Čast mi je ugostiti gospodina predsjednika – rekao je na početku Vođa slobodnog svijeta. – Radili smo vrlo naporno i vrlo blisko, zajedno, imali smo malo pregovaranja, mislim da je to ispalo odlično za obje zemlje, ali i za cijeli svijet, ne samo za naše dvije države. Ovo je pomalo uzbudljiv trenutak, mislim da smo prilično blizu dogovora o razmjeni vojne zaštite i nacionalnih resursa. Molim vas, ako želite nešto reći…?
– Hvala vam puno, gospodine predsjedniče – pristojno je odgovorio Vođin gost. – Hvala na pozivu i stvarno se nadam da će ovaj dokument biti prvi korak prema stvarnim sigurnosnim jamstvima za našu zemlju, naše ljude, našu djecu. Danas razumijem što je Europa spremna učiniti i želim raspraviti što ste vi spremni učiniti. Mislim da su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo već razgovarali s vama i znamo da je Europa spremna, ali bez vas neće biti spremna biti tako jaka kao što nam treba. Mi možemo pomoći Europi, jer i ona je pomogla nama. Oni su naši prijatelji i stvarno su dali puno, stvarno jesu.
– Jesu, dali su, ali dali su puno manje – upao je Vođa slobodnog svijeta.
– Ne, ne.
– Nemoj se sa mnom svađati oko toga – nasmijao se Vođa.
– Neću – nasmijao se i gost.
– Okej – potapšao ga je Vođa slobodnog svijeta. – Mislim da uvijek morate praviti kompromise. Ne možete sklopiti nijedan dogovor bez kompromisa, ali nadam se da neće biti tako veliki kao što neki ljudi misle. Ima li pitanja?
– Gospodine predsjedniče – javio se jedan novinar – mislite li da će vaša ostavština na kraju biti to što ste mirotvorac, a ne predsjednik koji je ovu zemlju uveo u još jedan rat?
– Nadam se da će tako biti i da ću biti zapamćen kao mirotvorac. Bila bi sjajna stvar ako bismo to mogli učiniti. Radim ovo da spasim živote. Bilo je to lijepo pitanje, nadam se da ću biti poznat i priznat kao mirotvorac.
– Ali mi nikada nećemo prihvatiti samo primirje – oprezno je dodao gost. – To neće funkcionirati bez sigurnosnih jamstava. Ovaj dokument nije dovoljan. To je vrlo dobar početak, vrlo dobar, ali neće biti dovoljan.
– Što ako Rusija pokuša napasti? – javio se pitanjem drugi novinar.
– Ne mislim da će se to dogoditi, da mislim kako će se to dogoditi, ne bih sklopio dogovor. Ja s ruskim predsjednikom imam dobar odnos, i nemam nikakva loša iskustva u pregovorima s njim. Idemo dalje.
-Spomenuo bih Poljsku – nastavio je novinar. – Kada razgovaram s prijateljima u Poljskoj, oni su zabrinuti da se previše približavate Rusiji. Koja je vaša poruka za njih?
– Pa, da se ne približavam s obojicom, nikada ne biste imali dogovor – odgovorio je Vođa slobodnog svijeta. – Želite da govorim stvarno grozne stvari o ruskom predsjedniku i onda kažem “Bok, kako napredujemo s dogovorom?”. To tako ne funkcionira. Ne zbližavam se ni s kim, blizak sam samo svojoj zemlji i radim za dobro svijeta. Želite da budem oštar? Mogao bih biti oštriji od bilo kojeg ljudskog bića koje ste ikada vidjeli. Bio bih tako oštar. Ali nikada nećete dobiti dogovor na taj način, tako to ide.
– Odgovorio bih na ovo – upao je sada i najbliži suradnik, desna ruka Vođe slobodnog svijeta. – Ono što nas čini dobrom zemljom je diplomacija, to je ono što predsjednik radi.
– O kakvoj diplomaciji govorite? – upitao ga je gost.
– Govorim o diplomaciji koja će spriječiti uništenje vaše zemlje – nastavila je Vođina desna ruka oštrijim tonom. – Mislim da je nepoštovanje kada dođete ovdje kao gost i raspravljate o ovome pred našim medijima. Trebali biste zahvaliti predsjedniku što pokušava ovaj sukob privesti kraju. Jeste li barem jednom tijekom ovog cijelog susreta rekli hvala, jeste li barem jednom zahvalili našem predsjedniku, koji pokušava spasiti vašu zemlju?
– Molim vas, zar zaista mislite da možete, ako ćete govoriti vrlo glasno o ratu… – pokušao je odgovoriti gost.
– Ne govori glasno! – bijesno ga je u tom trenutku prekinuo Vođa slobodnog svijeta. – Ne govori glasno! Tvoja zemlja je u velikim problemima!
– Mogu li…?
– Ne, ne možete, puno ste govorili. Vaša zemlja je u velikim problemima. Upravo sada niste u dobroj poziciji. Dopustili ste si biti u vrlo lošoj poziciji i on – pokazao je Vođa na svog suradnika – ima pravo. U ovom trenutku nemate karte. S nama, imate karte u rukama.
– Ja ne igram karte, ja…
– Sada se kockate. Kockate se sa životima milijuna ljudi. Kockate se s Trećim svjetskim ratom!
– Kakvim sad Trećim svjetskim ratom? – zbunio se gost.
– Što sam rekao, “s Trećim svjetskim ratom”? – zbunio se sad i Vođa slobodnog svijeta.
– Da, gospodine – snishodljivo mu se nagnula desna ruka. – Rekli ste “Treći svjetski rat”, a vjerojatno ste mislili…
– Kad je uopće bio Drugi svjetski rat? Jesam li ja nešto propustio? – ohrabrio se Emil Hácha.
– Pokažite malo poštovanja prema Njemačkoj i Führeru! – zagrmio je na to Vođina desna ruka Hermann Göring.
– Kad smo već kod svjetskog rata – neugodnu je tišinu prekinuo novinar londonskog Timesa – što ako Rusija prekrši Brestlitovski mir?
– Što ako?! Što ako bilo što? Što ako bomba padne na vašu glavu upravo sada, okej? – potpuno je izgubio živce Adolf Hitler. – Što ako ga prekrše? Ne znam. Dopustite mi da vam kažem, Staljin i ja smo prošli kroz pakao. Prošao je kroz lažni lov na vještice. I Rusija. “Rusija, Rusija, Rusija.” Jeste li ikada čuli za to? To je bila lažna prevara demokrata. I morao je Staljin proći kroz sve to, i prošao je kroz to.
– Tako je! – otelo se jednom njemačkom novinaru.
– Hajde stoga da završimo ovu stvar, već je kasno, skoro su četiri sata – presjekao je na koncu Führer i okrenuo se čehoslovačkom predsjedniku. – U ovom trenutku, gospodine predsjedniče, imate izbor između diplomacije i rata: ili ćete dakle potpisati sporazum i surađivati s Njemačkom, u kojem slučaju bih Čehoslovačkoj u zamjenu za resurse prepustio određeni stupanj autonomije i nacionalne slobode, ili ćete se suočiti sa scenarijem u kojem će svaki otpor biti slomljen silom oružja i korištenjem svih sredstava. Onda, gospodine Hácha, koji je vaš odgovor?
Tako nekako, ne držite me za svaku riječ, izgledao je povijesni razgovor u kancelarskoj palači u Berlinu u noći između 14. i 15. ožujka 1939., kada je u četiri sata ujutro čehoslovački predsjednik Emil Hácha, pritisnut čvrstim i neoborivim argumentima Adolfa Hitlera i njegove desne ruke Hermanna Göringa, konačno potpisao sporazum i predao zemlju Njemačkoj. “Ovo je najveći trijumf u mom životu! Ući ću u povijest kao najveći Nijemac svih vremena!” izjavio je Hitler nakon povijesnog noćnog sastanka.
Potpisani sporazum o predaji čehoslovačkih nacionalnih resursa u zamjenu za njemačku vojnu zaštitu u potpunosti je ispoštovan: samo par sati kasnije trupe Wehrmachta mirno su i bez otpora ušle u Čehoslovačku, i sutradan, 16. ožujka njemački je Führer u Praškom dvorcu proglasio njemački protektorat, objasnivši kako su “Češka i Moravska tisućama godina bile dijelom njemačkog Lebensrauma”. Cijeli industrijski kompleksi preseljeni su u Njemačku, zaplijenjeni vojni resursi, uključujući petsto tenkova, tisuću i pol aviona, više od dvije hiljade topova, milijun pušaka i tri milijuna protuavionskih granata bili su dovoljni za naoružavanje polovice tadašnjeg Wehrmachta, a čehoslovačke zlatne rezerve i goleme količine čvrste valute spasile su Treći Reich od devizne krize.
Već u svibnju započeli su pregovori između Hitlera i Staljina, i svega tri i pol mjeseca kasnije u Kremlju je potpisan Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a. Europa je odahnula, Britanija i Francuska su odahnule, Poljska je odahnula, cijeli je svijet odahnuo, i ne znajući zapravo koliko je te dramatične noći bio blizu apokalipsi. Drugi svjetski rat spriječen je historijskim, veličanstvenim trijumfom diplomacije, dijaloga, kompromisa, zdravog razuma i dobre volje.
Da se nikad ne zaboravi.