Posljednjih dana naš jezički prostor (jer druge granice su samo formalne prirode) zapljuskuju tekstovi i drugi vidovi savremenih medijskih izraza sa temom skraćivanja školskog časa sa 45 na 30 minuta. U Srbiji se priča institucionalno zahuktava ako predstavnike vlasti (čitaj predsjednika države i ministra prosvjete) sagledavamo kao institucije, a ne samovoljne pojedince. Kao u svakom iole ozbiljnom sistemu, čim se izađe sa ovako ozbiljnim tvrdnjama u tako širokom medijskom prostoru, ma kako neozbiljne i neosnovane bile, uključi se stručna javnost kroz diskusije, debate, izjave univerzitetskih profesora, iskusnih učitelja i nastavnika, ali i roditelja i djece, kao zainteresovanih strana.
S ove strane Drine, svjedoci smo svi, (a naročito mi u prosvjeti), prelivaju se godinama mnoge, mahom ne tako mudre odluke onoriječnog sistema. No, ovoga puta njihov prenosilac je, bar u suženom medijskom prostoru datom obrazovnim temama, grupa učenika koja je u medijskom prostoru nekim čudom zastupljenija od svih relevantnih obrazovnih institucija. Organizacijom neke vrste okruglog stola sa temom i inicijativom za skraćenje časova na 30 minuta ova nevelika grupa srednjoškolaca preuzela je na sebe daleko više od onoga što im kapaciteti omogućavaju, a zakonski okviri daju za pravo. I, kao u svakom ozbiljno neozbiljnom sistemu, medijski prostor koji su učenici dobili dijametralno je suprotan njihovom kredibilitetu u oblasti didaktičko-metodičkih, pedagoških i psiholoških uslova, uzroka i posljedica navedenih pitanja i promjena, a glasovi i stavovi relevantnih institucija i stručne javnosti ne postoje. Ovdje sad neminovno dolazi pitanje postoje li i na koji način relevantne institucije i stručna javnost, al’ to je već priča ze neku drugu temu.
Među onima koji ovaj tekst čitaju vjerovatno će se javiti kod nas prirodan, logičan i ustaljen zaključak: kakve ima veze šta djeca govore; nije vrijedno pažnje; relevantne institucije ne treba da reaguju na izjave pojedinaca i grupa; ništa to još nije zvanično… Relevantne institucije primaju platu iz budžeta kako bi se starale o dijelu sistema koji pripada njihovoj nadležnosti, bavile se istraživački, osnovano i profesionalno pitanjima iz tih oblasti, kao i korektivno djelovale na društvene pojave koje su u suprotnosti sa načelima i principima koje sistem propagira. Ko ćuti, smatra se da se slaže! Pogotovo ako gorepomenuta grupa učenika, predvođena „istaknutim pojedincem“, u svakoj izjavi mnogobrojnih medijskih priloga pominje podršku „relevantnih institucija“, „državnog vrha“, „nadležnih organa“. Ako navedene institucije, vrhovi i organi ne stoje iza ovakvih ideja, bilo je nužno da se po istom oglase. Ako, pak, stoje, onda ovaj tekst ima samo još više smisla!
Treba li skratiti časove na 30 minuta? Jasno, glasno, precizno i definitivno: NE!
Zašto? Dajte mi malo vremena, prostora i strpljenja, pa ću vam objasniti!
Po definiciji svojoj, obrazovni sistem ima funkciju korektivnog faktora društva, njegovog razvijanja, napredovanja i unapređenja. Da bi bio funkcionalan, on se, kao i svaki drugi sistem, mora i treba u određenoj mjeri prilagoditi uslovima rada, vremenu, prostoru i ciljevima koje njegov kreator ima i priželjkuje. Ako je pažnja učenika osnovnih i srednjih škola u tolikoj mjeri opala, kao i njihova koncentracija, interesovanje, a posljedično i kognitivne i stvaralačke sposobnosti, da li je prvi, pravi i jedini uzrok dužina trajanja školskog časa? Apsolutno, jasno i glasno: NE! Da li onda problem nedostatka pažnje i svega što iz toga proizlazi treba rješavati skraćenjem časa? Nikako! Podilaženje problemima nikada nije opcija, ovakvi prijedlozi to definitivno jesu. Treba li, pitamo se, izbaciti matematiku iz nastave jer je najteža, ukinuti hemiju, jer nije dovoljno visok prosjek iz tog predmeta, izbaciti iz lektire sve što prelazi 100 stranica ili čak ukinuti čitanje jer, eto, imamo AI?! Potpuno neosnovan, neprofesionalan i amaterski pristup obrazovnom procesu koštao je ovaj narod kroz istoriju mnogih loših odluka i njihovih posljedica. Ovakve inicijative, koje se u Srbiji, kako rekosmo, evo i zvanično diskutuju, a kod nas idejno prenose i bukvalno prepisuju, uništavaju obrazovanje. Nije li za svaku korjenitu promjenu obrazovnog i bilo kojeg drugog sistema neophodno prvo napraviti dubinsku i stručnu analizu postojećeg stanja, definisati probleme i stručno osmisliti rješenja uz pomoć primjera dobre prakse? A primjer dobre prakse imamo i unutar svog sistema u Republici Srpskoj, evo, ove godine punih 20 godina. Taj primjer je program Međunarodne mature, unutar kojeg je nastava organizovana u blok časove. Ako biste pitali učenike koji nakon završenog 2. razreda srednje škole upišu ovaj Program šta im je najpozitivnija promjena, rekli bi vam da je to činjenica da ne moraju svakih 45 minuta da mijenjaju oblast rada i promišljanja! I potpuno su u pravu!
Ako postoje volja i interesovanje za rad, ozbiljan i zanimljiv program podržan sjajnim udžbenicima i fleksibilnim planovima u čijem kreiranju učestvuju i djeca i nastavnici, a kao ishod nemamo zaključnu ocjenu koju daje nastavnik koji predaje, već eksterno ocjenjivanje objektivnim, zahtjevnim i na znanje i kritičko promišljanje orijentisanim tekstovima, onda je i 90 minuta ponekad malo i kratko. I da, povremeno nam nije lako, ne drži nam svaki čas i svaka priča pažnju, nije svaka lekcija koju obrađujemo sjeme posijano u plodno tlo, ali nije život satkan od udovoljavanja, unižavanja i uprosječavanja prirodnih kapaciteta i darova. On traži od ljudskog bića da ljestvicu postavi uvijek malo iznad trenutnog komfora kako bi se razvijao i umno, i duhovno, i fizički. Dozvolimo li da se narativ obrazovnog sistema od korektivnog i razvojnog svede na udovoljavajući i netalasajući (a dobrano smo ga već na to sveli!), izgubićemo i ovo malo posvećenih, motivisanih, naprednih i zainteresovanih bića koja donekle još vjeruju da svijet može biti bolje mjesto za život!
Ako, s druge strane, u školu dolazi ojađen i nemotivisan nastavnik koji je vjerovatno dvije decenije trošio nemilice svoju ljubav za oblast koju predaje, svoj entuzijazam da svojim radom promijeni svijet na bolje, svojom energijom i crkavicom od plate nadomještavao i dopunjavao nastavna sredstva, materijale i šuplje i pogrešne udžbenike, svojom ljubavlju prema djeci opravdavao sve njihove dječije i one druge ispade, a istovremeno mu u susret ide učenik kojem su odavno kod kuće rekli da škola ništa ne vrijedi, da su nastavnici najveća bijeda u društvu, al’ da bi upisao fakultet (koji jednako ne vrijedi, al’ je potreban papir uz podrazumijevanu partijsku knjižicu!), moraš završiti školu, učenik kojeg su već naučili da izdiktirano nauči napamet, izdeklamuje bez prekidanja i dobije jedinu ocjenu koju još možemo dati bez promišljanja o vaskolikoj reakciji zainteresovane javnosti (čitaj roditelja, uprave i odjeljenja), učenik koji nema predznanje, ne posjeduje interesovanje, jer nastavnik traje malo duže no Tik-tok objava, malo je jezički i misaono zahtjevniji od Instagrama, a donekle i obimniji od Fejzbuk objava, učenik koji je tu samo formalno i zarad ocjene, sasvim je prirodno da je 30 minuta instant rješenje koje će svima smanjiti muku.
Na časovima od 30 minuta, ovaj naš tužni, obeshrabreni i ničim zaštićeni nastavnik će isto tako tužno podijeliti 30 jedino dozvoljenih ocjena, prethodno popivši nekoliko vrsta sedativa (mora više jer odavno pije pa je oguglao!) kako bi umirio i ono zrno obraza što mu je ostalo dok ih upisuje ničim zasnovane i opravdane, ali će njegova muka i izloženost kraće trajati, pa će mu biti lakše. Prosječna ocjena biće 5,00 i niko ga neće dirati. Djeca neće biti distrahovana „kvarenjem prosjeka“, roditelji neće biti frustrirani evidentnim dokazom da njihov potomak nije genijalan u rangu Tesle, uprava će biti mirna i ničim uzdrmana, RPZ zadovoljan NPP-om koji ostvaruje tako „fantastične rezultate“, a Ministarstvo, ponosno na sve njih zajedno, može bez problema na državnoj televiziji da dokaže i pokaže kako je ovo najbolji od svih svjetova, iako niko od navedenih, sem ojađenog nastavnika s početka priče, Volterovog „Kandida“ i prosvjetiteljske ideje očima vidio nije.
No, kako u jednoj od svojih izjava rekoše gorepomenuti i samoprozvani predstavnici „svih srednjoškolaca“, nastavnici ionako ništa ne rade na časovima, pa tih 15 minuta može komotno da se ukine. Nadležni organi ničim ne reagovaše na ovu izjavu, nastavnici mahom oćutaše, tako da to ostade kao nepobijena istina.
Dozvolimo li da tako ostane, pustimo li obratan pristup sistemu da postane ispravan i ne trgnemo li se iz letargije u kojoj čmavamo, Glovom ćemo slati svjedočanstva i diplome!
Branka Ljubojević je profesorica srpskog jezika i književnosti iz banjalučke Gimnazije