Otkrilo se, eto, kako se u službenom Vladinom prijevodu
famozne Okvirne odluke Vijeća o europskom uhidbenom nalogu – kojom je
državama EU prepušteno samostalno odlučiti da uhidbeni nalog ne
primjenjuju na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. godine –
potkrao lijep komad greške. Ključni članak 32, koji kaže da svaka država
to može učiniti “u trenutku usvajanja”, preveden je tako da ispada kako
to može učiniti “nakon usvajanja Odluke”. Kako pak jednostavna
konstrukcija “at the time of the adoption” može značiti “nakon
usvajanja”, ne zna nitko živ, ali upravo kroz tu rupu u zakonu – zapravo
u Okvirnoj odluci Vijeća o europskom uhidbenom nalogu – hrvatska je
Vlada provukla glasoviti “lex Perković”, kojim je svoje pravo da od
uhidbenih naloga zaštiti počinitelje kaznenih djela počinjenih prije
2002. iskoristila debelo “nakon usvajanja” odluke Vijeća Europe.
Jedno je, naime, kad se priučeni hrvatski prevoditelji
dohvate laganog ljetnog štiva, kao onomad, prije desetak godina, Dana
Browna i Da Vincijevog koda, pa “istočni grijeh” ili “bezgrešno začeće” –
na engleskom “Original sin” i “Immaculate Conception” – prevedu kao
“izvorni grijeh” i “časna koncepcija”. Sasvim je, međutim, nešto drugo
kad se “izvorni grijeh” i “časna koncepcija” iz trivijalne književnosti
nađu u državnim zakonima i europskim propisima, pa “izvorni grijeh”
Josipa Perkovića iz osamdesetih odjednom postane “časna koncepcija”.
Reklo bi se, razlika je očita: nesretna prevoditeljica
Dana Browna, koja je Da Vincijev kod prevodila valjda pomoću džepnog
rječnika za učenike osnovnih škola, svoje greške barem nije počinila s
namjerom. Dočim je službeni prevoditelj europskih propisa ono “at the
time” u “nakon” preveo – vrlo namjerno. Tako bi se, rekoh, reklo, ali
tako ne kaže saborski Odbor za Ustav, čiji predsjednik Peđa Grbin
odlučno demantira da su europski propisi prevedeni na hrvatsku
englagoljicu samo kako bi se spasio Josip Perković, tvrdeći da su slične
odluke donijeli i Francuska i Austrija, i da bla bla, truć truć, pipl
uostalom mast trast as.
Nije ni nama iz hrvatskoga pipla problem praviti se
glupima, no čak i ako tako glupi prihvatimo službeno objašnjenje Odbora
za Ustav i bezrezervno mu trast, i dalje ostaje pitanje iz engleskog
jezika za učenike šestog razreda osnovne škole: jednostavni vremenski
prilog “at the time“.
Možete, umireni službenim objašnjenjem autoritarnog
Odbora za Ustav, reći da je riječ o traženju dlake u jajetu, ali stvar
je mnogo ozbiljnija. Ne znam, recimo, zašto bih bio išta mirniji
saznanjem da jedan tako važni dokument nije falsificiran, već samo
netočno preveden? Pa kad Vlada već traži od mene da se pravim toliko
glup, evo još jednog glupog pitanja: koliko još takvih prevoditeljskih
gafova ima u desetinama hiljada stranica prevedenih europskih zakona,
propisa, uredbi i odluka?
Loš i netočan prijevod divovske aleksandrijske
biblioteke eurobirokracije realno je veći problem čak i od jednog sasvim
pristojnog političkog skandala kakav je “lex Perković”. Kad bi to,
najzad, bila jedina takva greška, onda me čak i ovako glupog Vlada ne bi
mogla uvjeriti da je slučajna. Ako pak nije, onda je pitanje –
ponavljam – koliko ih još ima?
Trebat će, izgleda, temeljito pročešljati sve što smo u
ovih deset godina pregovorali, ugovarali i dogovarali, svaki dakle papir
na koji su se naši ministri i premijeri teatralno potpisivali,
smješkajući se u kamere samouvjerenošću ministrice Fani Čapalije i
objašnjavajući da “ic okej”. Ako Vladine službe nisu znale prevesti
jednostavni vremenski prilog iz lekcije za šesti razred osnovne škole,
strah me i pomisliti što je s prijevodima svih onih silnih stručnih
izraza iz pregovaračkih poglavlja o poljoprivredi, ribarstvu,
financijskom nadzoru ili, recimo, fitosanitarnoj politici, koje teško
razumijemo i na hrvatskom.
Jedna Okvirna odluka Europskog vijeća bezvezna je
sitnica u odnosu na sve što ćemo tek otkriti u debelim registratorima iz
arhiva Ministarstvu vanjskih poslova. Jeste li, na primjer, nakon svega
još uvijek sigurni – barem upola onoliko koliko su sigurni u Odboru za
Ustav – da je Hrvatska uopće primljena u Europsku uniju?
Sad je, naravno, kasno da se pitate što stvarno stoji u
onom dokumentu na kompliciranom engleskom za napredne učenike osnovnih
škola, kojega su nam ga svečano predstavili kao Pristupni ugovor s
Europskom unijom. I da se kajete što ste potpisivanje jednog tako
monumentalnog povijesnog akta povjerili osobi koja na engleskom zna reći
samo „tenkju verimač“ i „dej after jestrdej“. Sam Bog zna što je
potpisala: in Gad vi mast trast.
Svakako, sad je kasno. Što bi rekli Englezi, nakon
jebanja nema kajanja. Da ste, uostalom, učili engleski, znali biste da
se kajati trebalo „at the time“. Dakle u vrijeme jebanja.
Globus, 24.07.2013.
Preuzeto sa prijateljskog Peščanika