Prije točno osam godina, u vrelo ljeto 2010., Hrvatsku je šokirala
novinarka HTV-a Dijana Čuljak Šelebaj – dobro, to se tako kaže, vole
mediji šok i nevjericu, iako nikakvoga šoka i nevjerice tu nije
izmjereno – hladnokrvno u Dnevniku 3 upitavši gradonačelnika Omiša Ivana
Škaričića koliko su omiškom turizmu problem Bosanci. „Koliki vam
problem, recimo u Omišu i općenito na južnom Jadranu, predstavljaju
jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše i
ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom
nisu niti platili?“, pitala je HTV-ova isljednica ravnim glasom, kao da
gradonačelnika pita koliki su Omišu problem povlačenje azorske
anticiklone i oborine usred ljeta.
Točno godinu dana kasnije, u
vrelo ljeto 2011., Hrvatska je ponovo bila kolokvijalno šokirana kad je
lokalni tjednik Makarsko primorje na naslovnoj stranici najavio
turbosenzacionalni šok i nevjericu: „Gosti koji su višak!“, urlao je
masno otisnut naslov, s podnaslovom „Vikendom tisuće posjetitelja iz BiH
preplave naše plaže!“. „Bolji je jedan gost koji će dnevno ostaviti
petsto eura nego njih deset koji će ostaviti po trideset, ili njih
nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze iz BiH na jednodnevne
izlete“, na prste je izračunao izvršni urednik tjednika Ivo Ćurković.
„Turizam je na ovaj način u problemima. Radi se o kampanjskim gostima
koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i eliminirati. Dođu, zauzmu
mjesto na plaži, kupaju se i ugodno provedu dan, eventualno se tuširaju,
mokrenje obavljaju u moru, a WC koriste samo u krajnjoj potrebi.”
I
Dijana i kolega joj Ivo svoj su nadmoćni šovinizam pravdali omiljenom
advokaturom šovinista: vađenjem iz konteksta. „Moja izjava je izvučena
iz ekonomskog konteksta, to se zove ‘pakiranje’. Kako možete spominjati
šovinizam kad sam govorila o ekonomskoj kategoriji turista, onih koji
dolaze na jedan dan i ništa ne troše?“, objasnila je u Novom listu
iznenadjena i uvredjena gospodja Dijana. Može li gluplje? Može: da su
njegov naslov i podnaslov o „gostima viška iz BiH“ izvađeni iz konteksta
u intervjuu vlastitim novinama potvrdio je tada i iznenadjeni i
uvredjeni kolega Ćurković, čovjek koji je naslov i podnaslov o „gostima
viška iz BiH“ sam sebi izvadio iz konteksta i stavio na naslovnu
stranicu. I on je, naime, govorio o „ekonomskoj kategoriji turista“,
objašnjavajući kako to nije njegovo privatno mišljenje, već analiza
Studije o upravljanju gradskom plažom, koju su gradske vlasti naručile
od jedne zagrebačke konzultantske kuće.
„Studija kaže kako je u
udarnim terminima na makarskoj gradskoj plaži dvadeset tisuća
posjetitelja. Zbog male površine na svakog posjetitelja otpada samo 1,5
m2. Svjetski standard je 6 m2. Zato se u studiji predlaže da se broj
posjetitelja smanji na oko osam tisuća. Time se daje do znanja da je čak
dvanaest tisuća posjetitelja plaže višak. Nisam to rekao ja, nego
Studija o upravljanju plažom“, zaključuje Ćurković svoju obranu,
zaključivši je prekrasnim neoliberalnim psalmom: „A tko će biti višak,
odlučit će onaj tko bude upravljao plažom.“
Turistički je
nacizam, vidjeli smo tada, ekonomska, a ne ideološka kategorija. Taj
nacizam ne dijeli narode po krvi: njegov je RH-faktor ekonomska „nula
pozitivno“: „nula negativno“ je, jebiga, BiH-faktor. A on se „ne može
izbjeći i eliminirati“. Ili ipak može?
„Neke njemačke studije o
upravljanju plažama pokazale su da je, uz dobru organizaciju, to
‘izbjegavanje i eliminiranje’, ekonomskim rječnikom Endlösung, odnosno
‘konačno rješenje’, sasvim izvedivo“ – neukusno je tada u Slobodnoj
Dalmaciji jedan trećerazredni novinar, mrzitelj svega što počinje sa H,
komentirao besprizorni nacizam prema onome što se u našem turizmu zove
„nekvalitetnim gostom“, a u ekonomiji Trećeg Reicha Untermensch, ili
„niža rasa“. Uostalom, potpuno istim rječnikom – kao o onima koji samo
„smetaju“, „zauzimaju mjesto“, „ništa ne troše“ i ničim ne doprinose
nacionalnoj ekonomiji, sve „predlažući da im se smanji broj“ – govorio
je i Hitler o Židovima.
„Nezgodna je, međutim, narav ekonomskog
nacizma što, kao svaki, ima i kategoriju domaćih izdajnika. Od onog
trenutka kad više nije važno je li nekvalitetan gost Bosanac ili Poljak,
nije naime više važno ni je li Hrvat“, pretenciozno je prije sedam
godina svoj komentar turističkog Rajha zaključio onaj mrzitelj svega što
završava sa H: „Kad ‘onaj tko bude upravljao plažom’ bude odlučivao tko
su ‘gosti viška’, neće, vjerujte, tražiti domovnicu.“
Prije koji
tjedan – točno sedam godina otkako je urednik Makarskog primorja
upozorio na „kampanjske goste iz BiH koji dolaze na jednodnevne izlete“ –
predsjednik Gradskog vijeća Novog Vinodolskog Neven Pavelić ovako se
ministru turizma požalio na najezdu autobusa s vikend-kupačima, što se
ljeti spuštaju iz Zagreba: „Novi Vinodolski se diže na razinu četiri
zvjezdice, ali teško to može funkcionirati uz jednodnevne izletnike koji
donesu sa sobom sve što im treba od hrane i pića, potrošači su nikakvi,
leže po parkovima.
Postoji li rješenje?“
„Postoji li rješenje?“ Naravno da postoji.
Prije
koji dan – točno, eto, osam godina nakon što je urednica HTV-a hrabro
progovorila o „problemu jednodnevnih gostiju koji se spuste iz Bosne i
Hercegovine“ – Gradsko vijeće Crikvenice donijelo je odluku kojom
autobusi s jednodnevnim izletnicima više neće moći ulaziti u grad bez
godišnje vinjete koja košta okruglih pedeset hiljada kuna! Izleti iz
Zagreba i unutrašnjosti, osobito popularni među umirovljenicima i
studentima „slabijeg platežnog stanja“, protjerani su iz Crikvenice
zbog, kako je objašnjeno, „uvođenja reda“.
Na ovom mjestu ide,
naravno, ona – „Najprije su došli po jednodnevne izletnike iz Bosne, a
ja se nisam bunio jer nisam Bosanac“. Glasoviti je poučak pastora
Martina Niemöllera, međutim, odavno već izlizan i potrošen, a i odveć
neugodno asocira na nacizam. Ovo je, naprotiv, ekonomija, ništa osobno,
samo Studija o upravljanju plažom. A u studiji o upravljanju plažom nema
Bosanaca i Hrvata, ima samo „gostiju koji će dnevno ostaviti petsto
eura“ i onih „nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze na
jednodnevne izlete“.
Nije, eto, dugo trebalo, pa da se kao
„ekonomska kategorija turista“ među „gostima viška“ nađu i rođeni
Hrvati, svoji na svome, na svome „sinjem moru“. Lako je biti pastor
Niemöller nakon Drugog svjetskog rata, pa nam sad izgleda toliko očito:
onih „nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze na jednodnevne
izlete“ – „kampanjski gosti koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i
eliminirati“ – bila je upravo leksikografska definicija „domaćeg gosta“.
Od
tog trenutka, međutim – od trenutka kad više nije važno je li
nekvalitetan gost Bosanac ili Hrvat – nije više važno ni je li kupač na
plaži domaći gost ili domaći domaćin, je li iz Zagreba ili Crikvenice,
iz Siska ili Omiša, iz Imotskog ili Makarske: kad „onaj tko bude
upravljao plažom“ bude odlučivao tko su „gosti viška“, neće, vjerujte,
tražiti osobnu iskaznicu. U ekonomskim studijama postoje varijante u
kojima je gost neisplativ, ali ne postoje one u kojima je isplativ
domaćin. Da nije izlizano i potrošeno, sad bi išlo ono – „Onda su došli
po kupače iz Zagreba, a mene je bolija kurac jer nisan iz Zagreba.“
Bit
će, naime, lako biti pastor nakon rata: po Studiji o upravljanju
plažom, onaj što „ništa ne troši i ne zauzima apartman, a zapravo
zauzima mjesto na plaži koje pritom nisu niti platio“ – što samo „dođe,
zauzme mjesto na plaži, kupa se i ugodno provede dan, eventualno se
tušira, mokrenje obavlja u moru, a WC koristi samo u krajnjoj potrebi“ –
upravo je leksikografska definicija Dalmatinca.
Svoga na svome.