Na odluku Narodne skupštine Republike Srpske (NS RS) o stavljanju van snage zakona o zabrani djelovanja institucija BiH na teritoriji RS, koje je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, prvi je reagovao sarajevski SDP, koalicioni partner “Trojke”. “Dodik je kapitulirao. Niko nema pravo da mu baca pojas za spasavanje”, egzaltirano je poručeno.
Da li je, zaista, Dodik kapitulirao?
Prije bi se moglo reći da je Dodik kapitalizirao svoju pobunu. Prije svega, treba imati na umu da je odluka o stavljanju van snage neustavnih zakona odluka Dodika, a ne Narodne skupštine. Dodik je i dalje nezaobilazan politički factor apsolutni vladar Republike Srpske. Sve odluke koje se donose u RS su njegove odluke.
Dodikovim prijateljima u SDP se priviđa da je Milorad Dodik poražen i da je nestao iz političke orbite. Zboravlja se da su i odluke koje se donose na državnom nivou Dodikove odluke. Bez Dodika, institucije BiH ne bi mogle funkcionisati.
Milorad Dodik je teško porazio i ponizio državne institucije reagujući na osuđujuću presudu pobunom i podrivanjem ustavnog poretka. Pokretanje krivičnog postupka, određivanje pritvora i raspisivanje potjernica bili su jalov pravosudni posao. Dodik je nesmetano prelazio državnu granicu, širio spektar neustavnog djelovanja i pokazivao svu nemoć i nesposobnost državnih institucija. Išao je dotle da se incognito pojavio u sudu i u pregovorima izdejstvovao ukidanje pritvora. Nikada se takav slučaj nije desio u praksi suda. Dodik je jednim potezom srušio nezavisni pravosudni sistem i pokazao svu nemoć državnih institucija. Da li je Milorad Dodik toliko vješt i moćan, ili su državne pravosudne institucije toliko slabe i pod političkom kontrolom? Ko je u cijelom slučaju kapitulirao neka dobro razmisle i Nikšić i Konaković, i Helez i Ramo Isak.
Konaković je više puta izjavljivao da Dodik nije evropski put i da se sa njim neće razgovarati. A s kim Konaković misli razgovarati? Mogu li se problemi rješavati bez razgovora? Nije za proevropsku politiku dovoljno putovati po svijeti i ponavljati mantra o Dodiku kao crnom djavolu koji” širi maligni ruski uticaj na Balkanu”, potrebno je tražiti prostor za dijalog.
Tačno je da Dodik nije “evropski put” jer ga je Brisel odbacio. Kada ga je odbacio, nužno ga je usmjerio na američki put! Lucidni Dodik je odmah otpremio u Vašington Željku Cvijanović i Anu Trišić Babić da sondiraju teren za ustupke i izlazak iz krize. (Nije li i Ursula fon Lajen išla kod Trampa da traži spas za Evropu!?) I na istoj sjednici Narodne skupštine RS, na kojoj se stavljaju van snage Dodikovi neustavni zakoni, za predsjednika RS se bira Ana Trišić Babić. Neposredno prije sjednice Narodne skupštine ukinite su američke sankcije za četvoro sankcionisanih. Samo glup političar neće razmjeti da Dodik vješto igra na globalnoj šahovskoj tabli. Dok Konakovć hoda po svijetu i uvjerava ljude kako Milorad Dodik “širi ruski maligni uticaj na Balkanu”, Milorad Dodik traži prostor za komunikaciju i politički uticaj. Da li to čini da spasi vlastitu kožu? Naravno, ali istovremeno uspijeva da ostane važan politički faktor jer na političkoj sceni drugih nema. Tako danas funkcioniše politički svijet.
Vratimo se slučaju Ane Trišić Babić. Kada je sa Željkom Cvijanović otputovala u Vašington u medijskim krugovima se nagađalo kako ju je Dodik poslao da špijunira Cvijanovićku. A stvari su, po svemu sudeći, bile obrnute – Željka je vodila Anu da je “uda” Amerikancima kao njihovog čovjeka u političkom vrhu RS. Tek ćemo imati priliku da vidimo čiji je čovjek Ana Trišić Babić!
Trišićka je od opozicije osporavana kao prijedlog sa etiketom da je “američki čovjek”. Tako to uvijek kod nas biva, umjesto suštinskih stvari, isplivaju insinuacije, tračevi i nagađanja. Šta znači biti “američki čovjek”? Ana Trišić je radila posao koji je neko morao raditi. Bila je uključena u razgovore o ulasku BiH u NATO, radila je u USAID-u, bliska je nekim ljudima… Sve to ne mora da znači ono što joj se pripisuje. Milorad Dodik i njegove službe bi trebali da znaju za koga je radila i čiji je čovjek. Naravno, ukoliko i Dodik nije američki čovjek!
Problem sa prijedlogom Ane Trišić nije “čiji je čovjek”, problem je nedostatak demokratskog legitimiteta! Ana nema, niti je ikad imala, bilo kakvu vezu sa Narodnom skupštinom kao najvišim organom vlasti. Nije bila, čak, ni u oranima izvršne vlast Republike Srpske. Predsjednika Republike bira narod na izborima. Njegov legitimitet je u volji naroda. Ta veza ne smije biti prekinuta ni u vanrednim situacijama. Prosto, to je smisao predstavničke demokratije i logika ustavotvorca. Tumači ustava i zakona moraju se pridržavati pravila tumačenja pravnih normi. Zbog toga je pravna logika nalagala da narodni poslanici iz svojih redova izaberu kompetentnu ličnost koja će vršiti dužnost predsjednika u prelaznom periodu. Mogao je to biti neko ko vodi skupštinska tijela (npr. Ustavnoprvnu komisiju), ili neko od narodnih poslanika sa nespornim autoriteom i političkim iskustvom. Uostalom, takva praksa je već uspostavljena u istim situacijama. Poslije smjene predsjednika RS Nikole Poplašena odlukom visokog predstavnika Karlosa Vestendorfa, ulogu vršioca dužnosti predsjednika RS preuzeo je predsjednik Narodne skupštine Petar Djokić. Takođe, poslije smrti predsjednika Milana Jelića, ulogu vršioca dužnosti predsjednika obavljao je predsjednik Narodne skupštine Igor Radojičić.
Zašto su narodni poslanici odustali od pravnih načela koja ih obavezuju znaju samo oni. Javnost se neće oteti utisku da je odluku nametnuo Milorad Dodik. Ako je tako, to ne ide na čast ni narodnim poslanicima ni Ani Trišić Babić. Ustavna načela i principi su važniji od političkih i pojedinačnih interesa.