Zvao sam nekidan u dva poslijepodne Kožu da mu ispričam priču. Imam ja taj običaj – ponekad Kožo zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, a ponekad, eto, zovnem i ja njega u gluho doba dana da ispričam priču.
Kakvu, veli, priču. Ljubavnu, rekoh ja. Mediteransku. Čuj, ljubavnu. Aha, o Duji i Kati. Vi imate Muju i Fatu, a mi Duju i Katu. Slušaj.
Bila jednom jedna lijepa Dalmatinka, Kata joj bješe ime, na svijetu joj nije bilo ravne po ljepoti. Koliko, međutim, Kata bješe lijepa, toliko bješe i nesretna. Pa odluči da se baci sa hridi u more. U taj čas naiđe mladić jedan, visok i crn, Duje mu bješe ime, te je upita zašto to radi. I ljepota djevojka Kata ispriča mu kako nema sreće u životu, ni u ljubavi, ni u društvu, ni na poslu. Svatko, veli, od nje želi samo seks, svi žele samo njeno tijelo, nitko je ne želi zbog onoga što jest.
Smilovao se dobri mladić na lijepu Katu, pa joj reče kako se on baš sutradan ujutro ukrcava na prekooceanski brod za New York, i da može, ako želi, poći s njim i u Americi potražiti posao, ljubav i sreću. On na brodu radi kao strojar i ima dvokrevetnu kabinu da je unutra sakrije, preko dana će raditi i donositi joj hranu, a ona samo neka nikako ne izlazi iz kabine, jer ako je vidi kapetan, najebat će i on i ona.
Nećkala se lijepa Kata nekoliko trenutaka, pa pristala.
I zaista, cijeli je prvi dan Duje radio u brodskoj makinji. Došao je u kabinu dva puta, tek da joj donese doručak i ručak, a kad joj je donio večeru, samo je mrtav umoran pao na svoj krevet. Sutradan bješe isto: Kata je u kabini čitala, Duje joj donosio hranu, i kad joj je donio večeru, umoran pade u krevet. Treću večer smili se lijepa Kata dobrom Duji, pa mu onako umornom priđe i stisne se uz njega. Cijelu je tu noć tijesni brodski krevet škripao od njihove strasne ljubavi.
Sve od tada, Duje bi preko dana radio, a vesela Kata pazila da je nitko ne vidi, pa malo čistila njegovu kabinu, malo čitala knjige, i puno čekala večer. I svake se noći stiskala uz strojara Duju u divljem seksu. Trajalo je to tjednima, bogami i cijelih mjesec i pol, prolazili su im tako u iščekivanju vrele noći dugački oceanski dani, svaki isti i svaki lijep, doručak-ručak-večera-seks, doručak-ručak-večera-seks.
Sve dok jednog jutra u kabinu iznenada nije banuo stari kapetan. “Gdje je Duje?”, pitao je zgranuto. “Tko ste vi? I šta uopće radite na mom brodu?!??”
Kata na to pade na koljena i ispriča kapetanu svoju tužnu priču, te ga stane moliti da ne sudi strogo dobrome Duji. On joj je, veli, spasio život, svi su je cijeli život željeli jedino odvući u krevet, a dobri Duje samo joj želi pomoći da stigne u New York i tamo nađe sreću. Da stignu do Amerike, pa će ona nestati i nitko ne mora znati.
“Amerike?!?”, pogleda je zgranuto stari kapetan. “Curo, ovo je trajekt Split – Supetar!”
Tako, eto, meni – baš kao romansa na trajektu Split – Supetar – izgleda priča o lijepoj, a nesretnoj Bosni i Hercegovini. Svi je, eto, žele samo zbog seksa, a nitko zbog onoga što ona stvarno jest.
Pa krenula da se ubije.
Naišli tada ti dobri ljudi u sivim odijelima i cinober kravatama, pa obećali lijepoj Bosni i Hercegovini pomoći. Oni, eto, baš sutradan ujutro, lijepe li slučajnosti, putuju u daleku, obećanu Europsku uniju, pa može Bosna – ako hoće – s njima, da tamo nađe posao, ljubav i sreću. Dat će joj da jede, imaju za nju i jedan tijesan krevet, a ona neka samo nikako ne izlazi na ulicu, da je tko ne vidi, jer najebat će i oni i ona. Nećkala se malo Bosna i Hercegovina, pa pristala.
Traje to tako bogami već dobrih sedamnaest godina, i svaki je dan na dugačkom putu u obećanu zemlju Europu isti: doručak-ručak-večera-seks, doručak-ručak-večera-seks. Preko dana oni rade u parlamentu, Predsjedništvu ili Vladi, a Bosna ostane u kabini i ne žali se. Ništa ne radi, nigdje ne izlazi da je tko ne bi vidio. Čita novine, gleda televiziju, bulji kroz prozor i nestrpljivo navečer iščekuje izbore. Onda svu noć Balkan škripi od njihove neobuzdane ljubavi.
Nakon izbora oni opet odu na posao, a Bosna ostane sama, pa mašta o Europi. Naći će posao, naći će svoje davno izgubljeno dostojanstvo, a tada će sigurno naći i nekoga tko će je voljeti i htjeti zbog onoga što zaista jest, a ne samo zbog seksa.
Onda joj ti dobri ljudi daju da nešto pojede, sad će, kažu, kandidatura za članstvo u Uniji, sad će pregovori, samo što nisu, sad će pristupni ugovor, eto nas u Europskoj uniji svaki čas, strpi se još malo, tu imaš burek, pojedi nešto. Pa opet odu. Do večere i izbora.
Sve dok joj jednog dana, shvatili ste, u kabinu ne upadne stari kapetan, stariji neki muškarac što izgleda kao šef recepcije, pa je upita gdje je premijer i što ona uopće tu radi.
Past će Bosna na koljena i ispričati mu svoju tužnu priču, te ga stati moliti da ne sudi strogo dobrim ministrima. Oni su joj, reći će, spasili život, svi su je cijelu historiju željeli jedino odvući u krevet, a dobri ljudi u sivim odijelima i cinober kravatama pomoći će joj da stigne u Europu i tamo nađe sreću. Samo da još tu, u Bruxellesu, potpišu pristupni ugovor s Europskom unijom, ona će nestati i nitko ne mora znati.
“Bruxelles?! Pristupni ugovor s Europskom unijom?!?”, pogledat će je zgranuto stari kapetan. “Djevojko, ovo je regionalna konferencija o pravnoj suradnji ‘Ekstradicija i ustupanje krivičnog gonjenja’ u hotelu Zenit u Neumu!”
Tekst preuzet iz Oslobođenja