Tako glasi prva rečenica dramatičnog otvorenog pisma kojega su
Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Društvu hrvatskih
književnika, Matici hrvatskoj, Institutu za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti, obrazovanja
i sporta uputili iz redakcije tjednika za, hm, kulturu Hrvatsko slovo.
Zabrinuo se gremij mozgova u Hrvatskom slovu zbog “slučaja Žikina
dinastija” i agresivnog prodora srpskog jezika na teritorij pod
kontrolom hrvatskog, pa ne budi lenj sastavio novu Deklaraciju o
položaju hrvatskoga jezika.
Koliko je pak to, kako se reče, “drsko i nezakonito omalovažavanje
hrvatskoga jezika” uzelo maha, najbolje govori činjenica da je i samo
pismo redakcije Hrvatskog slova o znanstveno dokazanim razlikama između
hrvatskog i srpskog jezika napisano na gotovo čistom – srpskom. Vrijedi
za povijest sačuvati tu dramu na redakcijskom sastanku.
– “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski,
normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto
ustanove čiji se članovi služe tim jezikom ćute kad je u pitanju drsko i
nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?” – počeo je svečano
Stjepan Šešelj.
– Čekaj, čekaj – prekinuo ga je Mile Pešorda. – Pa to je na srpskom!
– Nemoguće!
– Napisao si “ćute” umjesto “šute”.
– U jebemti sve! Dobro si vidio. Dakle: “S obzirom na činjenicu da
hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki
položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe
tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje
hrvatskoga jezika?”
– E sad je to glazba za hrvatsko uho.
– Al je opravi, svaka mu čast! – otelo se Hrvoju Hitrecu.
U svemu, od četrdeset tri riječi i dvije stotine osamdeset šest
slova, prva rečenica dramatičnog apela o srpskoj agresiji na naš jezični
suverenitet razlikuje se od iste te rečenice titlovane na srpski u
jednoj jedinoj riječi – preciznije, u jednom jedinom, sitnom, malom
tiskanom slovu. Sve da su umne glave u našem tjedniku za, hm, kulturu to
i htjele, trebalo je bogami truda i koncentracije da se smisli tristo
bajta teška, upravo krleška rečenica od četrdeset tri riječi, u kojoj će
razlika između hrvatskog teksta i srpskog prijevoda biti u jednom
jedinom, hm, hrvatskom slovu.
Štoviše, u cijelom tekstu otvorenog pisma, među dvije stotine
šezdeset tri riječi i gotovo dvije tisuće slova, svega je petnaest
lektorskih opšte-općih razlika, a najdalje što su čuvari hrvatskog
jezika u svom apelu uspjeli pobjeći od srpskog jest “uporaba”
“neovisnosti” umjesto “upotrebe” i “nezavisnosti”. Jedne jedine riječi u
cijeloj deklaraciji Hrvatskog slova nema koja je leksikološki i
etimološki različita u srpskom! Nisu se hrvatskoslovci potrudili niti da
na početku svog Načertanija o položaju hrvatskog jezika – “S obzirom…” –
stavi naše lijepo hrvatsko “glede”! Opšti javašluk u redakciji Srpskog
slova!
Ukratko – čak i kad bismo “razumijevanje” i “razumevanje” tretirali
kao potpuno različite riječi – ovo ad hoc istraživanje na slučajnom
uzorku pokazalo bi da se hrvatski i srpski jezik poklapaju do
nevjerojatnih 94,32 posto. Kad bi se pak pod mikroskopom gledale
fizičke, dakle slovne razlike, rezultat je još impresivniji: 98,75
posto!
Snježana Kordić, recimo, svim je svojim antihrvatskim marom jedva
uspjela prebaciti 85 posto sličnosti. Ni forenzička DNK analiza nema
tako visoko precizan postotak identifikacije kakvu su između hrvatskog i
srpskog dokazali hrvatski slovadžije!
Pri čemu treba pošteno napomenuti kako rezultat ipak nije znanstveno
relevantan: “slučajni uzorak” je, podsjećam, tekst otvorenog pisma o
znanstvenim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika. Autori iz
Hrvatskog slova trudili su se dokazati razliku, a ne sličnost.
I time po prilici jednom za svagda zaključili polemiku o razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.
– “Možemo li sve ovo kršiti samo da bi se na televizijama s
nacionalnim koncesijama predstavljali filmovi na srpskom jeziku, koji
također kao jezik ima svoje normativne i standardološke osobine
prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije?” – svečano je
Stjepan Šešelj završio čitanje Deklaracije.
– I to ti je posljednja rečenica? – zgranuto ga je gledao Pešorda.
– Da, zašto?
– Zašto?!?? Bla, bla, bla, “normativne i standardološke osobine
srpskog jezika prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije” –
čitao je Pešorda s papira, pa podigao pogled. – “Razumevanju srpske
nacije”?
– Uf, da, bravo! – dohvatio je Stjepan Šešelj pero, pa iskrižao cijelu riječ. – “Razumevanju hrvatske nacije”.
– Alal vera – zaustio je zadivljeno Hrvoje Hitrec.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije