Kriza pravosuđa u zemljama regiona je očigledna.
Nju danas ne treba posebno dokazivati. Ogroman novac je uložen u pravosudne
reforme, a stanje je sve gore. U BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori pravosudni
skandali su povjerenje građana u pravosuđe srozali na najmanji istorijski nivo.
To je crveni alarm za razgovor o uzrocima krize i načinu oporavka pravosuđa.
Izgleda da se niko na takav korak ne usuđuje.
Geneza pravosudne krize u BiH nužno je proistekla
iz loše osmišljenog koncepta reforme koji je kreirala međunarodna zajednica
(OHR). Bila je to prva ozbiljna strateška greška. Međunarodni faktor je
pokrenuo radikalnu reformu u kojoj je nametnuo zakon o nezavisnom regulatoru (VSTV)
sa standardom gotovo apsolutne nezavisnosti. Bio je to čist poklon pravosudnoj
zajednici. Zakonodavna i izvršna vlast u BiH nisu imali nikakvu ulogu u
organizaciji i funkcionisanju pravosuđa. Finansiranje pravosuđa je bila jedina
njihova obaveza, koju su takođe nadgledali stranci. Sve sudije i tužioci su
prošli proces reimenovanja da bi se sistem očistio od „grešnika“ i stečenih
poluga političkog uticaja. Reizabrani nosioci pravosudnih funkcija nagrađeni su
i stalnošću funkcije do 70 godina života. Vjerovalo se da će novoizabrane
sudije i tužioci, bez uticaja izvršen i zakonodavne vlasti, sami izgraditi
nezavisan sudski i tužilački sistem kroz izbor najbolji nosilaca pravosudnih
funkcija.
Sa ovako oštrim pristupom izgradnji nezavisnosti,
pravosuđe je odvojemo od društva. Iz sistema državne vlasti izbačen je dijalog
tri vlasti kao vezivno tkivo i ključna tačka oslonca sistema državne vlasti.
Odvajanjenjem od izvršne i zakonodavne vlasti pravosuđe je ostalo čvrsto
naslonjeno samo na međunarodne institucije. Na taj način u pravosudnom sistemu
je stvorena profesionalna kompradorska struktura koja se pretvorila u servis
realizacije međunarodnih donatorskih projekata.
Pravosuđe je postalo sistem bez dijaloga i ideja.
Nezavisni regulator i upravljačka struktura u pravosudnom sistemu nisu
osmišljavali projekte koji bi unaprijedili sistem i koji bi se uz pomoć
donatora realizovali kao proriteti. Umjesto ativne uloge u reformi, pravosuđe
je prihvatalo i implementiralo svaki projekat koji su donosili stranca. Za predanu
saradnju primali su kao nagradu raskošno uramljena priznanja i pozive za rad na
novim projektima. Trošen je ogroman novac međunarodnih donatora, a rezultata
nije bilo.
Uspostavljanje
vladavine prva preko nezavisne institucije koja je iz sistema vlasti izvučena
na periferiju društva, bio je pogrešan put. Nema vladavine prava ako se prvo ne
uspostavi vladavina institucija. Naše politike su srušile institucije. Umjesto
institucija, odluke donose lideri političkih stranaka. Oni su kreatori nove
stvarnosti u kojoj vladavina zakona nije u središtu sistema vlasti. Posvađane
političke elite odlučivale su da li će zakoni biti donesene, ili ne. Strancu su
prihvatili da o svemu razgovaraju sa političkim liderima, ignorišući
institucije. Dali su prevelik značaj pojedincima, umjesto institucijama i
građanima. Bila je to druga ozbiljna greška.
I umjesto da se strategije podrške reformama
kritički razmotre i razgovara o novom pristupu, nastavljaju se projekti ozdravljenja
posrnulog pravosuđa na istom obrascu. I dalje projekte iz Brisela provode ljudi
koji su učestvovali u stvaranju krize pravosuđa.
Stvari sa reformom pravosuđa
se moraju korjenito mijenjati. Odgovornost za reform mora biti na domaćim
institucijama i rezultat dogovora sve tri vlasti. Parlament i izvršna vlast ne
mogu ostati izvan reformskih procesa. Pravosudni sistem je dio društva i mora
imati odgovornost prema društvu. Takođe, zakonodavna i izvršna vlast moraju
dijeliti odgovornost za stanje u pravosuđu. Uloga međunarodne zajednice mora se
svesti na nadziranje i pomoć u dijalogu. Tek tada će biti u stanju da
procjenjuje odgovornost svih aktera domaće vlasti za sudbinu reformskog procesa
i donositi političke i druge mjere prema onima koji su odgovorni.
Preporuke za prioritete
u reformskom procesu moraju dolaziti iz institucija BiH, a ne iz Brisela.
Jedino takav pristup može natjerati domaće aktere da razgovaraju o projektima i
prioritetima reforme prije nego što ih podrži Brisel. Tek tada će reforma biti
njihov proizvod i njihova odgovornost. To bi bio pristup koji neće nikoga
amnestirati i koji će uspostaviti jasne kriterije odgovornosti. Praksa koja se
na sceni održava dvadeset pet godina kompromituje i amnestira od odgovornosti i
EU i domaće partnere. Kriza se produbljuje, a niko ne snosi nikakvu odgovornost.
To je stanje koje ne daje nadu.
Dvadeset pet godina
nakon završetka rata, EK ne uspijeva da izbalansira evropski put za BiH. BiH
koristi ogroman novac iz predpristupnih evropskih fondova, a ne isporučuje
nikakve dokaze o napretku. Naprotiv, otvaraju se novi i još komplikovaniji
problem za koje se ne naziru rješenja. Događaji vezani za rat u Ukrajini
potisli su balkanske probleme na periferiju i izazvali ozbiljnju sumnju u
sposobnost EK da izgradi i održi pošten i dosljedan strateški pristup prema kadidatima
za prijem. To dodatno urušava ugled EK i međunarodnih politika, koji će
drastično uticati na povjernje javnosti u evropske vrijednosti.
Vrijeme je da se
razgovara o greškama i uspostavlja sistem efikasne odgovornosti.