Devetnaesto stoljeće u evropskoj povijesti bilo je dobrim dijelom stoljeće nacionalnog buđenja i osvještenja, izgradnje kolektivnog pečata koje srodnost porijekla, jezika, religije i teritorije ostavljaju na zajednicama. Područje Balkana, a naročito područje Bosne i Hercegovine, bilo je i odviše turbulentno, a da bi ostavljalo mjesta mirnom promišljanju stvaranja zajedničkog identiteta koje bi za posljedicu imalo unaprijeđene stavove, progresivna shvatanja i vizije koje omogućaju uspostavu i održavanje blagostanja svih stanovnika ove države.
Uprkos tome što su nacionalni i etnički identitet državljana BiH relativno neizgrađeni, manjkavi, vezani za susjedne narode ili pak za pripadnike srodnih konfesija, većina pripadnika pojedinih naroda Bosne i Hercegovine svoj će gotovo fiktivni etnički i nacionalni identitet redovno isticati kao jedno od osnovnih obilježja društvenog života, te primarnu odrednicu u svakodnevnom djelovanju. U uskogrudnim okvirima koje nameće kolektivna identifikacija, neslaganja i neusaglašenosti ipak opstaju. Dileme se kreću od toga šta je zapravo osnovni faktor u nespornom definiranju etno-nacionalnog kolektiva ( religija, jezik, porijeklo,teritorija ili nešto drugo ), pa sve do toga kakav stav zauzeti i održavati u odnosu na pripadnike drugih i drugačijih. Multietničnost, multikonfesionalnost i multikulturalnost Bosne i Hercegovine mitovi su koji fasciniraju ili užasavaju, ovisno o tome da li se posmatraju malobrojni pojedinci koji uistinu štuju stvarni značaj navedenih pojmova, ili pak gomila nesklada kojom dominiraju fundamentalisti i ultranacionalisti.
Najprisutniji mitovi, ipak, nisu ni oni o Bosni i Hercegovini kao državi usklađene divergentnosti, nego povijesni mitovi o pojedinim etno-nacionalnim skupinama, kao i njihovom mjestu i ulozi u historijskom razvoju države BiH, koji mitovi imaju dvojak cilj: sotonizirati pripadnike drugih skupina, i uzvisiti sopstvenu, pa makar i nauštrb istine. Bošnjaci, Hrvati, Srbi jedni o drugima tako najčešće ističu samo ono najgore. Bošnjacima se prigovaraju težnje ka islamizaciji područja, izmišljen etno-nacionalni identitet i jezik, odanost osmanskom naslijeđu, zločini nad nebošnjačkim življem, podvlače se teze o Bošnjacima kao de facto vjerskoj skupini koja svojata Bosnu i Hercegovinu, Srbima se spočitavaju velikosrpska ideologija, kolektivna ratobornost, zločini nad nesrpskim življem, četništvo, Hrvatima se zamjeraju velikohrvatske težnje, klerofašizam, ustaštvo, zločini nad nehrvatskim življem i posvećenost krvavoj ostavštini Nezavisne države Hrvatske.
I svi su u pravu, jer ističu neke općepoznate fakte, i niko nije u pravu, jer fakte izoluju iz njihova konteksta i prilagođavaju društveno nekorisnoj, ali politički prihvatljivoj demagogiji.
Nažalost, nijedna se etno-nacionalna skupina ne može odviše ponositi svojim naslijeđem, jer stremljenje ka afirmaciji tog naslijeđa neizostavno za sobom povlači i afirmaciju cjelokupnog tereta povijesti i tradicije.
Dvadeseto stoljeće uprljalo je i okrvavilo ruke sve tri skupine.
Nemaju Bošnjaci opravdanja u citiranju Garašanina i Starčevića, nemaju Hrvati opravdanja u velikosrpskim tendencijama, nemaju Srbi opravdanja u Jasenovcu i Staroj Gradiškoj, jer zločin, okrutan, stravičan i do srži nehuman, nema opravdanja niti ijednim krvavim precedentom te etno-nacionalne skupine mogu biti ekskulpirane. Argumenti tih skupina svode se na puko prebrojavanje mrtvih glava i glasnog vikanja protiv drugih i drugačijih, koja bi vika trebala zaglušiti krik njihovih žrtava i bijesni urlik njihovih političkih i inih oponenata.
Čemu, onda, utemeljiti, graditi i osnaživati identitete zasnovane i protkane jezovitim tragedijama? Zašto održavati i dopuštati opstanak ideologija i povijesnih apokrifa, i zašto dozvoljavati prevaziđenim shvatanjima ugrađenim u to anahrono poimanje kolektivnog identiteta da i dalje dominiraju i koče napredak državljana Bosne i Hercegovine?
Bilo bi daleko bolje, korisnije i ispravnije usmjeriti snage na izgradnju identiteta koji će biti progresivan i zajednički, obzirom da se korijenima poput navedenih, a koji su tek djelić golemih zabluda i samozavaravajućeg ufanja u posebnost sopstvenog tora, nijedan čovjek ne može ponositi. A više no išta drugo, Bosna i Hercegovina potrebuje ljudskost neophodnu da bi se prevazišlo potencijalno destruktivno naslijeđe takozvanih konstitutivnih naroda. Njihova konstitutivnost, njihovi sebični nacionalni interesi, njihove povijesne težnje omča su oko vrata državi Bosni i Hercegovini, koja se već decenijama guši, i koja će pod tim pritiskom u hropcu izdahnuti. Nije odbrana države BiH i njenih državljana od takvog tereta pitanje lokalpatriotizma; lokalpatriotizam je davno stavljen u službu političkih stranaka i vjerskih dužnosnika. Nije to pitanje domoljublja, jer svaka zabludjela ultranacionalistička ideologija koja djeluje na području BiH svoj dom nalazi tamo gdje on nije. Ne, to je pitanje čovjeka koji se gubi u devijantnim vrijednostima kakve su u Bosni i Hercegovini nametnute kao bitne i svakodnevne. Biti Bošnjak, biti Hrvat, biti Srbin kao da je najuzvišeniji domet pojedinca. Sjećajući se samo religije i etno-nacionalne skupine, a zaboravljajući državu i državljane, sela i gradove, ljude čiji zbir tvori ukupnost zajednice i intenzivno buja unutar granica, mi unižavamo poimanje budućnosti i podvrgavamo se trajnom održavanju surove prošlosti. Takvim neodgovornim postupanjem, tonjenjem u iluzije o umišljenoj veličini pojedinih naroda, ne opstruira se napredovanje drugih, nego se onemogućava sopstveno.
Ono što državljanima Bosne i Hercegovine izmiče jeste da je Identitet čovjeka dvojak, kolektivan i individualan. Dok individualni može zamijeniti kolektivni, kolektivni nikada ne bi smio zamijeniti individualni. Zašto? Kada kolektivni identitet nadjača i zamijeni individualni, čovjek se gubi i postaje beznačajno zrno u homogenoj cjelini, nestaje njegova sopstvena misao, i on diše dahom većine ne promišljajući o tome da bi dah većine mogao biti pogrešan, ne dvojeći o dobru ili zlu, nalazeći opravdanje za zaslijepljenost u činjenici da se u djelovanju povodi za mnoštvom. A to je upravo motiv s kojim pojedinci u BiH sa takvim žarom grle etno-nacionalni identitet čineći ga primarnim dijelom osobnosti.
Taj etno-nacionalistički žar za sobom je kroz povijest regiona ostavio krvavi trag, da bi čak i danas uspješno održavao besmislena i nekorisna međunacionalna previranja. Nema Bosne ni Hercegovine, postoje Bošnjakistan, kvazi-Hrvatska i kvazi-Srbija svedene između Save, mora, Cetine i Drine, u nesložnom i neraspletivom zagrljaju u kojem se vrijeme i životi i sutrašnjica nemilice trate. Bosna i Hercegovina je, kažu, ni bošnjačka, ni hrvatska, ni srpska, nego i bošnjačka, i hrvatska, i srpska.
To je posve tačno.
Da država pripadne državljanima, Bosancima i Hercegovcima, da država postane zajednica ljudi, umjesto što je, eto, zajednica torova, na to ćemo očigledno morati pričekati.
Od istog autora : Sumrak biranja