“Tako je izbor pao na moju klapu Bonaca, uz samo jedan Todorićev
previd: nitko mu nije kazao da je voditelj klape ujedno i novinar
Slobodne Dalmacije!“
Tim riječima, baš poput rasnog
kriminalističkog suspensa ili opako dobre neke žurnalističke
publicistike, nekidan u Slobodnoj Dalmaciji počinje uzbudljiva priča
žive legende i doajena šibenskog klapskog pjevanja, koji je – na
Todorićevo neznanje i nesreću – do tada prilično uspješno izgradio i
karijeru žive legende šibenskog novinarstva i doajena Slobodne
Dalmacije. To pak što je živa novinarska legenda hrvatskoj javnosti –
uključujući i vlasnika najveće kompanije u državi – poznatija kao živa
legenda tradicijskog višeglasnog pjevanja, dosta plastično govori o
ugledu hrvatskog novinarstva. Pametnijem čitatelju publicističkog
suspensa već će to biti dovoljno da spreman dočeka neočekivani obrat.
„Tako
je“, eto, izbor za zabavljanje hrvatske društvene elite na Gazdinoj
privatnoj zabavi pao na šibensku klapu Bonaca, „uz samo jedan Todorićev
previd: nitko mu nije kazao da je voditelj klape ujedno i novinar
Slobodne Dalmacije“. Kakav kolosalni zajeb! Ivica Todorić, većinski
vlasnik Republike Hrvatske, fantom koji se rijetko pojavljuje u medijima
i o čijem se privatnom životu u tom času zna čak i manje nego o
knjigovodstvu multinacionalne mu obiteljske kompanije, na najintimniju
svoju proslavu – četrdesetu godišnjicu braka – zove dalmatinsku klapu
koju vodi stari, iskusni novinarski lisac! Bob Woodward dupe bi dao za
takav ulaz u priču. Kasnije – jasno – pretočenu u knjigu za Pulitzera,
koja bi se mogla zvati, štajaznam, „Ivica Todorić: da te mogu pismom
zvati“.
I kako je – vidim da ste nestrpljivi – novinarski bard zajebao Velikoga Gazdu?
„Kad
je počela fešta u meni se, neovisno o dobro plaćenoj gaži, probudio
šibenski zajebantski duh. Bonaca je, naime, dva desetljeća pjevala
zagrebačkim Runovićanima, a to je susjedno selo Todorićevim Zmijavcima.
Bio je to razlog da se poslije uvodne pjesme obratim Todoriću riječima:
‘Drago mi je da poslije toliko fešta, koje smo odsvirali Runovićanima,
pjevamo i za nekoga iz Zmijavaca!’ Todorić me ohrabrio glasnim smijehom,
pa sam otišao i korak dalje, ciljajući na to ‘da je Smokvica država u
državi’.“
Priznat ćete, malo se ljudi – a posebice novinara –
Todoriću u brk usudilo reći kako je njegov privatni otok „država u
državi“. Sad već i ja jedva čekam nastavak priče.
„Još jednom se
probudila u meni šibenska zajebancija: ‘Bonaca je svirala u svim
zemljama gdje žive Hrvati, osim Čilea i Južne Afrike, pa nam je drago da
smo konačno stigli i na Smokvicu!'“, opisuje svoju samoubilačko smjelu
gestu šibenski novinarski bard.
Kao i vi, bez daha sam, eto, čitao
kako je reporter Slobodne Dalmacije na undercover zadatku na izoliranom
bogataškom otočiću spustio nedodirljivom Ivici Todoriću. „Drago mi je
da poslije toliko fešta koje smo odsvirali Runovićanima, pjevamo i za
nekoga iz Zmijavaca!“ Sunce ti jebem, meni se govno smrzlo samo što sam
to prepisao! A onda, kao da je i to malo, Velikoga je Gazdu dokrajčio
dok je ležao na tlu. „Bonaca je svirala u svim zemljama gdje žive
Hrvati, pa nam je drago da smo konačno stigli i na Smokvicu!“ Meni je,
majke mi, došlo malo i milo sirotog Ivice. Nitko to ne zaslužuje.
„Todorić
je to dočekao s velikom simpatijom, ustao sa stola, te mi kazao:
‘Možemo li prijeći na ‘ti’? S ova si dva štosa zaslužio poseban honorar,
a i Bonaci dodatne eure“, odgovorio je, prema svjedočenju Žive
Novinarske Legende, vidno ošamućeni Todorić, a Živa Novinarska Legenda
priča dalje: „Treba li objašnjavati kakva nas je fešta i bogata trpeza
čekala poslije toga? Ivica nam se pridružio solo-dionicom u pjesmi ‘Dao
bih sto Amerika’. Satima smo se, uz pjesmu, ‘borili’ s dobrim vinom,
ribom, velikim pečenim škampima… Tek nas je u pet ujutro gliser vratio
na rogozničku rivu.“
Je li to, međutim, sve? Je li stari lisac
ostao samo na okrutnom, brutalnom podjebavanju Ivice Todorića, sve mu
grleno pjevajući na godišnjici braka? Naravno da nije. Samo je jedna
stvar bila jača od pjevačeva „šibenskog zajebantskog duha“ – njegov živi
novinarski nerv. „Dio happeninga na Smokvici ispričao sam kolegici“,
nastavlja on svoju napetu priču, “pa je sutra u Slobodnoj Dalmaciji
osvanuo tekst o tome kako su se Todorići gostili na svom otoku.“
Tako
je u Slobodnoj Dalmaciji izašla senzacionalna istraživačka priča o tome
„kako su se Todorići gostili na svom otoku“, sve uz „dobro vino, ribu,
velike pečene škampe“ i tenora Ivicu u dojmljivoj izvedbi Stavrosova
hita „Dao bih sto Amerika“. Naravno da onda nije moglo ostati na tome.
Svaki ljubitelj suspensa zna da ne može ostati na tome.
„Istog
dana predvečer zazvonio mi je mobitel. Javio mi se Ivičin sin Ante. Bez
traga simpatije kakvu sam doživio večer prije. ‘Samo ste vi mogli
otkriti Slobodnoj što se događalo na Smokvici. Zato više nikad nećete
pjevati za našu obitelj i Agrokor. To vam poručuje moj otac!’, izravan
je bio Ante. A ja sam na toj minijaturi“, završava šibenski novinarski
bard svoje potresno svjedočanstvo u Slobodnoj Dalmaciji, „za tren
shvatio kakav je Ivica Todorić!“
„Ja sam na toj minijaturi za tren shvatio kakav je Ivica Todorić!“
Minijatura
o hrvatskom novinaru koji pjeva na uho beskrupuloznom korporativnom
predatoru za godišnjicu braka i inače je prilično dobra za shvaćanje
stvari za tren. Ništa zapravo ne objašnjava hrvatsko novinarstvo kao
priča iz Slobodne Dalmacije, minijatura o starom, iskusnom reporterskom
lavu kojega na telefon zove sin Velikoga Gazde i poručuje mu kako više
nikad neće pjevati ni za Familiju ni za Kompaniju.
Ne prijeti
bogati balavac s Instagrama starom reporteru – shvatili ste za tren –
kako njegove novine više nikad neće dobiti reklamu za Jamnicu ili
ekskluzivu na bonove za popust u Konzumovim dućanima, ne prijeti on
starom reporteru kako više nikad ni slova neće objaviti u novinama koje
se prodaju na Očevim trafikama, već on starom reporteru prijeti kako
nikad više neće pjevati na njihovim obiteljskim privatnim zabavama! Nema
za novinara nikad više „dobro plaćenih gaža“, „posebnih honorara“ i
„dodatnih eura“, nema više „fešta i bogatih trpeza“, nema više „dobrog
vina, ribe i velikih pečenih škampa“!
Primijetili ste vjerojatno
kako nigdje nisam spomenuo ime šibenskog doajena i žive hrvatske
novinarske legende. Nije to, naravno, iz poštovanja prema njegovim
godinama i bogatoj karijeri – slabo je u mene ostalo toga, kako se zove,
poštovanja – već zato što njegovo ime zaista nije važno. Jednako kako
cijela autentična priča iz Slobodne Dalmacije funkcionira kao
alegorijska basna, tako je i bardovo ime tek pseudonim Hrvatskog
Novinara, snishodljivog i poniznog kućnog ljubimca hrvatskih moćnika,
političara i bogataša.
Štoviše, minijatura u kojoj Hrvatski
Novinar, kupljen s par krupnijih novčanica i osobnom zamjenicom „ti“,
vlasniku najveće hrvatske kompanije ispunjava muzičke želje i pjeva na
uho, na Gazdinom privatnom otoku, za njegovu godišnjicu braka – pa onda
mamuran uz jutarnju kavu kolegici prepričava ekskluzivu s „dobrim vinom,
ribom i velikim pečenim škampima“ – za moj je čitateljski ukus čak i
malo prekarikirana.
Odveć nekako to presravanje podsjeća na
predratne minijature hrvatskih novinara i pjevača, što su jednako na
opuštenim druženjima po zabranjenim arhipelazima bili „na ‘ti'“ s drugom
Titom, suludo mu hrabro spuštajući kako su, recimo, „pjevali u svim
zemljama gdje žive Jugoslaveni“, i kako im je drago da su „konačno
stigli i na Brione“. Pa, još štovišije, tek devedeset prve „za tren“
shvatili kakav je krvožedni satrap bio Naš Najveći Gazda.
Tako je,
najzad, Hrvatski Novinar tek 2017. shvatio kakav mu je novi Gazda:
nakon što mu je u međuvremenu dvadeset pet godina pjevao na uho i ostale
tjelesne otvore, u isti onaj „tren“ kad je ovaj pao pod golemim teretom
vlastite nezajažljive pohlepe, neustrašivi je i nepotkupljivi Hrvatski
Novinar odjednom „shvatio kakav je Ivica Todorić“.
I eno naših
bardova, doajena i živih novinarskih legendi u policijskoj sačekuši, eno
istih onih Todorićevih pudlica i pekinezera „za tren“ u čoporu
odvezanih lovačkih pasa pred kićenom kapijom Kulmerovih dvora, eno ih
gdje grebu po vratima spavaće sobe Ivice Todorića i njuškaju po
garderobama njegovih nevjesta, zgražajući se nad istim onim raskošnim
obiteljskim zabavama, „feštama i bogatim trpezama“ pod kojima su još do
jučer i sami, veselo mašući repićem, sakupljali kosti i mrvice. Sve za
malo sitne Gazdine pažnje i pokoju krupnu novčanicu skladajući himne i
laude poslovnom geniju, ljudskoj plemenitosti i istančanom ukusu
Todorićevih, pjevajući ih onda Gazdi na uho, na duplerici Jutarnjeg ili
naslovnici Glorije, svejedno.
I „kakav je Ivica Todorić“ ispao na
koncu, kakav je Gazda „za tren“ shvaćen od Hrvatskog Novinara? Je li on
bezvrijedno ljudsko smeće zato što je novcem izmrcvarenih Konzumovih
blagajnica plaćao privatne dvorce i otoke, jahte, avione i helikoptere,
egzotična putovanja, dizajnersku odjeću i obiteljske zabave, je li on
otpad zato što je krupnim novčanicama umjesto dobavljačima plaćao
novinare da mu pjevaju na uho? Ne: u ovoj prekrasnoj alegoriji on je
smeće i otpad ispao zato što je preko noći, „bez traga simpatije od
večer prije“, Hrvatskom Novinaru zabranio da mu pjeva na obiteljskim
privatnim zabavama. Zabranio da mu pjeva! I to samo zbog toga – nije li
divna ova priča? – što se ovaj bavio svojim poslom.
Je li,
konačno, osramoćeni šibenski doajen ikad to napisao, je li Hrvatski
Novinar ikad javno rekao i ispričao kako su ga Todorić i sinovi strašno
ponižavali? Naravno da jest, zaboga. Ne nedostaje muda u gaćama
Hrvatskog Novinara, što tajkuna iz Zmijavaca u oči gleda i zajebava kako
je njegovu omiljenu pjesmu pjevao u Runovićima. Ispričao je tako
Hrvatski Novinar u detalje kako ga je izribalo bahato Todorićevo
mladunče, napisao je to pod svojim časnim imenom i prezimenom, „za
tren“, pune dvije-tri godine kasnije – dvije-tri ili dvadeset tri,
svejedno – i to tek kad je svojim očima vidio Gazdu na crvenoj
potjernici Interpola.
A tronuti je čitatelj za tren shvatio kakva je, eto, minijatura Hrvatski Novinar.