je goli populizam - privlačenje što većeg broja pristalica uz pomoć povlađivanja najprizemnijim impulsima gomile.  Ponekad je to puki primitivizam koji zasmijava rulju.

U slučaju Tanje Topić Milorad Dodik se javnosti obraćao kao najviši predstavnik državne izvršne vlasti (predsjedavajući Predsjedništva BiH) i lider najsnažnije političke partije u RS (SNSD). Od ličnosti takvog formata u demokratskom društvu se očekuje obazrivo, odmjereno i precizno obraćanje javnosti o temama koje predstavljaju najznačajnija pitanja od opšteg društvenog interesa. To je državnički format obraćanja.

Prvo važno pitanje javnog diskursa jeste zašto Dodik  koristi javni prostor da bi javnosti predstavio “lik i djelo” analitičara političkih zbivanja Tanje Topić? Dodik kaže da da je Tanja Topić “u funkciji njemačkih obavještajnih struktura” i da je “dokazani kvinslig”, aludirajući na moguću posljedicu (mogla bi proći “kako su prije 40 godina ovdje prolazili kvinslinzi”). Nakon toga se prebacuje na priču o porodici Tanje Topić, rekavši da je to “jedna izolovana porodica sa kojom niko ne komunicira”. Uopšteno gledano, Dodik javno komentariše svojstva ličnosti nekoga ko se bavi političkom analitikom na način koji se njemu ne dopada.  Da li to čini na prihvatljiv način?

Dodik je politička ličnost i državnik najvišeg ranga. Kao takav, dužan je da trpi javne kritike, pa i one najtežeg oblika, koje se graniće sa uvredljivim komentarima. On nema moralno pravo da odgovara na kritike vezane za svoje političko djelovanje. Suština političkog pluralizma jeste različitost mišljenja i razumijevanja. Vidimo da Dodik ne navodi zbog čega je neprihvatljivo javno analitičko djelovanje Tanje Topić. On nigdje ne kaže da je Tanja Topić iznosila neistine i nastupala na uvredljiv i klevetnički način. Postavlja se pitanje zbog čega onda ima potrebu da se bavi njenom ličnošću? Nema drugog razumnog zaključka osim da to čini iz potrebe da je ponizi i želje da joj se osveti.

Drugi nivo koji zaslužuje osvrt jeste pravno pitanje da li je to što je Dodik izgovorio kleveta kojom se svjesno nanosi šteta Tanji Topić, ili je to mišljenje iza koga ne stoji takva namjera? Vidjeli smo da Dodik nema razuman razlog da se javno osvrće na ulogu Tanje Topić kao političkog analitičara i komentatora. Čak i kada bi imao takav razlog, državnička i politička pozicija bi mu nalagala da mišljenje jednog političkog analitičara osporava argumentima, odnosno činjenicama koje se mogu provjeriti. Dakle, Dodik se obraća sa nekom drugom namjerom, koju treba tražiti u sadžini obraćanja.

Iz sadžine obraćanja slijedi da Dodik koristi stvari koje ne proizilaze iz onoga što Tanja Topić javno govori. On govori o stvarima (radi za obavještajne službe!) koje samo njemi mogu biti poznate, što, inače,  ne bi smio da otkriva jer su to povjerljivi obavještajni podaci od interesa za državu. Pošto to javno obznanjuje, a svjestan je da to ne bi smio, Dodik očigledno iznosi neistinu da bi nanio štetu Tanji Topić.  Sad se nalazimo pred pitanjem da li ta neistina koju Dodik javno plasira nanosu kakvu štetu Tanji Topić?

Tanja Topić ramišlja o neistinitim optužba na način kako bi razmišljao prosječan čovjek. Ako šef države kaže za nekog da radi za stranu obavještajnu službi i da je dokazani kvinsling, onda je to optužba koja ledi krv. Prva pomisao svakog, pa i Tanje Topić morala je biti da je to poziv obavještajnim službama i policiji da obrate pažnju na njeno javno i privato djelovanje. Osim te vrste straha, svako sa takvom optužbom bi se plašio kako će ga gledati drugi ljudi, uključujući prijatelje i članove porodice. Opasnost sa kojom se Tanja Topić u takvoj situaciji suočila bila je realna.  

Treba imati u vidu da Tanja Topić nije imala moć da na bilo koji način javno dokazuje da to što Dodik javno iznosi nije tačno. Naprotiv! Dodik se u svom obraćanju poslužio “dokazima” kako bi bio uvjerljiv, navodeći da se Tanja Topić poslije rata vratila iz Njemačke (zašto?, pita se Dodik!). Dakle, Dodik vješto manipuliše da bi Tanji Topić nanio štetu.

Poseban nivo manipulacije sadržan je u Dodikovom kvalifikovanju porodice Tanje Topić kao “izolovane strukture sa kojom niko ne komunicira”. Kakve veze ima porodica sa poslom političkog analitičara koji kritikuje vlast u kojoj je Milorad Dodik odlučujući faktor? To moralan čovjek ne čini. Dodik to čini sa očiglednom namjerom da Tanju Topić diskredituje kao ličnost čija je genetička struktura problematična, kako bi je još više ponizio. Ovaj dio Dodikovog obraćanja zaslužuje najoštriju moralnu osudu.

Na kraju, treba razmotriti da li bi se to što je Dodik iznio moglo podvesti pod iznošenje mišljenja koje ne ulazi u obilježje klevete!? Mišljenje bi postojalo da je Dodik običan građanin koji misli ili  vjeruje da Tanja Topić radi za njemačku obavještajnu službu. Međutim, Dodik je najviši funkcioner državne vlasti koji ima, ili bi trebao da ima, obavještajne podatke ko radi za strane obavještajne službe, tako da javnost vjeruje da Dodik govori ono što zna! Mišljenje bi postojalo da je Dodik govorio da Tanja Topić o njemu kao političkom lideru govori nešto što nije tačno, da nije kompetentna, ili da nema potrebna znanja, itd. Dodik ne kaže da misli, nego tvrdi da je Tanja Topić saradnik strane obavještajne službe i dokazani kvinsling. On tvrdnje iznosi kao najviši funkcioner državne izvršne vlasti, što njegove tvrdnje svrstava u rang dokaza van razumne sumnje.  

Nije moguće Dodikov slučaj izbjeći kao primjer. On je koristan koliko je i štetan. Ko god želi osporavati Milorada Dodika, ne bi trebao da ga slijedi kao primjer u javnom diskursu. Populizam koji takvog političara održava na vlasti je poguban za političku perspektivu zajednice. Uveseljavanje amorfnog društva uvredama neistomišljenika je politika kratkog daha i dugotrajnih posljedica. Kada se javni mediji uključe u pronošenje prostakluka političara onda, je saučesništvo u javnom zločinu. Tvrditi da toakva praksa treba ostati izvan bilo kakve odgovornosti je apsurd.

Narod treba učiti moralnim vrijednostima. U javnom prostoru potrebna je ličnost potpuno suprotnih moralnih vrijednosti od onih kojima Dodik hrani gomilu. Oslanjanje isključivo na sudsku pravdu neće uspostaviti neophodnu ravnotežu između prava na slobodu govora i zaštite časti i dostojanstva građana. Treba širiti javni dijalog kako bi se izgubljeni čovjek vratio moralnim vrijednostima.