Kako funkcionira ta stvar s „alternativnim činjenicama“,
„alternativnom istinom“ i sličnim alternativnim pomagalima alternativne
desnice – i što je to uopće alternativna desnica – lijepo su nam na
zabavnom i edukativnom primjeru pokazali, hm, alternativni branitelji iz
tisuću devetsto devedeset prve Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog
rata – ili Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991, nisam
siguran kako se točno piše i izgovara, uglavnom jedne od dvije tisuće
alternativnih udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata, one što je
poznata i kao „Pavkovićeva“, po svome predsjedniku Mladenu Pavkoviću,
možda i najupornijem domoljubnom trolu u cijelom alternativnom biološkom
sustavu Republike Hrvatske.
Pavkovićeva udruga iz Koprivnice,
naime – znaju oni upućeniji – već neko vrijeme dodjeljuje nešto što se
zove Velika zlatna plaketa, priznanje osobito zaslužnim čuvarima
tekovina Domovinskog rata, kakvi su među dosadašnjim laureatima, recimo,
hrvatski vitez Marko Perković Thompson i slovenski revizionist Roman
Leljak, ili Ankica Tuđman, supruga Prvog Hrvatskog Predsjednika, i
Kolinda Grabar-Kitarović, supruga muža Prve Hrvatske Predsjednice. Ovoga
puta u koprivničkom UHBDR-u odlučili su pak napraviti iznimku i Veliku
zlatnu plaketu prvi put umjesto pojedincu dodijeliti udruzi građana, i
to ni manje ni više nego – legendarnoj britanskoj udruzi glazbenika Dire
Straits.
Čitateljima izvan hrvatskog govornog područja, dopuštam
mogućnost, učinit će se to kao štamparska greška ili bizarna neka
zajebancija. To je zato što čitatelji izvan hrvatskog govornog područja
ne znaju da su u hrvatskom govornom području Dire Straitsi najpoznatiji
po kratkom televizijskom filmu „Banijska ratna praskozorja“,
sastavljenom od ratnih snimaka tragično stradalog HTV-ova reportera
Gordana Lederera, ratnom videu što je – popraćen pjesmom „Brothers in
Arms“ – od vođe Straitsa u Hrvatskoj učinila samog, hm, Marka Knopflera
Thompsona.
Dobro, to je za sad prilično kretenska priča, ali ne i
alternativna. Ja ću vam reći koja je razlika. Kretenska desnica, recimo,
ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o
Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po
oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“
dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s
Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“. Kretenska desnica onda Veliku
zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu i poraću odluči dodijeliti
grupi Dire Straits, dočim alternativna desnica tu zlatnu plaketu pred
koncert u Dvorani Dražena Petrovića uruči – tribute bandu Dire Straits
Experience, običnoj dakle grupi imitatora što putuje po svijetu
faksimilno izvodeći pjesme Dire Straitsa!
I ne, ne zajebavam se. Odavno se više ne zajebavam.
Dire
Straits Experience, naime – nisam ni ja čuo za njih dok nisu dobili
ugledno priznanje iz Koprivnice – na brzinu je osnovana zabavljačka
trupa koju marketing reklamira kao derivat Straitsa, grupu s „dva
originalna člana benda“, iako je više smisla, razloga i originalnih
članova imala ona radioaktivna mutacija Boney M na Jelačića placu prije
desetak godina, ili Brit Floyd Show lani u Boćarskom domu, nego što će
za dva tjedna imati Dire Straits Experience s „dva originalna člana
benda“: saksofonist Chris White Knopflerovoj se grupi pridružio tek
nakon desetak godina, odsviravši s njima album Brothers in Arms, dok je
drugi „originalni član“, Chris Whitten, samo plaćeni session-bubnjar
koji je sa Straitsima odradio jednu turneju. Predvođena nekim Terenceom
Reisom – tipom što oponašajući Knopflerov glas i gitaru izgleda taman s
audicije za Supertalent na Novoj TV – grupa je ove godine zajahala
četrdesetu godišnjicu Sultana svinga, pa po svijetu vara ljude
predstavljajući se kao Dire Straits.
Toj, eto, imitatorskoj
družini Pavkovićeva će udruga za dva tjedna, prije koncerta u Ciboninoj
dvorani, mrtva ozbiljna uručiti Veliku zlatnu plaketu za Knopflerovu
hrvatsku domoljubnu pjesmu „Brothers in Arms“, i da je o smislu i
razlozima zaista riječ, mogli su je isto tako dati Jasenku Houri i
Prljavom kazalištu, barem jednako dobrim imitatorima Dire Straitsa – a
svakako mnogo većim hrvatskim domoljubima – za pjesmu „Tu noć kad si se
udavala“, neobično identičnoj Brothers in Arms. Pa Jaji usput u ime
hrvatskih branitelja svečano uručiti i, štajaznam, Grammyja za najbolji
video-spot 1986., i Brit Award za najbolji britanski album te godine.
Čak
ni alternativni desničari ne mogu biti toliko glupi! – prvo je,
priznajem, što sam pomislio kad sam pročitao da su eksplicitno antiratnu
pjesmu Marka Knopflera koprivnički branitelji uopće shvatili kao ratnu
budnicu – a kamoli da mu zbog toga dodjeljuju Veliku zlatnu plaketu za
zasluge u Domovinskom ratu! – prije nego što sam slomljen shvatio da će
tu ionako besmislenu plaketu za Dire Straitse na kraju zapravo uručiti
njihovim jeftinim imitatorima.
Stvar, međutim, uopće nije u
inteligenciji, već u konceptu. Sukladno raširenom vjerovanju,
alternativni desničari zaista mogu biti toliko glupi, a ovo je zapravo
sam njihov manifest, sve što trebate znati o alternativnoj desnici i
njihovu lažnom, paralelnom svijetu: paralelna, alternativna braniteljska
udruga svoje paralelno, alternativno odlikovanje dodjeljuje paralelnim,
alternativnim Dire Straitsima.
Sve u toj bizarnoj priči iz serije
„Na rubu stvarnosti“ upravo je ogledna, demonstracijska desničarska
laž. Lažna je Pavkovićeva alternativna, privatna braniteljska udruga,
osnovana i dotirana samo za potrebe mistifikacije Domovinskog rata i
Pavkovićeve osobne promocije, kao što je lažna i njegova pseudoslužbena
Velika zlatna plaketa, koju će Marku Knopfleru, engleskom pacifistu
mađarsko-židovskih korijena, dodijeliti jednako kao, primjerice, i
ustaškom teroristu Zvonku Bušiću. Pa su, na koncu – sasvim logično –
lažni i njihovi Dire Straitsi, u stvari tek imitatori benda što se tiho
raspao još prije dvadeset dvije godine, objavivši posljednji album baš
nekako onih ljetnih dana 1995. kad je u Hrvatskoj završavao rat. Kojega
će besmislenim proglasiti upravo Pavkovićeva besmislena braniteljska
udruga: da li već dodjeljujući plaketu za ratne zasluge Dire Straitsima,
ili im plaketu za ratne zasluge dodjeljujući za pjesmu koja govori o
besmislu rata i srpskoj braći po oružju – posve svejedno. To je ionako
logika koja vrijedi u stvarnom, fizičkom svijetu.
U paralelnom pak
svemiru alternativne desnice Mark Knopfler je Jajo Houra, Dire Straitsi
su Prljavo kazalište, a sve oko njih je crno-bijeli svijet – upravo
jedan od onih iz Knopflerove nagrađene pjesme, „We have just one world,
but we live in different ones“, „Imamo samo jedan svijet, a živimo u
različitima“ – alternativni ravni svijet podijeljen na Hrvate i
Izdajice, na idiote i gastarbajtere, u kojemu se davni jedan besmisleni
rat naknadno osmišljava dotacijama, beneficijama, privilegijama,
penzijama, dionicama, odlikovanjima i plaketama za ljude koji su toga
rata vidjeli točno onoliko koliko će i publika na zagrebačkom koncertu
Dire Straits Experiencea vidjeti Marka Knopflera, pa makar to bio i sam
ni kriv ni dužan Mark Knopfler.
Po čemu je, najzad, lider Dire
Straitsa kao odlikovani sudionik Domovinskog rata smješniji i bizarniji
od – evo nasumce – pričuvnog brigadira Antuna Vrdoljaka? Pa hrvatskih je
branitelja sad već toliko da po teoriji velikih brojeva jedan mora biti
Mark Knopfler! Sve da kao ljevak koji svira desnom rukom i nije
Pavkovićev alternativni „brat po oružju“, savršen maneken mitskog
Tuđmanovog Hrvatskog Zajedništva.
Crno-bijeli je to svijet u
kojemu će tako zbog zasluga u obrani suvereniteta Republike Hrvatske –
evo, recimo, za onu čuvenu fotografiju mladog hrvatskog vojnika pred
zidom s grafitom Guns N’ Rosesa, što je nadahnula stotine hiljada
branitelja – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ‘91 svoju
Veliku zlatnu Nobelovu nagradu za mir već sutra dodijeliti, štajaznam,
Axlu Roseu.
A uručiti, jasno, Bobu Dylanu, onom besprizornom
židovskom imitatoru koji po svijetu pjeva popularni hrvatski nabožni hit
Guns N’ Rosesa „Knockin’ on Heaven's Door“.