Mi, (pre)ponosni Bosanci i Hercegovci, živimo u periodu
reality emisija. I dok nas tv kuće bombarduju Velikim bratom, Farmom,Zadrugom ili Parovima, ne vidimo kako smo zapravo mi učesnici
najzahtjevnije reality emisije pod nazivom “Život u Bosni i Hercegovini”. Za
razliku od gore navedenih emisija, pobjednici ovog životnog realityja su osobe
koje uspiju dobiti posao na Zapadu i koje se pozdrave sa ovom državom. I sistem
glasanja je drugačiji. Jedini telefonski pozivi koji su bitni i koji donose
pobjedu su pozivi njemačke (možete slobodno upisati zemlju po izboru) ambasade.
Poziv koji uistinu spašava život. Ovo je, nažalost, istina koju nismo spremni
čuti, a i kad je čujemo, ne reagujemo. Slegnemo ramenima, pomirimo se s
činjenicom da će bosanskohercegovački mrak trajati vječno i da su velike šanse
kako svjetlosti na kraju tunela nema.
Papirologijom
protiv zdravog razuma
Rukometaši su na terenu izborili baraž za Svjetsko
prvenstvo koje će se igrati naredne godine. Svi golovi, asistencije,
odbrane golmana, atmosfera u Mejdanu koja je nosila naše reprezentativce
izbrisani su jednim potezom. Nakon Svjetskog prvenstva u fudbalu
održanog u Brazilu i famoznog ofsajda protiv Nigerije, dobili smo
još jednu šamarčinu realnosti. No, ovu šamarčinu ne smijemo i ne trebamo
svaliti na sudije, delegate ni Švicarce, već na nas same. Ovo je naše “maslo”.
B
Na kraju, svi koji napuste Bosnu i Hercegovinu mogu biti sretni što su
se, između ostalog, riješili smrknutih lica na kojekakvim šalterima i užasno
komplikovane te nikad kompletne papirologije po kojoj smo poznati.
Da prokleta papirologija zna svima zagorčati život, najbolji je dokaz rukometna
reprezentacija Bosne i Hercegovine. Bespoštednom borbom, srčanošću i suhim
kvalitetom izborena pobjeda u dvomeču protiv Švicarske, automatski je
pala u drugi plan minutu nakon završetka meča u Tuzli zbog problema sa
zapisnikom. Iako smo meč završili pobjedom od šest golova razlike, nije se
mogao izbrisat osjećaj sveobuhvatnog straha, kojeg nas je bezuspješno pokušao
riješiti komentator meča. Tomislav Nuić, naš rukometni reprezentativac,
ni kriv ni dužan postao je glavni predmet “Slučaja Nuić”, jer je u
tuzlanskom Mejdanu ušao u igru i postigao gol. Naravno, nije ovo razlog,
moradoh se našaliti. Razlog je mnogo ozbiljniji i u potpunosti oslikava stanje,
kako u našoj državi, tako i u sportu, posebno rukometu. Naime, Tomislav Nuić
nije uopće trebao biti uvršten na spisak igrača koji će tog, kako se danas
ispostavilo, kobnog 13. januara istrčati na teren i donijeti pobjedu našoj
reprezentaciji. No, nedostatkom kompetencije, volje, znanja i brige odgovornih
ljudi u našem rukometnom savezu, desilo se da je spisak sa Nuićevim imenom ipak
završio u rukama delegata meča, a na čijem dnu je stajao potpis odgovorne osobe
iz naših redova. Samim tim smo potpisali i poraz u ovom meču i automatski se
diskvalifikovali iz baraža kojeg smo trebali odigrati protiv Norveške. U
rukometnom savezu odavno vlada potpuno rasulo. Zaposlenici volontiraju,
zamrznuti su svi računi, selektor reprezentacije, Bilal Šuman, radi
prosto iz ljubavi prema sportu i svojoj domovini, a igrači se odazivaju upravo
kako bi, barem u tih 60 minuta koliko traje rukometna utakmica, razveselili
napaćeni narod odvojivši ih od svakodnevnih briga. Ko se i zbog čega usudio
pretvoriti ovu slatku pobjedu u poraz ispunjen gorčinom?!
Direktor rukometne reprezentacije, Gordan Muzurović, sazvao je
hitnu konferenciju za štampu na kojoj je, kao što to obično bude slučaj u našoj
državi, prebacio krivnju na drugu osobu – delagata te (sad je već možemo
etiketirati kao prokletu) utakmice. Tim potezom nam je pokazao kako se u njemu
krije (neiskorišten) politički materijal, jer je, po uzoru na njih, odlučio
odbaciti svaku moguću krivnju i praviti se kao da ništa nije bilo u njegovoj
moći, te kako je ovo izrežirano, jer smo, eto, baš mi trn u oku svih. Nismo.
Iako bi bilo krajnje pošteno (da, i sâm se smijem što sam poštenje uopće
spomenuo) da podnese ostavku iz moralnih razloga kao što to smatra i direktor RK
Borac m:tel, Vladimir Branković, to se nije desilo. Daleko od toga. Krivnju
je donekle priznao, a nakon toga uslijedilo je famozno “ali”. Sasvim običan
veznik kaže mnogo o osobi. Ni sad to nije bilo ništa drugačije. Direktor
Muzurović krivi bezobrazne Švicarce što su primijetili propust i prijavili ga EHF-u
i delegata meča što je, kako barem tvrdi Muzurović, prvo priznao vlastiti
propust da bi potom promijenio priču i spašavao vlastitu kožu. (Pogrešan)
list papira, nedostatak brige uz neizostavan cirkuski folklor koji nas
prati, bili su dovoljni da EHF utakmicu registruje pobjedom Švicaraca sa 10:0.
“Slučaj Nuić” zapravo je pravi pokazatelj stanja u Bosni i Hercegovini.
Odgovorne osobe automatski prebacuju krivnju na drugu stranu, iznose druge
probleme u nadi kako će se njihov nerad i nemar zaboraviti. Neće.
Autora možete pratiti na twitteru