Nakon što mu je telefonskim putem otkazana suradnja u Slobodnoj Dalmaciji, Boris Dežulović poslao je otkazno pismo EPH-u.
Pismo prenosimo u cijelosti.
”Nakon što mi je glavni i
odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, u funkciji automatske sekretarice
člana Uprave Joška Popovca, telefonom otkazao suradnju u tom listu –
obrazloživši odluku odštetom koju izdavač mora platiti zbog mog teksta u
čuvenom „slučaju gnjide“ – a nakon razgovora u kojemu ste mi pokušali
objasniti pozadinu cijelog slučaja i sanirati nastalu štetu, prisiljen
sam vam, kao posve nekompetentnima za posao kojim se bavite, otkazati
suradnju i radni odnos sa mnom.
Dopustite da obrazložim svoju odluku.
U
našem razgovoru više puta ste mi sugerirali da otkaz u Slobodnoj
Dalmaciji ne doživljavam osobno, već tek kao nespretan pokušaj nove
uprave da riješi problem i sanira goleme financijske gubitke kuće,
uvjetovane između ostalog i velikim sudskim odštetama. Nespretan pak
pokušaj da me uvjerite kako otkaz ne bih trebao doživjeti osobno nije
bio samo neočekivano duhovit za uvriježene standarde korporativnih
komunikacija, već – pokazat će se – i prilično precizan znak
nepomirljivih, upravo suštinskih razlika između vašeg i mog poimanja
novinarstva.
Otkaz suradnje u Slobodnoj Dalmaciji nije mi prvi takav u životu: kad su mi, međutim & primjerice, Nezavisne novine iz
Banje Luke prije nekoliko godina na sličan način otkazale suradnju,
glavni urednik je bio barem toliko pošten da otvoreno kaže kako je
razlog raskida moje vrijeđanje predsjednika Republike Srpske Milorada
Dodika. Najzad, legitimno je pravo vlasnika i sloboda glavnog urednika
da politički i društveno pozicioniraju novine koje posjeduju, odnosno
uređuju. Od teoretske mogućnosti da moj otkaz predstavlja pozicioniranje
Slobodne Dalmacije na desno krilo i početak pripremanja terena za
povratak HDZ-a na vlast, gora je stoga samo ona po kojoj odšteta za
„gnjide“ nije tome otkazu povod, nego stvarni razlog.
I u
prvom i u drugom slučaju, međutim, upadljiv je izostanak redakcije i
glavnog i odgovornog urednika iz svake korporativne komunikacije. Za
mene kao novinara to je barem jednako znakovito koliko i uvredljivo; za
vas kao korporaciju, očito, uobičajeno. Istina, nije se tome mudro
čuditi: meni su novine prvi i jedini posao u životu, vama su one četvrti
ili sedmi, nakon odvjetničkog ureda, utjerivanja ovrha, kartičnog
poslovanja ili farmaceutske industrije, posao kao svaki drugi.
‘Vama je važan samo profit’
Vama
je, da se ne zajebavamo, važan jedino profit, vi novine štampate samo i
isključivo radi novca, dok meni postoji nekoliko prilično važnijih
stvari: ja jednostavno ne pišem samo zbog plaće. Vama je, recimo, ugled
holdinga tek jedan od naplativih dioničkih udjela, pokretna imovina
tvrtke, a meni je ugled sve što imam. Vi tako osim ugleda korporacije
imate i njene nekretnine, zgrade, strojeve, opremu, automobile, račune,
dividende, zlatne kartice i zlatne dionice, dok ja osim ugleda –
kakvog-takvog, ali mog – na svoje ime u Poreznoj upravi nemam upisano
baš i savršeno ništa.
Iz tog razloga, uostalom, vi ste me
nakon drugarske samokritike i pozvali da se vratim u Slobodnu Dalmaciju,
izračunavši valjda kako će šteta od narušenog ugleda tvrtke biti veća
od uštede na sudskim troškovima i odštetama za razne duševno oboljele
gnjide. Da pazite na te stvari, pokazali ste i zamolivši me da se ne
vratim baš odmah, jer to bi bilo pogubno za ugled kuće, koja bi u tom
slučaju – dopustite da prihvatim ležerniji ton korporativne komunikacije
– „pojela govno“. Umjesto toga, ponudili ste mi da se u Slobodnu
Dalmaciju vratim za mjesec dana, odnosno da „govno“ – valjda kad nakon
mjesec dana dovoljno ogladnim – pojedem ja.
Očekivao bi čovjek
da barem taj obilati ručak bude na račun holdinga, plaćen zlatnom
kompanijskom karticom. Već sam radio za beskrupulozne korporacije – EPH
je takva bila i prije vas – ali barem je imala ambicije da izdaje
novine: razilazili smo se tek u prirodi, a ne u definiciji novinarstva.
Pouzdano znam da su zbog mojih tekstova urednike i vlasnike nazivali
bijesni vlasnici Agrokora, Telekoma i drugih velikih oglašivača, ali
mene ni vlasnik, ni članovi uprave, ni glavni urednici nikad nisu
nazvali na telefon. Jedan jedini put kad mi nije objavljen tekst –
sjetit ćete se, zbog Miroslava Kutle – korporacija je spremno pojela
govno i uredno ga platila.
‘Floskule o boljem sutra’
Umjesto
toga, umjesto naivno očekivanog obećanja promjena u Slobodnoj Dalmaciji
– koje bi, ako ništa drugo, pokazale da ni otkaz ni povratak na posao
nisu, kako ono, osobne naravi – ovaj put sam dobio tek nekoliko
rabljenih, plastičnih kineskih floskula o boljem sutra, svijetloj
budućnosti, plamenim zorama i visokim pećima, što bi značilo ne samo da
bih govno pojeo umjesto vas, već i da bih ga morao platiti iz svog
džepa. Kako pak osim ugleda nemam ništa, to bi značilo da bih ručak
morao platiti preostalim ugledom, a kako je to u našoj profesiji i našoj
državi prilično devalvirana valuta, značilo bi i da bih ostao bez imalo
ugleda na računu.
Ta je ekonomska računica u biznisu posve
razumljiva i nadasve legitimna, korporacija u ovim teškim vremenima mora
štedjeti na svemu, pa i na toplim obrocima za zaposlene, ali
novinarstvo i novinsko izdavaštvo jednostavno nisu samo biznis. Najzad,
ako želite zaraditi pare, to je – naročito danas i naročito u Hrvatskoj –
prilično glupa ideja: farmacija je mnogo bolja, jer tamo se od
arhaičnih plemenitih ideala odustalo dovoljno davno. Mogu se prigodno
složiti da je novinsko izdavaštvo prilično glupa ideja i ako želite
poboljšati svijet, ili barem Hrvatsku, ali ako ništa drugo to je – za
razliku od razmjerno jednostavne ekonomske matematike plusa i minusa –
predmet podložan tumačenju. Ukoliko ste zaista, kako ste mi rekli, EPH
kupili da biste promijenili hrvatsko društvo, onda je riječ o grubom
nesporazumu, jer da jednako tumačimo pozitivne promjene, ne bi „gnjide“
bile problem. Ako pak različito tumačimo te promjene – što ću vam ja?
Vi se, međutim, ne bavite ni novinama ni društvom, već biznisom. Da
se bavite novinama, ne biste tu stvar – to naime da je sve bila gruba
greška – sedam dana kasnije rekli meni, ne u četiri ili šest očiju, već
biste je iste večeri rekli članu Uprave Jošku Popovcu, u osam milijuna
očiju. Ne bih dobio otkaz ja, već on. Ne biste meni objašnjavali da ne
doživljavam to osobno, već njemu. Kad bi, uostalom, zaista sve bila
gruba greška, ostalo bi neobjašnjivom tajnom kako ste, tako aljkavi da
vam članovi uprave na svoju ruku – pa još nekažnjeno – tjeraju za
kompaniju važne ljude, uopće zaradili toliko novca da kupite cijeli
holding.
Ovako, ispada da „gnjide“ nisu mom otkazu razlog, već
povod, i da vas je samo zatekla buka što se podigla oko tog nesretnog
slučaja, iz nekog nejasnog razloga zaprijetivši onom ugledu iz temeljnog
kapitala korporacije koju ste preuzeli s ambicijom da zavedete čvrsti
organizacijski i financijski red, zbog čega ste i glavne urednike novina
sveli na telefonske sekretarice članova Uprave.
Neoprezno ste tako
ostavili previše materijalnih dokaza za proizvoljnu tezu većeg dijela
javnosti kako tek pripremate teren za gradnju slavoluka i trijumfalni
ulazak Tomislava Karamarka u Banske dvore, posve pri tom svejedno jesu
li vaši razlozi za to ideološki ili financijski – ja, recimo, čak
vjerujem da nisu u tradicionalnom smislu ideološki – jer to su u
Hrvatskoj sinonimi. Znate kako se kaže: ako nešto izgleda kao odbor za
doček Karamarka, postrojeno je kao odbor za doček Karamarka i govori kao
odbor za doček Karamarka, onda je vjerojatno odbor za doček Karamarka.
Dovoljno je spomenuti slučaj kolege Davora Krile, kojemu ste neposredno
prije mene oduzeli kolumnu i dali je Tihomiru Dujmoviću, Karamarkovom
dobujancu i kartonskom baletanu iz počasnog zdruga Kolinde Grabar
Kitarović, što je prošlo dovoljno tiho da ne ugrozi ugled u bilanci
korporacije. Nećete mi valjda reći da angažiranje Dujmovića ima ijedan
novinarski i profesionalni razlog? Ako je pak i to gospodin Popovac
napravio na svoju ruku, onda imate ozbiljan problem. Sad bez
zajebancije: provjerite na Trgovačkom sudu jeste li još vlasnici
Slobodne Dalmacije.
Gledajući ovako s tribina, riječ je o
suštinski istom postupku kojim je – zgodnom igrom slučaja, istog dana
kad mi je kartonski urednik Slobodne priopćio svoju odluku Uprave –
pripremljen i teren za utakmicu Hrvatska-Italija: bez obzira zapišava li
se teren pripremajući ga za novo vodstvo nogometnog saveza ili novu
Vladu Republike Hrvatske, križ koji će izniknuti na travnjaku bit će
jednako prekasno vidljiv i jednako prekrasno kukast.
Dopuštam,
naravno, mogućnost da nisam u pravu i da sam katastrofalno krivo
procijenio stvari, ali – razmislite li malo – što će vam u tom slučaju
kolumnist koji tako katastrofalno procjenjuje stvari? Što ću vam ja?
‘Nismo iz iste priče’
Mi,
gospodo, nismo iz iste priče. Ja sam novinar, vi ste biznismeni. Vi
našim novinama zarađujete pare, mi vašim novinama želimo reći istinu i
nazivati stvari pravim imenom: popa nazvati popom, bob bobom, kukasti
križ fašizmom, a jajašce uši gnjidom. Kad sam vas, uostalom, pitao što
bi – ukoliko je otkaz u Slobodnoj Dalmaciji zbog „gnjida“ bio tek
„nespretan pokušaj rješenja problema“ – bilo „spretno rješenje“,
objasnili ste mi kako sam pametan čovjek i kako sve jednako mogu reći na
pametan način. To, međutim, slušam cijeli život: da sam pisao tako, da
nisam pisao tako nepametno, da nisam stvari nazivao njihovim imenom, da
sam bio pametniji, mi bismo sad korporativno komunicirali na posve
drugačiji način: ja bih bio vaš pouzdani i pametni glavni urednik, i
nepametnim kolumnistima telefonom otkazivao suradnju.
Ako ne
možemo nepametno, dakle točno, onda to, jebiga, nisu novine. Stotinu
pedeset hiljada kuna odštete u našoj državi i u našoj profesiji – dobro
jutro i dobrodošli u hrvatsko novinarstvo – spada u rizik tog posla.
Zato treba mijenjati državu, a ne novinare. Razumijem da je nekome tko
se bavi pametnim, dakle prilično sigurnim poslom utjerivanja dugova od
penzionera taj rizik neprihvatljivo visok, ali u tom slučaju – osim
ukoliko razlozi nisu posve neki drugi i ukoliko sam bio u pravu, u kojem
se slučaju ispričavam – izabrali ste krivi biznis.
Ako ne
možemo nepametno, ako ne možemo reći popu pop, a jajašcu gnjida, onda je
to posao kao svaki drugi, dobar ili loš – odvjetnički ured, kartično
poslovanje, utjerivanje ovrha ili farmaceutska industrija – sve je to,
ali novinarstvo nije. Kako se pak za takve, dakle svake druge poslove ne
osjećam kompetentnim, a vas s druge nalazim nekompetentnim za
novinarstvo, to sam prisiljen – uz sve one formalnosti s otkaznim rokom,
preostalim godišnjim odmorom i bla, bla – raskinuti vaš radni odnos sa
mnom.
Dakako, shvatili ste, ništa osobno”, stoji u pismu Borisa Dežulovića.