Država Bosna i Hercegovina (BiH) svedena je na goli privid! Mrtvac koga još nisu skinuli sa aparata, takoreći! Ko to ne vidi, slijep je kod očiju. Tridest poslijeratnih godina obilježilo je pustošenje tragičnih razmjera kome se ne nazire kraj! U kolapsu su politika, ekonomija, kultura, zdravstvo, obrazovanje, nauka, pravni sistem… Zemlja smo sveopšte korupcije i organizovanog kriminala, ilegalnih migranata, trgovine drogom, ljudima i oružjem; zemlja izbornih prevara i falsifikovanih diploma, porodičnog i vršnjačkog nasilja, nerasvijetljenih ubistava, neizlječivih bolesti i nezbrinutih bolesnika.
Umjesto graditeljstva i stvaranja, mi smo ušli u fazu sveopšteg razaranja. Pustoše se šume, zagađuju vode, zatvaraju rudnici, zaključavaju fabrike, krčme prirodni resursi. Koncesije se pretvaraju u međunarodne arbitraže, arbitraže u izgubljene milionske sporove, milionski sporovi u nove svađe oko odgovornosti i izmirenja ugovornih obaveza. Što ne opustoši čovjek, unište požari i poplave. Mladi nalaze spas odlazeći u bijeli svijet trbuhom za kruhom, kako se govorilo prije sto godina. Odlazi svako ko zahvaljujući svom talentu i stečenom iskustvu može nešto da zaradi na drugom mjestu i da pristojno živi. Zatvaraju se škole, muzeji i galerije, a otvaraju kockarnice, apoteke, prodavnice polovne robe i buvljaci. Svuda znaci izgubljene perspektive i ljudske nade.
Slavili smo završetak rata i nadali se boljim vremenima, sve dok nismo shvatili da su politike rata ostale neporažene i da se rat nastavlja “drugim sredstvima”. Kada smo shvatili, počeli smo da slavimo naše visoke predstavnike. Povjerovali smo da nam sa Dejtonskim sporazumom stiže i Mesija i da je naša budućnost u njegovim rukama. Visoki predstavnici su bili tvorci i graditelji naše budućnosti. Bili su otac svih stvari, baš kako je govorio mudri Platon. Bili su ikone naše stvarnosti!
Danas je i visoki predstavnik sveden na loš simulakrum! Prosto je nestao. Dotrajao i potrošen politički model. Pojavljuje se kao utvara. Zaboravljen i od onih koji su ga stvorili. Podršku mu šalju oni koji ni sami nemaju podršku. Niko više ne vjeruje u njegovu moć. Izgubio je i smisao i ratio legis.
Treba napokon otvoreno reći: visoki predstavnici su ishodište svih naših poslijeratnih nesreća i nerješivih kriza. Njihovo “nadziranje” provođenja Dejtonskog sporazuma svodilo se na nepromišljeno arbitriranje, političko mešetarenje, nametanje zakona, mijenjanje ustava, propisivanje krivičnih djela i smjenjivanje nepodobnih nosilaca javnih funkcija. Prosto, odlučivali su o svemu i svačemu. Petljali su se u vojsku, carine, poreze, centralnu banku, valute, registarske tablice, zastave, himne, praznike, škole, udžbenike, šume, vode, granice, spomenike, muzeje, biblioteke i pse lutalice. Nije bilo stvari o kojoj nisu odlučivali. Danas imamo krizu koja nas je dovela na granicu novog sukoba. Može li neko zamisliti kakva će biti slika nakon sljedećih trideset godina upravljanja visokih predstavnika ovom nesrećnom zemljom?
Sva pamet koja je oblikovala našu stvarnost izlazila je iz glava visokih predstavnika i njegovih mentora. Njihova strast za odlučivanjem i nametanjem rješenja unosila je pometnju u naše političke procese i društvene odnose. Jedni su ih pozdravljali i bodrili, drugi osporavali i kritikovali. Društvo je ulazilo u krize iz kojih se teško nalazio izlaz. Što je kriza bila veća, bilo je veće uplitanje visokih predstavnika. Što veće uplitanje, sve veći politički haos, nacionalna mržnja i nepovjerenje. Kada je trebalo reagovati na erupciju političkog nezadovoljstva, visoki predstavnici su pribjegli propisivanju krivičnih djela za neizvršavanje vlastitih odluka (negiranje genocida i neizvršavanje odluka visokog predstvnika). Bio je to put sopstvenog obesmišljavanja.
Na nametnutom Zakonu o izmjenama Krivičnog zakona BiH, kojim je visoki predstavnik Kristijan Šmit propisao krivično djelo neizvršavanja vlastitih odluka, slomila se moć visokog predstavnika, Ali, slomio se i politički i pravni poredak! BiH je postala slučaj bez presedana i “nemoguća država”, kako ju odavno naziva Milorad Dodik. Prošla su dva mjeseca od nastanka krize, a niko još ne zna kako će se ona završiti. Pokušaj Državne agencije za istrage i zaštitu da uhapsi Milorada Dodika u Istočnom Sarajevu završio se povlačenjem pred naoružanom policijom Republike Srpske. Postalo je potpuno jasno da država nema takvu moć i da hapšenje Milorada Dodika nije ključ za otključavanje vrata na ruševini koja se zove država.
Da li je okrnjena moć aktuelnog visokog predstavnika označila kraj vladavine visokih predstavnika? Nema sumnje! Njihova politička uloga nije dala nikakve rezultate u implementaciji Dejtonskog sporazuma i ne bi imalo nikakvog smisla održavati projekat koji stvara probleme umjesto da ih rješava. Treba čitaoca podsjetiti da je još davne 2007. godine Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira donio odluku da kancelarija OHR-a prestaje sa radom nakon isteka godinu dana. Ta “godina dana” traje do dana današnjeg. Kad god se pitanje zatvaranja OHR-a našlo na dnevnom redu, konstatovano je da BiH nije ispunila tražene uslove za pristup EU, zbog čega je OHR nastavljao sa radom. O tome da li su postavljeni uslovi bili realni i koliko su visoki predstavnici doprinosili njihovom neispunjavanju, niko nikada nije razgovarao. Odavno niko ne govori o zatvaranju OHR-a. OHR je postao naša beskonačna politička sadašnjost!
Kako stvari stoje sa domaćim političkim potencijalima? Vrhunac katastrofe! Samouništavanje do potpunog obesmišljavanja. Veliko i dosadno ništa. Destruktivni potencijal političkog otpada koji je uništio državne institucije i potpuno osakatio poluge funkcionisanja sistema vlasti i vladavine zakona. Činio je to u sadejstvu sa visokim predstavnicima koji su svojim intervencionizmom rušili vladavinu prava i pravni poredak na svakom koraku. Treba li pominjati suspenziju ustava na jedan dan i nametanje izmjena Krivičnog zakona BiH da bi se razumjelo destruktivno dejstvo imperijalnog intervencionizma visokih predstavnika?
Društvo u dubokoj krizi, obesmišljena uloga visokih predstavnika i nesposobnost domaćih političkih konstituenata da za trideset godina oblikuju razumne i djelotvorne politike razvoja i perspektive dovoljan su razlog za osmišljavanje novog modela funkcionalne BiH. Zemlje potpisnice Dejtonskog sporazuma, zemlje garanti i zemlje koje su stale iza dejtonskog projekta imaju moralnu obavezu da se vrate za pregovarački sto, razmotre rezultate svog političkog čeda i dogovore model održive i funkcionalne BiH.
Iluzorna su očekivanja da se u BiH stvari mogu promijeniti dovođenjem novih politika i političara. Prosto, njih nema! Kao što ih nikada nije ni bilo. Ignorisanje svih naših kriza dovelo nas je u stanje političke i ekonomske agonije!