Boris Dežulović: Velika pljačka poslovnice za otkup grijeha

Splitska je policija nekidan objavila snimku nadzorne kamere na kojoj se vidi pljačkaš jedne, kako se to sad kaže, “poslovnice za otkup zlata”, moleći građane koji prepoznaju muškarca sa zrnate fotografije da se jave u najbližu policijsku postaju. Ne znam jesu li se u MUP-u zajebavali, ili siromasi stvarno misle da će im se netko odazvati, ali nekako slutim da će u ovom slučaju izostati suradnja s građanstvom. Hohštapleri s čačkalicom u ustima – čije “poslovnice” za vađenje zlatnih zubiju naživo niču po hrvatskim gradovima kao gljive poslije kisele kiše – u pučanstvu su omiljeni otprilike kao članovi predsjedništva HDZ-a.

Otkup zlata po definiciji je, naime, legalna pljačka: sitnim provalnicima u neka je tranzicijska doba sinulo da je prilično glupo, a bogami i opasno, noću upadati kroz prozor na petom katu, kad mogu u prizemlju iznajmiti tri kvadrata stare praonice, staviti natpis “Otkup lomljenog zlata – sto posto diskretno i legalno!”, pa dovabiti žrtvu k sebi.

Čim vidite goleme žute table na kojima piše “Sto posto diskretno i legalno”, znate da to čist posao nije, niti je čistog posla vidjelo. Ne znam, jebiga, nijednog čestitog čovjeka koji se bavi poštenim poslom, a koji ogromnim natpisom u izlogu mora podsjećati ljude kako je to što radi sto posto legalno. Niste nikad vidjeli postolarsku radnju s natpisom “Popravljam potplate, sto posto diskretno i legalno!”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

U najkraćemu, otkupljivači zlata tim vas sloganom obaviještavaju da oni ne tuku, ne upadaju noću u kuće, ne obijaju vrata i ne vezuju vam usta selotejpom, već to rade po najvišim standardima poslovne kulture, u ukusno uređenim pljačkaonicama, takozvanim “poslovnicama za otkup zlata”, dakle “sto posto legalno i diskretno”. Što znači da ćete svakako ostati bez onih babinih naušnica, ali nećete morati ni na hitnu pomoć, ni u policiju, ni u sutrašnje novine, kao žrtva s inicijalima. I još ćete dobiti pedeset kuna u kešu.

Evo marketinga

Da im ja radim marketing, bogami bih im upravo takvu reklamu napravio. Sredovječna bi žena u crno-bijelom snimku očajna gledala kaos u kući, razvaljena ulazna vrata, povađene ladice i razbacane stvari, držeći se za krvavu glavu dok lopov s čarapom na glavi pretura po ormaru. “Stanite!”, vrisnula bi ona razbijenih zuba, “upvopastit ćete mi majicu!”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

“Zaboravite mijenjanje brave, ugrađivanje zubne proteze, šivanje glave i maltretiranje na policiji”, prekinuo bi je tada ugodni muški glas, nakon čega bi išao rez, pa snimak u boji – ista gospođa, uređena kao za nedjeljnu misu, ušla bi u lijepo dizajniranu poslovnicu i gracioznošću Marlene Dietrich skinula naušnice, Willie Nelson negdje bi u pozadini pjevao “Let that pair of golden earrings/cast their spell tonight”, a onaj lopov, sada za pultom, u besprijekornom odijelu, okrenuo bi se prema kameri i kroz prorez čarape razvukao širok, ljubazan smiješak: “Od sada, sto posto diskretno i legalno!”

I da ima pravde, policija bi jednako objavila snimke nadzornih kamera, ali sada potkraj radnog vremena, kad po dnevni utržak ulazi vlasnik “poslovnice”. Prizor ne bi bio bitno različit – uplašena djevojka za pultom predala bi muškarcu s čačkalicom u ustima sav novac iz kase – samo bi se policija, slutim, ugodno iznenadila suradnjom građanstva.

Razbojnik s početka priče nije, razmislite li, napravio ništa što se u “poslovnicama za otkup lomljenog zlata i srebra” i inače ne radi. I radit će to sve dok se ne dosjeti, pa preko puta otvori “poslovnicu za otkup lomljenih kuna i eura”. Pučanstvo koje je u opljačkanoj “poslovnici” ostavilo prababine medaljone zaista je posljednja adresa s koje se nadati ikakvoj korisnoj informaciji o pljačkašu. Što se pučanstva tiče, svatko tko vlasniku “poslovnice za otkup zlata” digne lovu, ima status Zorrroa Osvetnika.

Sve ovo padalo mi je po pameti dok sam pratio uzbudljivu novinsku kroniku o baškovoškom župniku fra Šimi Nimcu, već sad legendarnom odmetniku u fratarskoj mantiji, koji je prodao četrdesetak hiljada kvadrata crkvene zemlje, pa odjahao u zalazak sunca s milijun eura u jednoj ruci i lijepom direktoricom banke u drugoj. Što je istina, a što mit u narodnom desetercu o fratru u Armanijevu odijelu, za potrebe ovog ogleda posve je nevažno: ono što je važno i meni zanimljivo jesu nepodijeljene simpatije javnosti za fra Šimu.

U osnovi, naime, kad se s priče oljušti društveno-kulturni kontekst, fra Šime Nimac je malograđanin s diplomom telogije koji je ukrao tuđu imovinu, potrpao lovu u džepove, pa se – kako bi to narod rekao – odao glamouru. U neka sretnija vremena mogao je biti ministar u hrvatskoj Vladi, jer isti je obrazac “zloupotrebe položaja u svrhu pribavljanja materijalne koristi”, odnosno razmjena tuđe imovine za privatnu jahtu. Da nema mantiju, fra Šime je hladno mogao biti član uprave Hrvatskih željeznica ili direktor Croatia osiguranja.

Za razliku od ministara što su se odali glamouru, i kojima danas nije mudro izlaziti na ulicu, fra Šime je, međutim, stekao status heroja, Robina Hooda koji krade od bogatih da bi… dobro, da bi bio bogat. General Gotovina u bijegu nije imao toliko jataka spremnih da mu ponude sklonište, pa policijskoj potjeri kroz odškrinuta vrata – dok u spavaćoj sobi fra Šime Gotovina ljubavnici odrješuje grijehe i grudnjak – u oči kažu da nemaju pojma tko je preplanuli dendi sa slike.

Zorro Osvetnik

Da sam stoga na mjestu žrtava ove pljačke stoljeća, biskupa iz Splitsko-makarske nadbiskupije, dobro bih se zamislio nad tom činjenicom. Na lijepom je Crkva bogami glasu, kad je razbojnik što ju je opljačkao popularniji od Zlatka Sudca. To je, naime, poanta ove poučne priče: fra Šime Nimac je u očima javnosti lopov što krade od lopova, isto dakle što i pljačkaš u “poslovnici za otkup zlata”. Zorro Osvetnik.

Što su, uostalom, crkveni dvori nego “poslovnice za otkup grijeha”? Mramornim biskupskim palačama nedostaju još samo goleme plastične žute table s velikim natpisima “Sto posto diskretno i legalno!”. Tako su i stekli nepojamna bogatstva i imanja, tako su, najzad, u Baškoj Vodi došli do četrdesetak hiljada kvadrata uz more. U istoj župi, recimo, za gotovinu su prodali kuću što im je testamentom ostavila neka bogobojazna bakica: ima li onda neke suštinske razlike između hohštaplera s čačkalicom u ustima što će bakici za pedeset kuna otkupiti zlatne naušnice, i onoga s mitrom na glavi što će joj za apostolski blagoslov otkupiti nekretninu uz more?

Fra Šime je jednostavno upao u “poslovnicu za otkup grijeha”, pokupio milijun eura u gotovini, sve ih spičkao – ili se barem tome toplo nadamo – na skupa muška odijela i ženske parfeme, i nikome zbog toga nimalo nije žao. Što bi, jebiga, bilo drugačije da je milijun eura od prodaje zemlje u Baškoj Vodi završilo u kasi Nadbiskupije, i da su luksuzne automobile i ženske parfeme umjesto jednog seoskog župnika pokupovali debeli bonvivani iz Biskupske konferencije?

Osim što se biskupi ne bi morali skrivati od policije, već bi vam sa slobode držali propovijedi o odricanju, poniznosti i daru vječnog života za skromne?
Sto posto, shvatili ste, diskretno i legalno.

Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije

Boris Dežulović: Hajduk živi vječno – a i njegovi dugovi

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije