Prepadne se, misli mrtvac ga dotakao, pa belaj po saobraćaj.
Pomislim, sam čovjek ne može ispuniti ovoliki dan i pridružim se jutros
Mehmedu. Privučem stolicu za njegov hastal, pitam ga kako je?
– Bože zdravlja, biće i lijekova, rekao je.
I odmah pita vjerujem li da je Demokratska Republika Kongo fakat demokratska.
– Nisam nikad u to vjerovao, al’ otkako je kod nas došla demokratija, vjerujem, odgovorim.
Slutim, nije on to mene tek tako pitao. Okrenuo je zatim stranicu novina
na kojoj je pisalo da je papa na Kubi, da je bio kod predsjednika Raula
Kastra, a i kod Fidela će. Reknem da je papa na Kubu otišao razbiti
posljednju utvrdu komunizma, a Mehmed će…
– Ne bi bilo loše da papa navrati i kod nas. Ima ovdje posla za njega, poželio je.
Podsjetim ga, papu smo, kada je prvi put dolazio u Sarajevo, dočekali
bombom ispod mosta. I pitam, kako bismo sada dočekali papu ako se odluči
posjetiti šeher.
– Oni koji su mu spremali bombu, sad bi ga dočekali papovkom, rekao je.
Mene, naravski, Mehmedov odgovor nije iznenadio. I ne može ako znam da
Mehmed svakog 11. septembra, zezajući se u tom kafiću, uči Fatihu
poginulim u New Yorku. Pilotima, naravno! Za one koji ne znaju Mehmeda,
moram objasniti da je to dobroćudni ters koji nema ništa protiv
izgradnje spomenika papi Ivanu Pavlu II u Sarajevu. Nego mu je do
zezanja.
Kako god, konobar mu je rekao da su Milan i Barsa igrali bez golova.
Mehmed je popizdio, rekao da je samo na tom meču imao mahu. Da nije,
stojanku bi u padže stavio.
– Nema veze! Jebeš stojanku! Mnogo je meni toga izmaklo ispred nosa, konstatovat će kad se smiri.
– Biće da ti nos nije na pravom mjestu, reknem ja i pitam ga na koga bi tipovao u meču Mafija protiv Vlasti.
– Teško pitanje! Mislim, ministri se razlikuju od kriminalaca. Ne nose
maske. Oni koji bi trebalo da su u zatvoru, razmješteni su po državnim
institucijama, agencijama. Valjda su zatvorski kapaciteti popunjeni.
Vlast, mafija, isto ti je to, elaborirao je Mehmed.
U to je neka mušterija prišla stolu, uljudno zamolila Mehmeda da je
odbaci do Skenderije. Mehmed je uljudno rekao da je zauzet i da, osim
toga, još nije dokrajčio piće. Pa ponudio mušteriju da sjede za hastal,
popije šta hoće na njegov račun. I kad sve to fino lijepo obave, ima da
ga Mehmed trzne do Skenderije.
– Tobejarrabi! Šta sve ne'š doživjeti u ovom Saraj'vu, rekla je mušterija, okrenula se i otišla.
Nakon pola sata, kad se piće popilo, Mehmed je odlučio da odemo na Trg
Bosne i Hercegovine. Vidjeti one penzionere, bivše vojnike, što danima
štrajkaju ne bi li nakon dvije godine iskamčili što im pripada. Neko smo
vrijeme pričali s penzionerima, Mehmed je jednog njih pitao kako to da
Nikolu Špirića ne grize savjest.
– E, kad bi Špirić dozvolio da ga grize savjest, od njega do sada ništa ne bi ostalo, objasnio mu je penzioner.