“To što premijer izjavljuje da je Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Dalmaciji!“, obznanio je Krune, predvodeći deset tisuća prosvjednika dalje, magistralom prema Brelima, razbijajući putem na apartmanima, hotelima i restoranima natpise na njemačkom i talijanskom jeziku.
Dobro, tko je pažljivije pročitao gornju vijest, lako je mogao zaključiti da se prosvjedi duž omiške i makarske rivijere ipak nisu dogodili ovoga vikenda.
Da je “Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina“ premijer je, naime, morao reći još sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, dvije decenije dakle nakon završetka najkrvavijeg rata u povijesti ovoga i svih ostalih prostora, recimo onog davnog vikenda kad je Jadranska magistrala svečano otvorena, a u malim se, do tad mirnim dalmatinskim mjestima, pojavili prvi nezgrapni, težačkom rukom nažvrljani natpisi “Zimmer frei“.
Masovni prosvjedi protiv tih natpisa nisu se, međutim, dogodili ni tog vikenda, ni sljedećeg, niti ijednog u svih sljedećih pedeset godina. Svakako, bilo bi to posve besmisleno i onih dana, a kamoli danas.
Čekićem po tablama
Pa ipak: “To što premijer Milanović izjavljuje da je rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Hrvatskoj!“, obznanio je ratni veteran Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji već danima u tom gradu vodi rat protiv dvojezičnih hrvatsko-srpskih tabli, i uveo tako zanimljivu političku inovaciju – objavio rat što je završio prije osamnaest godina. Štoviše, objavio dobiveni rat. Jednako bi stoga smisla imalo da je poveo demonstrante da čekićem razbiju natpis na sjedištu vukovarske Udruge Nijemaca i Austrijanaca i njihova zbora Drei Rosen. Ili table “Zimmer frei“ po Dalmaciji.
Svakako, da “rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“, prilično je točan sinopsis unutarnje drame mnogih hrvatskih majki, i ne samo hrvatskih. I u Dalmaciji i u Slavoniji ima živih devedesetogodišnjih starica kojima još nije gotov ni Drugi svjetski rat, ima takvih majki i u Francuskoj, i u Japanu, i u Rusiji, i u Koreji.
Nije njima gotov ni rat u Vijetnamu, ni građanski rat u Kambodži, ni eritrejski rat za nezavisnost, niti ijedan rat u posljednjih sedamdeset godina. A najmanje gotov od svih ratova jest upravo Drugi svjetski rat.
I u Njemačkoj i u Italiji, i u Japanu, i u Americi, Rusiji, Kini ili na Filipinima, ima naime živih devedesetogodišnjih staraca kojima se još ponekad u nemirnu snu javi onaj dan kad su u nekom selu u vražjoj materi na bandere uz cestu objesili dvadeset seljaka, pa slušali njihove majke i žene kako kukaju i plaču.
Ima o tome u mojoj obiteljskoj povijesti potresna jedna priča, o sestri moje bake iz Segeta Donjeg, kojoj su talijanski crnokošuljaši na seoskoj banderi objesili muža.
U svojoj upravo antičkoj unutarnjoj drami ona je nakon rata otkupila zemlju s banderom na kojoj se mrtav klatio njen čovjek, pa na toj parceli sagradila kuću – eno je i danas, uz cestu iza Trogira. Ni po čemu putnik namjernik to ne može znati, ali u toj kući, jednoj od hiljada istih betonskih kocki posutih pod Kozjakom, ostao je tako cijeli jedan svjetski rat.
Ubojica njenog muža, kao i hiljade njih iz mračnih četrdesetih, nikad nije odgovarao za taj zločin, do kraja svog života uzgajao je rajčice negdje po Calabriji, ili umorno udarao pečate na nekoj željezničkoj stanici u Apuliji, svejedno, nikad to nećemo znati. Njegov je rat odavno bio završio, ali mojoj teti nije. Ostao je pod njenim krovom, i tamo trajao još desetljećima, svake noći. Svake jebene noći.
Kuće mrtvih
Sve dok mnogo godina kasnije u jednoj neuglednoj kući u Segetu kraj Trogira nije tiho završio Drugi svjetski rat. Od svih svjetskih medija tu je vijest objavila jedino Slobodna Dalmacija, na stranici s osmrtnicama.
Nije, naravno, moja nesretna teta bila jedina. Pa ipak, onih dana kad je sagradila kuću, da se u njoj živa sahrani pored muža, već su na ostalima nicali natpisi na njemačkom i talijanskom, pozivajući dojučerašnje “krvnike“ da iznajme sobu i kupe domaće vino.
“Rat je bio gotov prije dvadeset godina“, samo par stotina koraka niže “ubojice“ su se brčkali u moru, ali mojoj teti, baš kao i onim vukovarskim pedeset godina kasnije, to više ništa nije značilo. Ako je pak i duboko, iskreno mrzila Talijane, i njena je mržnja, kao i cijeli njezin rat, ostao u toj kući.
Danas, tih pedeset godina kasnije, netko bi iz tih kuća opet pustio rat. Malo ga je bilo. Ovaj put, trajat će “sve dok majke traže ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“. Znači, do kraja posljednjeg od naših i njihovih života. Treba li zbog toga prestati tražiti nestale sinove i njihove ubojice? Naravno, ne. Hoćete li ih sve pronaći?
Naravno, nećete. Jer baš nikad, ni u jednom ratu u povijesti nisu pronađene sve nestale žrtve, niti su osuđeni svi ubojice. Nijedan rat nikad nije završio, pa neće ni ovaj.
Široko dakle rastvorite prozore na kućama mrtvih, pustite rat na slobodu, pustite mržnju, pobijte nas njome sve do posljednjeg. Razbijte sve ćirilične natpise, povješajte na dubrovačkim zidovima “Srbe o vrbe“, ispratite reprezentaciju Hrvatske u Beograd kao na front, zapalite automobile s neprijateljskim registracijama, platite misu zadušnicu istim onim ubojicama i zločincima što su prije sedamdeset godina hrvatske kuće napunile ratom kao zimnicom.
Podignite spomenik ubojici tetinog muža. Srušite joj kuću i podignite vješala. Ne dajte šansu miru. Jer, što ćemo – gluho bilo – ako rat jednom završi?
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije