Admira i Boško ubijeni su 1993.godine na sarajevskom mostu Vrbanja dok su pokušavali preći iz jednog u drugi dio opkoljenog i podijeljenog grada. Dvoje tragično stradalih mladih ljudi uskoro su u inozemnim medijima „kršteni“ kao sarajevski „Romeo i Julija“, postali su svojevrsni mitski simboli, gotovo metafore sarajevskog ratnog pakla u kojem je svaka različitost, osobito nacionalna, pogotovo vjerska osuđena na najtragičniji mogući ishod. Tragična priča o ljubavi dvoje mladih prekinutoj na liniji razgraničenja dobila je planetarne dimenzije.
Ova tragedija filmski je ovjekovječena još prije 17 godina u filmu redatelja Johna Zaritskog. U pripremi je i igrani film kojeg bi trebao režirati australski redatelj Robert Casvell, a kao jedan od scerista je angažiran predratni sarajevski novinar sa američkom adresom Zoran Stevanović.
Sa međunarodnog, najprije novinarskog, a potom i filmskog stajališta, dakle u umjetničkoj interpretaciji, nije nužno znati, pa ni poštovati surove činjenice, nemilosrdne fakte unutar kojih su ugašena dva mlada života na Vrbanja mostu. Umjetnost, zna se, ne mora odražavati fakticitet, ali to je ne oslobađa obaveze da bude tačna.
Ubistvo Admire i Boška, a to je manje-više dokazno, ne može biti okvir za filmsku, zašećerenu, patetičnu, neoromantičnu priču o ljubavi dvoje mladih u „vremenu ratne kolere“ u kojem je ta ljubav bila osuđena na najbrutalniji kraj.
„Sarajevski Romeo i Julija“ nisu bili žrtve svoje ljubavi, nego tuđeg koristoljublja, pljačkaško-zločinačkog konteksta, bratstva koje je u ratu funkcioniralo između dvije obale podijeljenog grada. Admira i Boško nisu ubijeni zbog toga što su se voljeli, motiv zločina je mnogo prozaičniji: njihove ubice bile su omamljene novcem i vrijednostima koje su sa sobom nosili tokom pokušaja bijega u bolji i sretniji život.
Njihova bespomoćna tijela nisu danima ležala na mostu Vrbanja, zbog kukavičluka francuskog UNPROFOR-a, nego isključivo zato što su lešinari i sa armijske i srpske strane držali most pod vatrom privučeni i omamljeni ratnim plijenom- novcem za kojeg su vjerovali da su ih imali „Romeo i Julija“.
Ako i o čemu može i treba svjedočiti priča u Admiri i Bošku, onda su to nekažnjeni zločini, bezakonje, pohlepa koji su u manjoj, ili većoj mjeri, različitim intenzitetom vladali sa obje strane Miljacke.
Njihovo ubistvo je mračna, morbidna storija koju je neodgovorno ekranizirati u ljubavno-romantičarskom, melodramskom ključu; jedini filmski žanr koji može iznijeti teški teret ovog zločina sa Vrbanja mosta je „film noir“, crn, mračan,da crnji ne može, niti smije biti!
Preuzeto sa portala Slobodne Bosne