“Pravoslavna Eparhija dalmatinska i ja kao Mitropolit dalmatinski, ograđujemo se od učestvovanja Dinka Šakića, pardon Gruhonjića, na festivalu FALIŠ u Šibeniku. A pogotovo, moram da naglasim, od njegovih stavova, javnog i bilo kakvog drugog delovanja. Eparhija dalmatinska nije u organizaciji festivala FALIŠ, kako to neki mediji u Srbiji zlonamerno navode, i naša veza sa Festivalom odnosi se isključivo na prijateljske odnose sa organizatorima i na donacije proizvoda manastira Krka za potrebe Festivala. Do sada nije bilo potrebe za ovakvim našim javnim ograđivanjem, a nadamo se da je ova godina izuzetak, isključivo zbog prisustva i učestvovanja jedne tako kontroverzne osobe, koja se pokazala kao veliki neprijatelj srpskog naroda, imajući u vidu njegov politički angažman, koji ne doprinosi pomirenju u regionu, nego naprotiv, daljem, sa naše strane neželjenom zaoštravanju odnosa.”
Mitropolit dalmatinski Nikodim
U prošlom broju vašeg omiljenog nedeljnika naučili smo kako politički cinizam zvuči na hrvatskom jeziku. Videli smo to na primeru saopštenja hrvatske vlade, koja je na preteći grafit književniku Miljenku Jergoviću – “Jedne kolovoške (avgustovske, op. a.) noći, Miljenko neče dobro proći” – i piščev status kako “sumnja na predsednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića“, reagovala zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom kako je “sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine”.
Kako bi tako nešto izgledalo na srpskom jeziku?
Recimo ovako: nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.
Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima.
Kako vidimo na ovom primeru, nema mnogo razlike između hrvatskog i srpskog cinizma. Zlonameran neki potpisnik Deklaracije o zajedničkom jeziku rekao bi da je reč o jednom zajedničkom standardnom cinizmu policentričnog tipa, i da je reč samo o dve njegove ravnopravne varijante. Episkopu Nikodimu, na primer, ne treba prevodilac da bi razumeo tečni hijensko-hrvatski cinizam Andreja Plenkovića, baš kao što premijer Plenković bez problema i prevodioca od reči do reči razume perfektni hijensko-srpski cinizam vladike Nikodima.
Ako i ima neke razlike između ta dva cinizma, ona je samo u tome što je srpski, kao i obično, malo kompleksniji. Za početak, ciničnu reakciju na Jergovićevu objavu u javnost nije poslala fizička osoba Andreja Plenkovića, nego pravna osoba njegove Vlade, dok vladika Nitkodim, pardon, Nikodim – vidite kako su male te razlike – nema tih problema: on nastupa pod sopstvenim imenom i prezimenom, pa samouverenošću svoje visoke funkcije kaže, “Eparhija dalmatinska i ja kao Mitropolit dalmatinski”.
Voleli bismo, međutim, da je Njegovo Preosveštenstvo određenije kad se ograđuje od “stavova, javnog i bilo kakvog drugog delovanja” Dinka Gruhonjića, “velikog neprijatelja srpskog naroda”. Na koje to stavove misli, na kakvo javno i bilo kakvo drugo delovanje? Na “njegov politički angažman”, nastavlja onda vladika, “koji ne doprinosi pomirenju u regionu, nego naprotiv, daljem, sa naše strane neželjenom zaoštravanju odnosa”. Dobro, pope, aman zaman, ali koji angažman, koji stavovi, koje javno delovanje?
Ovako sročeno, naime, ispada da nije sporan samo Gruhonjić, koji je zajedno sa svojim studentima stao na crtu srpskom patrijarhu Vučiću, nego i tema oko koje se na šibenskom Fališu okupio – knjiga “Srebrenica, trideset godina poslije”. Tim pre što su, kako reče sam Nikodim, “neki mediji u Srbiji zlonamerno” pisali kako “SPC sponzoriše Dinkovo predavanje o ‘genocidu’ u Srebrenici”. Nakon čega je vladika kao jedan od sponzora festivala požurio da oliže plajvaz, pa – sve da se umili patrijarhu Vučiću – uz hijenski cerek dodao “Dinka Šakića, pardon Gruhonjića”. I već u sledećoj rečenici – da utvrdimo razliku između jednostavnog, ali glupog hrvatskog cinizma i glupog, ali kompleksnog srpskog – nažvrljao kako Gruhonjićev “politički angažman ne doprinosi pomirenju u regionu, nego naprotiv, daljem, sa naše strane neželjenom zaoštravanju odnosa”.
Kako tačno, pope, čovek koji se pobunio protiv diktature u sopstvenoj zemlji “ne doprinosi pomirenju u regionu”, a kako tome “pomirenju” ne doprinosi kao građanin Srbije govoreći o genocidu u Srebrenici? Kako bogati takav građanin “doprinosi zaoštravanju odnosa u regionu”? Naposletku, kako je za episkopa koji tog građanina naziva “velikim neprijateljem srpskog naroda” takvo zaoštravanje – “neželjeno”?
Polomio se episkop Nikodim, kako vidimo, od neželjenja zaoštravanja odnosa u regionu. Prava je šteta što ga nije neželeo i onomad pre deset godina, kad je kao iguman manastira Krka bio ponosni sponzor festivala Fališ na kojemu se govorilo kako “Crkva nikad nije osudila stradanja drugih naroda, i to iz čisto političkih razloga”, i kako će, “dok se ne promeni takav sklop, teško doći do pravog suživota između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda”. I kako “Crkva ima više političku od evanđeoske funkcije”. I kako bi “bilo dobro da napokon reaguje na stradanja drugih naroda, ali iskreno, a ne samo zato jer se to od njih očekuje”.
Pa da na zlonamerna pisanja medija u Srbiji kako sponzoriše tribine o bratstvu i jedinstvu Srba, Hrvata i Bošnjaka odgovori ograđivanjem od govornika, “njegovih stavova, javnog i bilo kakvog drugog delovanja”. Ili, još bolje, nekakvom ciničnom i glupavom dosetkom, recimo kako je “sasvim izvesno i provereno da je upravo iguman manastira Krka Nikodim prerušen i pod okriljem noći slao sa festivala Fališ sporne poruke, kao što to i inače redovno čini”. Srpski standardni cinizam je, međutim, kompleksniji: navedene reči na festivalu Fališ zaista je pre deset godina izgovorio ponosni sponzor iguman Nikodim.
Sem što je, govoreći tada o Crkvi – sve u ime pomirenja u regionu i onoga, kako se zove, neželjenja zaoštravanja odnosa – govorio u stvari o nekakvoj Hrvatskoj Katoličkoj crkvi, računajući valjda da, ako ima Srpske pravoslavne crkve, mora negde da bude i Hrvatske Katoličke. Kao što, ako ima nekog srpskog vladike, mora negde da bude i nekog srpskog vojvode.
Ovako, naime, ispada zaista izvesno i provereno da je onomad pre godinu dana upravo episkop dalmatinski Nikodim prerušen u Vojislava Šešelja pod okriljem belog dana na televiziji Informer govorio kako je “Gruhonjiću životni uzor Dinko Šakić”, i kako je “on u stanju da postigne ono što je postigao Dinko Šakić: da učestvuje u ubistvu nekoliko stotina hiljada Srba”.
Kao što to i inače redovno čini.
Ne Gruhonjić, nego Šešelj. Pardon, Nitkodim.