Davno prije Yahooa i Googlea bio je telefonski broj 981:
ukucali biste ga u tastaturu plastičnog zelenog Iskrinog telefona – na
onim starijim, crnim, okrenuli biste ga brojčanikom – nakon čega bi se
javila drugarica Služba informacija, koja bi strpljivo saslušala
sumanuto neko vaše pitanje: u sumanutijem slučaju koliko je sati u Porto
Allegreu ili kad polazi posljednji trajekt iz Vladivostoka za Donghae, a
u nekom razumnijem, primjerice, kako se u Majstoru i Margariti zvao pas
Poncija Pilata.
Kad sam bio mali, Službu informacija smatrao sam – uz
astronauta – najuzbudljivijom profesijom na svijetu. Nisam, međutim,
sanjao tek kancelariju ispunjenu knjigama, enciklopedijama, rječnicima,
pjesničkim antologijama, geografskim kartama, voznim redovima engleskih i
sovjetskih željeznica, i velikim crnim telefonom na kojega će me
nazivati svjetski putnici, puki znatiželjnici i pijanci što se u
gostionicama klade kako se zove pas Poncija Pilata u Majstoru i
Margariti: eh da, davno prije Yahooa i Googlea pijanci su se u
gostionicama svađali oko toga kako se zove Pilatov pas u Majstoru i
Margariti.
Kad sam bio mali, mislio sam – znao sam – da ni Služba
informacija ne zna sve, i da mora postojati posao generalnog direktora
OOUR-a Svjetska Pamet, nepoznat neki tajni telefonski broj kojega u
krajnjoj nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i same sveznajuće
drugarice iz telefona 981. Zamišljao sam pitanja na koja one u svojim
leksikonima, atlasima i voznim redovima nemaju odgovora, i broj kojega
Služba informacija zove u krajnjoj nuždi: taj sam posao, eto, sanjao kad
sam bio mali, to sam želio biti kad odrastem.
To ili astronaut.
Kako je i kad točno moj život krenuo ukrivo, đavo će znati, tek
na koncu sam, umjesto u pošti ili u svemiru, završio u novinskoj
redakciji. Tamo, u nervoznim redakcijama – shvatit ću kasnije –
završavaju ljudi sveznanja i svepameti nedovoljne za svoj stol i svoj
crni telefon u kancelariji poštanske Službe informacija. Tamo sam,
međutim, otkrio i da zaista postoji OOUR Svjetska Pamet, i njegov
generalni direktor, i njegov tajni telefonski broj kojega u krajnjoj
nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i sami sveznajući redakcijski
enciklopedisti. Do danas pamtim taj broj: najprije je bio 552-764, a
onda, malo kasnije, 512-357.
Pamtim te brojeve jer je to bilo posljednje što mi je pamtiti
uopće trebalo. Sve drugo, sve ostalo pamtio je i zapamtio glas s broja
552-764: otkako sam ga prvi put okrenuo, u ljeto 1988., i vlastiti mi je
život u nejasnoj magli.
Eh, da: davno prije Yahooa i Googlea bio je Predrag Lucić.
Ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i
ako odlaskom jednog čovjeka zaista skončava cijeli jedan svijet i
završava cjelokupna njegova povijest, onda je odlaskom Predraga Lucića
završila veličanstvena historija jednog nepojamno ogromnog svijeta,
nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko
njega, svaki u svojoj orbiti. Kurtoazno se u ovakvim prilikama kaže
kako je nečijim odlaskom nestao i jedan dobar dio nas, ali ničega
kurtoaznog nema kad kažem kako je Predragovim odlaskom zanavijek otišao i
jedan golemi dio mene, cijeli zapravo jedan ja: izblijedio je i tiho
nestao poput onih slika i ljudi iz fantastičnih filmova o vremenskim
putnicima, kad u jednoj od mogućih prošlosti – kako, đavo će znati – u
jednom trenutku život krene u nekom potpuno nepredviđenom pravcu, pa u
jedinoj sadašnjosti koju imaš iznenada, samo tako, izblijediš i
nestaneš.
Uopće se ne zajebavam. Ja se, recimo, dobro sjećam trenutka kad
mi je život krenuo ovamo. Cijelog se vlastitog života, najzad, do te
1988. dobro sjećam. Bio je početak ljeta, bio sam apsolvent likovne
kulture i povijesti umjetnosti, zaveden novinarstvom i zatočen u
uredništvu Omladinske iskre, i bilo je vruće lipanjsko jutro kad je
jedan debeli upao u redakciju tražeći da me upozna. Tih je dana, naime,
odlazio u vojsku i predložio mi je da zajedno s njegovim prijateljem
nastavim raditi satirični prilog Nedjeljne Dalmacije. Debeli je bio
Viktor Ivančić, a njegova sam prijatelja upoznao sutradan na kavi na
Prokurativama. Izgledao je kao nepoznati brat Gorana Bregovića, kojega
obitelj ne poziva na nedjeljne ručkove jer je nezgodan kad popije, pa
miješa Captain Beefhearta i Mitra Mirića. Popio je taj tip dupli
pelinkovac i dao mi svoj telefonski broj, a ja pojma nisam imao da je to
taj mitski tajni telefon, broj kojega zoveš kad ne znaš.
Poslijepodne sam nazvao taj broj i prvi put mu rekao da ne
znam: ne znam, eto, možemo li to, sami nas dvojica, cijelu jednu
novinsku stranicu svakoga tjedna. Koji dan kasnije nazvao sam taj broj i
rekao mu da nemam pojma tko je taj Dragiša Pavlović, jebem njega i
Dragišu Pavlovića. Još koji dan kasnije nazvao sam taj broj i rekao mu
da ne znam valja li išta to što sam napisao. Sutradan – bila je srijeda,
6. srpnja 1988. – nazvao sam taj broj i rekao mu da nemam pojma gdje je
buffet Radost.
I to je posljednje što pamtim.
Ili barem posljednje što pamtim dobro. Nazivao sam taj broj još
bezbroj puta, ali odavno više ne znam što sve nisam znao. Sljedećih
trideset godina mi je u izmaglici, iz koje s vremena na vrijeme izrone
tek fragmenti krzavih rubova. Zakotrljalo se i otkotrljalo tih trideset
godina mahnito brzo, kao u vagon-restoranu poludjeloga vlaka bez
kočnica, cijela jedna povijest svijeta odigrala se u njegovim prljavim
prozorima prije nego što je na koncu izletio iz tračnica. Za njim,
pobacane uz prugu, ostale su samo krhotine.
Bilo ih je lako skupljati i sastavljati dok se javljao broj
552-764, kasnije 512-357, a još kasnije neki mobiteli dugačkih brojeva.
Predrag nije bio samo naša Služba informacija – naš privatni Konstantin
Porfirogenet, jedini izvor naših životopisa, samo od starog Konstantina
pouzdaniji i nama suvremeniji – nego i točan putokaz na svakom raskršću,
skretničar japanske preciznosti. I bilo je lako. Naše su biografije
bile u sigurnim rukama. U jednom stanu u Omiškoj ulici, ispunjenom
knjigama, enciklopedijama, rječnicima, pjesničkim antologijama,
geografskim kartama, voznim redovima engleskih i sovjetskih željeznica, i
telefonom na kojega ćemo ga nazivati svaki put kad se ne budemo mogli
sjetiti kad smo se točno i u kojoj gostionici pijani kladili kako se
zvao pas Poncija Pilata u Majstoru i Margariti. I kako se ono uopće
zvao.
Onda su došli Yahoo i Google, ali šta znaju Yahoo i Google.
Yahoo i Google nemaju točnih odgovora, već samo onih koje želiš. A malo
ih želi točne. Još manje ih zna. Predrag je pak bio jedan od takvih,
čovjek koji je želio točne odgovore i koji je točne odgovore znao. Nije
to Služba informacija. To je broj kojega sama Služba informacija zove u
krajnjoj nuždi, onoj kad znaš da je odgovor na pitanje točan, ali ne
znaš je li točno pitanje. To je bio posao za generalnog direktora. Za
Predraga Lucića.
I ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i
ako je odlaskom Predraga Lucića završila historija jednog nepojamno
ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su
se naši vrtjeli oko njegovog, mi smo u tom praznom kozmosu ostali bez
najsjajnije zvijezde, da po njemu glavinjamo i sudaramo se nesigurni u
vlastite orbite.
Počet ćemo onda ispočetka: ja ću početi ispočetka, i nastaviti
tamo gdje sam stao u jednoj od mogućih prošlosti, ljeta 1988., onoga
dana kad je debeli upao u redakciju, onoga jutra kad mi je tip s broja
552-764 rekao kako je siguran da možemo. Sve između – ovih trideset
godina u nejasnoj magli – slagat ću kako znam, od odlomljenih fragmenata
što nakon Predraga slobodni lebde svemirom, i napraviti od toga svoj
privatni mit, jer pouzdanog izvora više nemam. Bit ću u tom nepojamno
velikom i praznom kozmosu sakupljač krhotina, služba nepouzdanih
informacija.
To ili astronaut.
•••
Eh, da: zvao me te noći u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic.
Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zajebavaju se Viktor, Boro i Predrag na sahrani Miljenka
Smoje, pa pričaju što bi voljeli da o njima, jednog dana kad umru,
govore nad odrom. “Ja bih volio”, započe Viktor, “da kažete kako sam bio
istinoljubiv i pošten čovjek kojemu je jedno ljudsko biće bilo važnije
od cijele države.” “Ja bih volio da kažete kako sam volio ljude i kako
sam imao mnogo prijatelja”, doda onda Boro, a Predrag će na kraju: “Ja
bih volio da kažete: ‘Ljudi, eno se miče!’”