Krajem prošle godine Osnovni sud u Banjaluci donio je presudu kojom
je odbio tužbeni zahtjev Tanje Topić, kojim je zatražila od suda da utvrdi da
ju je tuženi Milorad Dodik oklevetao i
uvrijedio izjavom za medije, koju je Novinska agencija SRNA prenijela, a
sledstveno tome i zahtjev da joj tuženi solidarno nadoknade prouzrokovanu štetu
u isnosu od 6 000 KM.
Presuda još nije pravosnažna i prema nepisanom pravilu koje se
nameće u javnom diskursu, ne bi je trebalo komentarisati. Međutim, ova odluka
suda pokreće nekoliko krupnih pitanja od javnog interesa, zbog čega postoje
opravdani razlozi da se ona razmotri u javnom dijalogu nezavisno od konačnog
ishoda sudskog postupka. Ovo tim prije što će konačan ishod ovog sudskog
slučaja odrediti smjer buduće sudske prakse u sličnim slučajevima.
Problematiziranje kontroverzi u tumačenju uvredljivog javnog obraćanja neće
biti fokusirano na stavove suda u navedenoj presudi, ali će se nužno dodirivati
pravnih tumačenja i zaključivanja suda.
Prije svega, potrebno je ukazati da zakonodavac klevetu definiše kao
“radnju nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili
pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikoivanjem tog fizičkog
ili pravnog lica”. Prvo pitanje od najvećeg javnog interesa jeste na koji način
odrediti granice prihvatljivog javnog govora, odnosno kada on prelazi u povredu
prava drugog? Iz zakonske definicije
nedvosmisleno proizilazi da javni govor prelazi u kleveti kada se svjesno
iznose ili pronose neistinite činjenice o nekom licu i kada iznošenje tih neistinitih činjenica
nanosi štete njegovom ugledu.
Duže vrijeme smo svjedoci u političkom javnom diskursu govora koji
izlazi iz okvira elementarne kulture dijaloga. Rječnik političkih lidera je sve
primitivniji i do kraja sveden da vrijeđanje i omalovažavanje. Često su to
krajnje neukusne i maliciozne opaske, sračunate na javnu diskreditaciju i ponižavanje.
Milorad Dodik prednjači u takvom obraćanju i može se s pravom reći da je upravo
on rodonačelnik javnog neukusa i prostakluka. Njegove izjave koje su bile
usmjerene na pojedince iz javnog života često su ulazile u krivičnopravnu sferu
(širenja nacionalne netrpeljivosti). Treba se prisjetiti napada na Vanju
Bjelicu, člana Izborne komisije u vezi nacionalne pripadnosti njenog bivšeg
muža.
Javni govor političkih lidera i funkcionera javne vlasti ima ogromnu
važnost za profiliranje kulturnog obrasca u javnom dijalogu. Oni su ti koji
svakodnevnim javnim oglašavanjem uspostavljaju pravila i okvir javne
komunikacije. Način na koji to čine svodi se na matricu manipulaciju u čijoj
osnovi je goli populizam – privlačenje što većeg broja pristalica uz pomoć povlađivanja
najprizemnijim impulsima gomile. Ponekad
je to puki primitivizam koji zasmijava rulju.
U slučaju Tanje Topić Milorad Dodik se javnosti obraćao kao najviši
predstavnik državne izvršne vlasti (predsjedavajući Predsjedništva BiH) i lider
najsnažnije političke partije u RS (SNSD). Od ličnosti takvog formata u
demokratskom društvu se očekuje obazrivo, odmjereno i precizno obraćanje
javnosti o temama koje predstavljaju najznačajnija pitanja od opšteg društvenog
interesa. To je državnički format obraćanja.
Prvo važno pitanje javnog diskursa jeste zašto Dodik koristi javni prostor da bi javnosti
predstavio “lik i djelo” analitičara političkih zbivanja Tanje Topić? Dodik
kaže da da je Tanja Topić “u funkciji njemačkih obavještajnih struktura” i da
je “dokazani kvinslig”, aludirajući na moguću posljedicu (mogla bi proći “kako
su prije 40 godina ovdje prolazili kvinslinzi”). Nakon toga se prebacuje na
priču o porodici Tanje Topić, rekavši da je to “jedna izolovana porodica sa
kojom niko ne komunicira”. Uopšteno gledano, Dodik javno komentariše svojstva
ličnosti nekoga ko se bavi političkom analitikom na način koji se njemu ne
dopada. Da li to čini na prihvatljiv
način?
Dodik je politička ličnost i državnik najvišeg ranga. Kao takav,
dužan je da trpi javne kritike, pa i one najtežeg oblika, koje se graniće sa
uvredljivim komentarima. On nema moralno pravo da odgovara na kritike vezane za
svoje političko djelovanje. Suština političkog pluralizma jeste različitost
mišljenja i razumijevanja. Vidimo da Dodik ne navodi zbog čega je
neprihvatljivo javno analitičko djelovanje Tanje Topić. On nigdje ne kaže da je
Tanja Topić iznosila neistine i nastupala na uvredljiv i klevetnički način.
Postavlja se pitanje zbog čega onda ima potrebu da se bavi njenom ličnošću? Nema
drugog razumnog zaključka osim da to čini iz potrebe da je ponizi i želje da
joj se osveti.
Drugi nivo koji zaslužuje osvrt jeste pravno pitanje da li je to što
je Dodik izgovorio kleveta kojom se svjesno nanosi šteta Tanji Topić, ili je to
mišljenje iza koga ne stoji takva namjera? Vidjeli smo da Dodik nema razuman
razlog da se javno osvrće na ulogu Tanje Topić kao političkog analitičara i
komentatora. Čak i kada bi imao takav razlog, državnička i politička pozicija
bi mu nalagala da mišljenje jednog političkog analitičara osporava argumentima,
odnosno činjenicama koje se mogu provjeriti. Dakle, Dodik se obraća sa nekom
drugom namjerom, koju treba tražiti u sadžini obraćanja.
Iz sadžine obraćanja slijedi da Dodik koristi stvari koje ne
proizilaze iz onoga što Tanja Topić javno govori. On govori o stvarima (radi za
obavještajne službe!) koje samo njemi mogu biti poznate, što, inače, ne bi smio da otkriva jer su to povjerljivi
obavještajni podaci od interesa za državu. Pošto to javno obznanjuje, a svjestan
je da to ne bi smio, Dodik očigledno iznosi neistinu da bi nanio štetu Tanji
Topić. Sad se nalazimo pred pitanjem da
li ta neistina koju Dodik javno plasira nanosu kakvu štetu Tanji Topić?
Tanja Topić ramišlja o neistinitim optužba na način kako bi razmišljao
prosječan čovjek. Ako šef države kaže za nekog da radi za stranu obavještajnu
službi i da je dokazani kvinsling, onda je to optužba koja ledi krv. Prva
pomisao svakog, pa i Tanje Topić morala je biti da je to poziv obavještajnim
službama i policiji da obrate pažnju na njeno javno i privato djelovanje. Osim
te vrste straha, svako sa takvom optužbom bi se plašio kako će ga gledati drugi
ljudi, uključujući prijatelje i članove porodice. Opasnost sa kojom se Tanja
Topić u takvoj situaciji suočila bila je realna.
Treba imati u vidu da Tanja Topić nije imala moć da na bilo koji
način javno dokazuje da to što Dodik javno iznosi nije tačno. Naprotiv! Dodik
se u svom obraćanju poslužio “dokazima” kako bi bio uvjerljiv, navodeći da se
Tanja Topić poslije rata vratila iz Njemačke (zašto?, pita se Dodik!). Dakle,
Dodik vješto manipuliše da bi Tanji Topić nanio štetu.
Poseban nivo manipulacije sadržan je u Dodikovom kvalifikovanju
porodice Tanje Topić kao “izolovane strukture sa kojom niko ne komunicira”. Kakve
veze ima porodica sa poslom političkog analitičara koji kritikuje vlast u kojoj
je Milorad Dodik odlučujući faktor? To moralan čovjek ne čini. Dodik to čini sa
očiglednom namjerom da Tanju Topić diskredituje kao ličnost čija je genetička
struktura problematična, kako bi je još više ponizio. Ovaj dio Dodikovog
obraćanja zaslužuje najoštriju moralnu osudu.
Na kraju, treba razmotriti da li bi se to što je Dodik iznio moglo
podvesti pod iznošenje mišljenja koje ne ulazi u obilježje klevete!? Mišljenje
bi postojalo da je Dodik običan građanin koji misli ili vjeruje da Tanja Topić radi za njemačku
obavještajnu službu. Međutim, Dodik je najviši funkcioner državne vlasti koji
ima, ili bi trebao da ima, obavještajne podatke ko radi za strane obavještajne
službe, tako da javnost vjeruje da Dodik govori ono što zna! Mišljenje bi
postojalo da je Dodik govorio da Tanja Topić o njemu kao političkom lideru
govori nešto što nije tačno, da nije kompetentna, ili da nema potrebna znanja,
itd. Dodik ne kaže da misli, nego tvrdi da je Tanja Topić saradnik strane
obavještajne službe i dokazani kvinsling. On tvrdnje iznosi kao najviši
funkcioner državne izvršne vlasti, što njegove tvrdnje svrstava u rang dokaza
van razumne sumnje.
Nije moguće Dodikov slučaj izbjeći kao primjer. On je koristan
koliko je i štetan. Ko god želi osporavati Milorada Dodika, ne bi trebao da ga
slijedi kao primjer u javnom diskursu. Populizam koji takvog političara održava
na vlasti je poguban za političku perspektivu zajednice. Uveseljavanje amorfnog
društva uvredama neistomišljenika je politika kratkog daha i dugotrajnih
posljedica. Kada se javni mediji uključe u pronošenje prostakluka političara
onda, je saučesništvo u javnom zločinu. Tvrditi da toakva praksa treba ostati
izvan bilo kakve odgovornosti je apsurd.
Narod treba učiti moralnim vrijednostima. U javnom prostoru potrebna
je ličnost potpuno suprotnih moralnih vrijednosti od onih kojima Dodik hrani
gomilu. Oslanjanje isključivo na sudsku pravdu neće uspostaviti neophodnu
ravnotežu između prava na slobodu govora i zaštite časti i dostojanstva
građana. Treba širiti javni dijalog kako bi se izgubljeni čovjek vratio
moralnim vrijednostima.