Jedna od njih prostrta je širokim Lijevča poljem između Banjaluke i Bosanske Gradiške, cestom što se sporo valja uz 
prljavi Vrbas, kroz Laktaše, Topolu i Aleksandrovac, između ružnih novih crkava i benzinskih pumpi, oronulih sivih gazdinstava i ružičastih domaćinskih kuća s bazenima i betonskim labudovima, ružnih novih crkava i benzinskih pumpi, vulkanizerskih radnji, pizzerija rogobatnih naziva i seoskih kladionica, ružnih novih crkava i benzinskih pumpi, mjenjačnica, trgovina, gostionica, svadbenih salona i akva parkova sa plastičnim delfinima, ružnih novih crkava, benzinskih pumpi i drečavih kupleraja, smještenih u čudovišnim čardacima što se danas u Bosni grade kao radioaktivni mutanti Disneyevih dvoraca i nazivaju “motelima”.
To je Bosneyland, zemlja šarenih atrakcija, prljavih rijeka, ružnih novih crkava i benzinskih pumpi.
Našoj je kratkoj historijskoj pameti ovaj komad Bosneylanda poznat ponajviše po mitskoj bici na Lijevča polju, kad su s proljeća 1945. godine na ovoj plodnoj ledini udarili Luburićevi ustaše na Đurišićeve četnike, dok su partizani Koče Popovića na drugoj obali Vrbasa rastezali harmonike i čekali da se gubitnici međusobno poubijaju, pa da ono što preostane od jednih i drugih potjeraju prema Bleiburgu.
Uz cestu Bosanska Gradiška – Banjaluka sagrađena su tada dvadeset i dva robusna bunkera naoružana minobacačima, mitraljezima i protuoklopnim topovima, da bi se u noći s 4. na 5. aprila “noć pretvorila u dan”, kako će kasnije pisati Mihajlo Minić, a napadom četnika na ta dvadeset dva betonska gnijezda otpočela bitka koju će srpska emigracija kasnije opjevati kao “drugo Kosovo”.
Danas, šezdeset pet godina kasnije, umjesto dvadeset dva betonska bunkera duž ceste Gradiška – Banjaluka nanizale su se točno dvadeset dvije benzinske pumpe, kao Andrićevi “znakovi pored puta”, znakovi svog vremena, “sadašnjeg trenutka i jedinog mogućeg života”. Dvadeset i dvije pumpe, dvadeset dva bunkera naoružana pištoljima za dizel, super i eurosuper nanizala se u prljavom automobilskom prozoru na jedva četrdeset kilometara džade od Gradiške do Banjaluke, svakodnevno danas udaraju motorizovane divizije na te raskošno osvijetljene benzinske bunkere sa šarenim neonima reklama, “noć se pretvorila u dan” na jedinoj valjda traci asfalta na kugli zemaljskoj gdje vozač ne treba brinuti ima li benzina i hoće li mu automobil ostati bez goriva, jer kad god i gdje god da stane bit će to na benzinskoj pumpi.
Tek kad padne snijeg i pretvori sve u bosanski Fargo, ukazat će se tamo u bijeloj magli Lijevča polja snovita silueta samostana Marjanovac, znak pored puta koji podsjeća da je ovdje bilo života i prije četrdeset pete, da je bilo života prije smrti. Samostan su utemeljile sestre Klanjateljice Krvi Isusove, pridošle iz Austrije nakon okupacije Bosne koncem devetnaestog stoljeća, onih godina kad su dolinu Vrbasa naselili prvi kolonisti iz Njemačke, dvadeset i dvije obitelji iz Šlezije i Saksonije koje su šikaru pretvorili u plodnu zemlju, te utemeljili prva naselja.
Malo tko među konobarima, vulkanizerima i trgovcima Aleksandrovca i Topole danas zna da su njihova naselja prije stotinu i trideset godina osnovali Nijemci, da su se tada zvala Rudolfstahl i Windthorst – po austrijskom prijestolonasljedniku Rudolfu i njemačkom političaru Ludwigu Windthorstu, vođi katoličke Centrističke stranke, Zentrumspartei – i da su se ti gradići tako brzo razvijali da se današnja Topola dijelila na Gornji, Srednji i Donji Windthorst, Oberwindthorst, Mittelwindthorst i Unterwindthorst.
Šezdeset pet godina nakon dolaska prvih kolonista na tom su putu niknuli grdi ustaški bunkeri, zajedno s njima otišli su odatle i Nijemci, i još šezdeset pet godina kasnije, nakon njihova odlaska, na prohujala vremena Windthorsta podsjeća još samo crkva svetog Ivana Krstitelja u Aleksandrovcu i samostani nanizani niz put od Banjaluke do Gradiške, kao znakovi pored puta, znakovi vremena ondašnjeg i današnjeg: u Marjanovcu, u kojemu su Klanjateljice Krvi Isusove onomad držale dječje vrtiće i škole, danas se liječe narkomani.
U slojevima od šezdeset pet godina čitaju se tako priče rastvorenog Lijevča polja, prostora naših i tuđih nesreća. Naša će sadašnjost, Andrićev “jedini mogući život”, na ovih četrdeset kilometara Bosne ostaviti tek čardake motela, betonske benzinske bunkere i ružne nove crkve, kao što cijelim Bosneylandom danas niču još samo zamci zlosretnih ukrajinskih i moldavskih Trnoružica, benzinske pumpe i nakazne nove bogomolje izgrađene novcima lokalnih mafijaša i ratnih zločinaca, sve se natječući koja će biti viša i ružnija – pseudomoderni katolički silosi umjesto dostojanstvenih franjevačkih i austrijskih zvonika, minareti od saudijskog pleksiglasa umjesto tradicionalnih vitkih bosanskih munara, i pseudobizantske fabrike pravoslavlja umjesto skladnih srednjovjekovnih oaza arhitektonskih susreta Istoka i Zapada, skladišta koja se s vertikalama katoličkih i muslimanskih bogodera takmiče smiješnim sedmerokatnim tornjevima, izraslim iz armiranobetonskih kupola kao dimnjaci nekakve željezare.
Između njih, tom se Bosnom valjaju prljave rijeke čije obale u ove dane, kad vodostaj malo padne, svjetlucaju milijardama šarenih iskri pivskih boca i plastičnih kesa, tužno obješenih o granje suhe šikare kao znakovi pored vode, pa se gazde bogataških vila ograđuju od vodenih deponija instant drvoredima patuljastih čempresa, a vlasnici hotela na prozore s pogledom na rijeku navlače teške zavjese.
To je tranzicijska Bosna, zemlja spaljene i beskorisne prošlosti, šarenih atrakcija i prljavih rijeka, Bosneyland ružnih novih crkava i benzinskih pumpi, po dvadeset dvije nanizanih asfaltom što po njoj vijuga baš poput onog balavog traga iz Andrićevih “Znakova pored puta”:
– Vi ćete sagoreti brzo i beskorisno. Iza vas će ostati samo pepeo.
– Ako! Znaće se bar da smo bili vatra. A iza vas će ostati samo balav trag, kao iza puža.
Preuzeto sa www.nezavisne.com