<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Portal Novosti

Boris Dežulović: Ljudi s istoka

I danas, kao nekad, opet Šerpe za par dolara dnevno zapadnim ljudima tegle tone opreme i hrane, samo što ovaj put svoje teške rance umjesto klancima Himalaja nose betonskim klancima naših gradova, a umjesto smrtonosnim okomicama okovanim ledom penju se liftovima naših nebodera

23. februar 2024, 9:05

Na jeziku Šerpa "Chomolungma" znači "Majka svijeta". Tim imenom oni zovu krov svoga malog svijeta, planinski vrh koji je zapadni svijet proglasio svojim krovom i nazvao ga po Georgeu Everestu, britanskom geodetu, kartografu i masonu koji pod njim za života nikad nije bio, niti ga je ikad vidio.

Šerpe su mali narod koji živi u najnepristupačnijim planinskim dijelovima Nepala. Na njihovu jeziku riječ "Šerpa" znači "ljudi s istoka", i čuva pamćenje na davno vrijeme kad su tu stigli s istoka Tibeta. Nasuprot njihovim šarenim molitvenim zastavicama i narodnim nošnjama – prslucima chhuba, bluzama raatuka i jaknama tetung jarkih svijetloplavih, žutih i zelenih boja – stoji golemi, hladni sivobijeli masiv Himalaja, Šerpama toliko uobičajen i svakodnevan da su u njihovoj religiji svete zapravo daleke, mistične – doline. I kad su prije stotinu godina iz tih dolina stigli "ljudi sa zapada", neobičan narod koji se penje na planine, bilo je sasvim razumljivo da za pomoć i vodstvo potraže Šerpe, kojima su Himalaje i dječji vrtić i škola, i kuća i crkva.

Za Šerpe smo prvi put čuli prije sedamdeset godina, kad je svijet obišla senzacionalna vijest da je Novozelanđanin Edmund Hillary uspio ono što nitko nikad nije: popeti se i sići s Mount Everesta, kako "ljudi sa zapada" nazivaju Chomolungmu. Nikad to Hillary ne bi uspio bez iskusnog lokalnog penjača, vodiča i svog velikog prijatelja Tenzinga Norgaya, s kojim se zajedno popeo na vrh, i njegovih nepalskih sunarodnjaka Šerpa, koji su na svojim leđima nosili tone opreme i hrane za ekspediciju.

Sve otada, u predrasudi i jeziku ljudi sa zapada riječ "Šerpe" označava "ljude koji na leđima nose hranu".

Nama nepojamno fizički izdržljivi i snažni, nepalski su Šerpe desetljećima tako na svojim leđima nosili hranu i opremu za stotine i hiljade zapadnjačkih planinara što su tragom Edmunda Hillaryja tražili alpinistički Sveti gral. Kad je, recimo, upravo ovih dana prije točno četrdeset pet godina na dugački put u Nepal i povijesni uspon na Mount Everest krenula prva jugoslavenska ekspedicija – prilično razumljivo sastavljena od dvadesetak Slovenaca i, prilično nerazumljivo, jednog Dalmatinca, Splićanina Stipe Božića – osamnaest tona opreme i hrane punih je dvadeset dana na svojim leđima nosila brigada od sedam stotina pedeset Šerpa, predvođena iskusnim himalajcem Ang-Phuom, "našim Tenzingom Norgayjem".

Jugoslavenska ekspedicija za uspon na vrh izbrala je zloglasni i dotad neosvojeni Zapadni greben. Za prvi pokušaj završnog uspona bili su određeni prekaljeni Slovenci Viki Grošelj i Marjan Manfreda: nisu uspjeli, ali su fiksirali vez kojim će se uskoro kao prvi Jugoslaveni na Everest popeti Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik, a dva dana kasnije i naš Splićanin Božić, zajedno sa Stanetom Belakom i Ang-Phuom. Na spustu s vrha zatekla ih je strašna oluja, zbog koje su noćili na osam hiljada i dvjesto metara visokoj litici, preživjevši najviši izmjereni bivak u cjelokupnoj povijesti alpinizma. Sutradan, kad su već gotovo bili na sigurnom, Ang-Phu je krenuo dohvatiti šalicu čaja, poskliznuo se i nestao u dva kilometra dubokom bijelom ambisu.

Stipin davni prijatelj tako je životom platio zapadnjačku fascinaciju planinom. Bilo je neke okrutne, hladne i svirepe himalajske pravde u tome, jer kako je Ang-Phu svoj život tom fascinacijom isplaćivao, tako ga je na koncu i platio.

U ono vrijeme, recimo, za iscrpljujući posao tegljenja teških ruksaka i sanduka himalajskim klancima Šerpe su bili plaćeni dva dolara po danu – nama sitniš za cigarete, njima dobra plaća kojom su hranili obitelj. Malo gdje, eto, dva dolara vrijedi više nego na Himalajama: cijeli jedan život. U pedesetak godina do tada dvadeset i šest Šerpa glavom je platilo uspone fascinaciju "ljudi sa zapada" Everestom, a u sljedećih pedesetak godina do danas poginut će ih još stotinu. U Nepalu, međutim, nema mnogo poslova na kojima se može zaraditi par dolara dnevno, pa hiljade Šerpa i dalje tegle tone opreme i hrane ledenim prostranstvima Himalaja.

Još mnogo puta bili su među njima Stipe Božić i njegovi slovenski prijatelji. I nikad nisu zaboravili svog nepalskog brata, posjećujući Ang-Phuovu udovicu i pomažući u školovanju njihova sina, danas visokog budističkog svećenika. Nije ih Stipe zaboravio ni prije pet godina, kad se još jednom vratio na Himalaje, da obilježi četrdesetu godišnjicu uspona na krov svijeta. Ovaj put cilj mu je bio nešto niži himalajski vrh Imja Tse, a vodič Šerpa Sonam Tshering, prekaljeni penjač kojemu je strašni Mount Everest bio isto što i Stipinim Splićanima Marjan: čak pet puta Sonam se penjao na Chomolungmu! Vodio je tako Sonam Stipu i prijatelje na Imja Tse, i sve je bilo kao nekad, osim što je Stipin novi nepalski prijatelj ovoga puta na povratku s planine zajedno s njim produžio u – Hrvatsku.

Stotinu godina, eto, nepalski su Šerpe Europljanima nosili opremu i hranu po himalajskim vrletima, sve dok nisu čuli da se tih par dolara može zaraditi i u Europi. Danas, pet godina nakon što je Sonam među prvima stigao u Split, među gotovo dvjesto hiljada stranaca koji žive i rade u Hrvatskoj čak je dvadeset pet hiljada Nepalaca. Ovdje, jasno, obavljaju poslove koje za onih "par dolara" nitko ne želi: rade kao zidari, vozači, konobari ili – dostavljači. Hiljade Nepalaca u Hrvatskoj vidimo tako ovih dana na našim ulicama, kako na mopedima i biciklima s velikim spremnicima na leđima dostavljaju na kućne adrese hamburgere, pizze i pivo.

I eto sedamdeset godina kasnije na ulicama Splita i Zagreba "ljudi s istoka" u istim onim svojim tradicionalnim živopisnim nošnjama jarkih boja. Samo što njihova svijetloplava chhuba ima logotip mobilne platforme Wolt, njihova zelena raatuka nosi simbol dostave Bolt, a žuti tetung prepoznatljivi znak dostavljačke tvrtke Glovo. I danas, kao nekad, opet Šerpe za par dolara dnevno zapadnim ljudima tegle tone opreme i hrane, samo što ovaj put svoje teške rance umjesto klancima Himalaja nose betonskim klancima naših gradova, a umjesto smrtonosnim okomicama okovanim ledom penju se liftovima naših nebodera.

Ovaj put nije tako opasno.

Ili barem tako ne izgleda.

Svakodnevno u hrvatskim novinama i portalima čitamo kako Nepalci i ostali strani radnici u Hrvatskoj žive poput junaka Dickensovih romana, natrpani u improvizirane hostele, kontejnere ili straćare bez vode i kanalizacije, a svaki izlazak na ulicu za njih znači i suočavanje sa strahom od napada i batina. "Nakon fizičkih napada na mene i moje kolege i zemljake više se ne osjećam sigurnim prolaziti ulicom u večernjim satima", nekidan je za Al Jazeeru svjedočio Nepalac Yogmani Kafle. "Prije mjesec dana napali su mog kolegu iz Nepala. Prvo su ga zaustavili i pitali za cigaretu, a kad su shvatili da je nema, počeli su ga tući. Još su jednog dostavljača napali oko Nove godine. Napadaju dostavljače jer znaju da uvijek imamo gotovinu."

Napadi su sve češći, a princip vrlo jednostavan: lažno se naruči hrana i sačeka dostavljač. Nedavno su tako u Zagrebu napadači naručili hranu, i kad je dostavljač izašao iz automobila iz mraka su izašle tri osobe, od kojih mu je jedna stavila cijev pištolja na glavu i tražila od njega novac i hranu. Kad je to odbio učiniti, pretukli su ga, oteli mu četiristo eura, uzeli hranu i ostavili ga na ulici bez svijesti, s frakturom nosne kosti i sinusa.

I sve to tek u boljem slučaju, kad je motiv samo četiristo eura i podgrijana jumbo pizza. Na ksenofobne komentare, rasističke ispade i prijetnje "ljudima s istoka" Nepalci i njihovi azijski i afrički supatnici odavno su navikli. Sve češće naše su ulice neprijateljskije i opasnije od Chomolungme: sve češće osam hiljada metara visoki bivak u snježnoj oluji na zloglasnom Zapadnom grebenu izgleda bolje i udobnije nego smještaj u Zagrebu, a tegljenje hrane po zaleđenim himalajskim klancima lakši način da se zarade dva dolara nego dostava McDonald'sova hamburgera u nekom splitskom kvartu.

Dodajte im stoga ta dva dolara, eura, što god: taj sitni čovjek u živopisnom tetungu jarke svijetloplave boje, koji je po neprijateljskim betonskim klancima za vas na leđima nosio pizzu i pivo, bio je na jebenom Mount Everestu.

Pet puta.

I nije došao u vaš Zagreb da se popne na Medvednicu, zabode na Sljeme šarene tibetanske molitvene zastavice i nazove ga Tenzing Norgay.

Preuzeto sa Novosti