Elem, u jednom selu kraj Bugojna četrdeset druge upala ustaška patrola u kuću i zatekla unutra samo nekakvu staru bakicu. “Baba, reci brzo: đe su partizani!”, podviknuše ustaše na staricu, a ona će na to: “Đe su partizani!”
Tako je to, djeco, bilo u Bugojnu četrdeset druge, a kako je bilo četrdeset druge, tako je bogami i dan danas. Krstare gradom domaći izdajnici, odjekuje Skopaljskom dolinom natjecanje tko će brže reći “Đesupartizani!”, a oni kao da su u zemlju propali.
Zapravo, kad čovjek bolje pogleda, partizani stvarno u zemlju propali: sakrili se drugovi na Partizansko groblje, ukopali se tamo i evo već sedamdeset i dvije godine ne miču odande. Čekaju, kažu, pojačanje.
Od svih partizana u Bugojnu ostala na kraju trojica, pa se postrojili pred zgradom Gimnazije poput brončane straže, redom sva tri bugojanska narodna heroja: Stipo Đerek, Mahmut Bušatlija i Vojin Paleksić. Hrvat, Bošnjak i Srbin. Pazilo se u Jugoslaviji na te stvari, pazilo se u Bugojnu i dok je Tito ovamo dolazio u lov – “Zeko, reci brzo: đe su međedi!” – pa se pazilo i u posljednjem ratu, kad su herojsko, brončano bošnjačko-hrvatsko-srpsko jedinstvo održavali tako što su Mahmutovi Bošnjaci Stipine Hrvate držali zatvorene u, jasno, Osnovnoj školi “Vojin Paleksić”.
Vazda se, kako vidite, u Bugojnu pazilo na te stvari, pa se na bugojanske brončane heroje pazi i danas, kad nema više ni Tita i njegovih međeda, ni Dževada Mlaće i njegovih mudžahida. Pa svake godine, na kakav zgodan državni ili gradski praznik – Dan oslobođenja Bugojna, Dan državnosti BiH, Dan nezavisnosti, kako koji padne – delegacija gradskih vlasti položi vijenac trojici gradskih heroja.
I svake godine, na svaki taj Dan – jel’ oslobođenja, jel’ državnosti, jel’ nezavisnosti – ispadne od toga vijenca belaj.
Jer šta? Otkako nema Tita i njegovih međeda propalo Bugojno k’o kauč, nekad peta najrazvijenija općina u Jugoslaviji – hvala tranziciji đe čula i đe ne čula – danas je osma u kantonu: nema više industrije, nema posla, nema para. Nema tako para ni za vijence, pa jedva nekako Općina skuca za jedan skromni vijenac da ga SDA-ov načelnik Hasan Ajkunić položi herojima pred Gimnazijom. A heroji se, jebo ih Tito, poredali tako da je Mahmut Bušatlija u sredini, između Stipe Đereka i Vojina Paleksića – vazda Bošnjak opkoljen, između Hrvata i Srba – pa svaki put kad načelnik Ajkunić donese vijenac i tronuto ga položi po sredini, ispadne da ga je položio samo Bošnjaku Mahmutu.
Položio bi ga on, jasno, i Mahmutovim drugovima, ali nije lijepo kad vijenac nije u sredini. Stipi ili Vojinu, sa strane, vijenac se može položiti samo namjerno: jedino Mahmutu može slučajno.
Kao, uostalom, i nekidan, za Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kad je vijenac Općine Bugojno opet osvanuo samo pod bistom Mahmuta Bušatlije, a Stipe i Vojin, siromasi, bez vijenca, bez ijednog cvijeta, kao da su poginuli u pijanoj tuči na parkiralištu diskoteke Planet preko puta, a ne jurišajući na švapske dušmane.
Kao da nisu i oni, poput Mahmuta, ginuli za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Dobro, strogo tehnički gledano nisu ni oni ni on, ali znate na što mislim. Zna, recimo, načelnik Hasan. A znaju i Hrvati.
I onda, jasno, popizde. “Općinske vlasti u Bugojnu vijenac položile samo pred bistu heroja Bošnjaka!”, svaki put u ovo doba godine dojavi revni Večernji list, pa o “sramoti” i “komediji u Bugojnu” prejave onda svi hrvatski portali u Hercegovini i Bosni. Rekao bi, naime, neupućeni stranac neki – čitajući kako hrvatski mediji plaču nad hudom sudbinom Vojina Paleksića i Stipe Đereka – da je Hrvatima baš stalo do uspomene na zapostavljene Titove partizane, što su i ovaj put ostali bez Hasanova vijenca. Pa bi se, onako malo biva i zbunjen, upitao neupućeni stranac neki zašto im onda Hrvati ne polože vijenac, zašto ga ne polože barem svome Stipi, hrvatskom komunistu, antifašistu, španjolskom borcu i narodnom heroju.
To je zato što neupućeni stranac neki ne zna da hrvatski antifašisti u Bugojnu zaista svake godine naprave divovski, lijepo ukrašeni vijenac – bude on i četiri-pet metara u promjeru, danima ga pletu vrijedne ruke hrvatskih antifašista – da ga polože pod Stipinu bistu pred Gimnazijom za Dan Republike 29. novembra. I šta? Svake godine oko 29. novembra prepredeni ih, pokvareni Bošnjaci zajebu, pa kad hrvatski antifašisti noseći orijaški vijenac po Ulici Kulina bana pitaju gdje je zgrada Gimnazije, oni im pokažu župnu crkvu preko puta.
I svake godine oko 29. novembra ispadne tako da su, umjesto ogromnog vijenca pred Gimnazijom za narodnog heroja Stipu Đereka na Dan Republike, položili zapravo ogromni adventski vijenac pred crkvom svetog Ante Padovanskog, na prvu nedjelju Došašća.
Pa su hrvatski antifašisti u BiH na kraju, jasno, odustali, i spomenik hrvatskim partizanima prije dvije-tri godine podigli u Posušju, gdje nema Bošnjaka da ih zajebu. Eno ga i danas tamo, lijep kameni spomenik Bugojanskoj skupini, o kojoj su antifašistički Večernji list i hercegbosanski partizanski portali do sad ispisali cijelu biblioteku toplih hagiografskih tekstova – grupi domoljuba iz emigracije što su 1972. upali u Jugoslaviju boriti se protiv nacističkih okupatora i njihovih pomagača. Ili su im barem tako objasnili prepredeni, pokvareni Bošnjaci.
Pa kad sutra opet u Bugojnu ustaše upadnu onoj babi u kuću, neće se ona zajebati: “Eno ih u Posušju, eno ih u Posušju!”
Preuzeto sa Oslobodjenje.ba