Andrej Nikolaidis, pisac i analitičar regionalnih političkih zbivanja, nedavno je, ne bez razloga, rekao da Milorad Dodik “Sarajevu drži predavanje o politici” i zaključio da “Dodik trijumfuje”! Nikolaidis gleda sa strane i možda bolje vidi i razumije svu složenost naše krize i uloge Dodika. Kao što kibiceri ponekad bolje vide poteze u šahovskim nadmetanjima. Ali…
U najmanju ruku, preuranjeno je govoriti o Dodikovom političkom trijumfu! U čemu je Dodik trijumfovao? Donio je odluku da ne priznaje nešto što svi priznaju. Bar za sada. A šta je stvorio, ili dobio? Po svemu sudeći, ništa! Uspostavljanje faktičkog stanja, koje bi jednog dana moglo biti priznato, ostalo je na nivou hipotetičke zamisli, ili nepodobnog pokušaja, što bi rekli pravnici. Niko nije napustio ni SIPU, ni pravosudne institucije na nivou BiH. Ovlašteni službenici MUP-a Republike Srpske dolaze da svjedoče pred Sudom BiH. Osumnjičeni i optuženi se odazivaju pozivima suda, a SIPA nesmetano obavlja svoje poslove u Republici Srpskoj.
Dodik postaje junak našeg doba na prividu moći! Izlazi iz BiH i u nju se vraća na misteriozan način. Ukazuje se u Izraelu, Budimpešti i Moskvi, po pozivu i kakvim-takvim predsjedničkim počastima. Iz Republike Srpske progoni evropske ministrice koje mu se ne dopadaju. Prijeti tužiocima raspuštanjem i osnivanjem novih institucija, sposobnih da brane Republiku Srpsku, a svima koji ne napuste državne pravosudne institucije prijeti konfiskacijom imovine. To nije politička moć. To je obični avanturizam koji zasjenjuje političku mudrost.
Da Dodik razumije šta su političke ideje i na koji način se sprovode u život, davno bi okupio srpsku političku i pravnu pamet i dao joj zadatak da sačini “bijelu knjigu” implementacije Dejtonskog sporazuma, sa svim kontroverzama koje ugrožavaju njen dejtonski status, onako kako ih on vidi, pa da se sa pravnom i političkom argumentacijom izađe u svijet i za svoje ideje pridobiju međunarodne politike. Bio bi to veliki korak političke mudrosti i političkog poštovanja, vrijedan pažnje. To bi bilo od pomoći i njemu i njegovim političkim partnerima, kao i građanima, da razumiju političke probleme i političke prakse. Umjesto političke mudrosti, Dodik se dohvatio inata svojstvenog klincima koji, nezadovoljni rezultatom svoje ekipe, prekidaju utakmicu, zgrabe svoju loptu i napuštaju teren.
Sve što je Milorad Dodik uradio nakon što je nepravosnažno osuđen u jednom bespotrebnom političkom procesu, nije imalo političku težini. U političkom smislu, to je veliko ništa. Odavno se zna da politička produkcija ničega predstavlja kraj politike i trijimf krize! Izgleda da je Miloradu Dodiku bilo ponestalo političkog strpljenja, toliko neophodnog za donošenja odluka u kriznom vremenu. Teško je njegove posljednje odluke razumjeti. To je unijelo mentalnu pometnju i kod građana, ali i kod njegovih političkih pristalica. U globalnom metežu, ljudima treba sigurnost, vjera i nada. A Dodik im je ponudio sve što oni ne žele.
Ima Milorad Dodik ljudskih i političkih vrlina, za koje znaju njegovi politički partneri. Na nesreću, te dobre strane ličnosti nikako da nadvladaju njegove loše karakterne osobine i postanu vrijednost po kojoj će se pamtiti. Dodikovu političku putanju prati prokletstvo političkog inata, bahatosti i prostakluka.
Odluka da udari na ustavni poredak BiH zbog jedne pogrešne odluke visokog predstavnika i zloupotrebe pravosuđa posljedica je opasnog i neobuzdanog osvetničkog nagona. To nije ni hrabrost ni politička mudrost. Zbog toga ima pretjerivanja u tezi da Milorad Dodik politički trijumfuje. Moglo bi se reći da trijumfuje u svemu drugom, ali u političkoj mudrosti – nikako! Njegov “trijumf” mogla bi biti dugotrajna i teška izolacija Republike Srpske i njeno ekonomsko i demografsko osiromašenje.
Dodikova politička strast protivi se zdravom razumu. Iz neobuzdane strasti proizveo je toliko neprijatelja da će Srbi biti na lošem glasu gdje god da su. Čak bi i njegovi prijatelji mogli imati štete od njegovih nepromišljenih odluka.
Privid Dodikove političke veličine je sociološki fenomen. Čini se da je nastajao iz pogrešnih politika njegovih političkih partnera i njihove beznačajnosti. Što su njegovi protivnici bili beznačajniji, on je bio vidljiviji i jači. A protivnici su bili mali i beznačajni zbog odsustva ozbiljne politike koja bi se mogla sprovoditi na principma ravnopravnosti, političkog poštenja i kulturnog dijaloga. Najlošija je, i gotovo tragikomična, bila politika Bošnjaka. Sva njena suština svodila se na projekat “unitarna BiH” i snishodljivost prema međunarodnim političkim mešetarima. Ambasade i visoki predstavnici bili su mjesto gdje su novi politički vazali dolazili sa molbama i odlazili sa obećanjima. Za to vrijeme Dodik se dovijao po mjeri vlastite pameti kako da se suprotstavi politici napada i konstantnog osporavanja. I često pretjerivao, dajući argumente političkim protivnicima. Kada je javno upozoravao da je ovakva BiH “nemoguća država” i da ne može uspjeti, vidjeli su u njemu demona i rušitelja Dejtonskog sporazuma.
Dodik je sam srušio svoj “trijumfalizam”. Oglasio se ovih dana na Instagramu pozivom na dijalog i mogućnošću suspendovanja na određeno vrijeme spornih zakona koje je donijela Narodna skupština. To potvrđuje tezu da on nije pripremao političku krizu sa ciljem da napustu BiH. Mogao bi se ovaj kopernikanski obrt Milorada Dodika nazvati trijumfom političkog razuma.
Ako bude mudrosti na strani Dodikovih političkih partnera i protivnika, bio bi to tračak neophodnog optimizma.