Ovdje, u Bosni, a bogami i Hercegovini, imamo više vjernika po glavi stanovnika nego što imamo vjere. U ovoj zemlji ne postoji čovjek koji ne bogosluži i ne krsti se, klanja, poklanja, saginje, naginje… Svake srijede se posti, svake nedjelje pale svijeće i kandila. Slavi se sve što se proslaviti može, rođenja Bogova i njihovih sinova, oba Bajrama, Uskrs i Vaskrs, Svete Nikole i Strahinje, Jovani i Ivani, Keve i Paraskeve. Neko bi rekao da je Bosna, a bogami i Hercegovina, zemlja svetaca i njihovih sljedbenika.
Naravno, ovdje Boga niko ne spominje u pogrešnom kontekstu, te kada se izgovara njegovo ime, koje još uvijek nije usvojeno u Parlamentu BiH, pa ćemo ga u tekstu zvati jednostavno BOG; dakle, pri spomenu na to veliko BOG u vazduhu naših naroda i narodnosti osjeća se ogromna bogobojazan. Narodi i narodnosti BiH su božja djeca i kao što svako djete prema ocu ima poštovanje tako i nama Bog predstavlja najveći autoritet koji možemo zamisliti.
Nemojmo se čuditi vjerskoj osviješćenosti naših naroda i narodnosti! Mi smo metafora za ljude od vjere i istine. Bosanac je pošten čovjek, Hercegovac prepošten i ravnih nam na svijetu po poštenju i vjeri nema. Mi toliko vjerujemo u Svevišnjega da ponekad, s Božjom pomoći, znademo i da pretjeramo u tome. Prekalašimo, da drugačije ne kažem.
Mi se znamo toliko okupirati Bogom i njegovim vrednotama da nam, naprosto, silna religioznost udari na uši i na usta. To što naš čovjek stalno uzima Boga u usta izliv je velikog poštovanja prema svemoćnom. «Jebeš narod koji Boga ne ‘suje», kaže naš čovjek, «Ko Boga ne ‘suje u Boga i ne vjeruje!»
Silno smo uvjereni u postojanje Božijeg sina, te nam simbol njegovog raspeća visi na svim mogućim mjestima. Kitimo se krstovima i krstačama kao sumanuti da se ne zna šta nam više visi, da li krstača ili dio tijela na koji je simbolika natakarena. Ima i onih što Božjeg sina tetoviraju po vascijelom tijelu. Valjda misle da tim postupkom svoje tijelo poklanjaju lično Hristu, što u najmanju ruku znači da trenutno na zemlji imamo na milione reinkarniranih mesija. Svakojakih je tu svetih tetovaža, od slika svetaca do manastira i crkava. Nekada je IN bilo imat golu curu na ramenu, danas golog sveca raspetog na krstaču. Tranzicija je učinila svoje, dakako i postmodernizam!
Naravno niti jedna vjera nije naivna, pa tako ni vjernici drugačiji ne mogu biti. Svaka molba nije molba ako nije uslišena, te pravi vjernik kada od Gospodina zatraži neki popust ovaj će mu to i učiniti. Pravi vjernici moraju da uživaju rajske blagodeti! Ko u Boga vjeruje Bog mu više daje, nema tu neke duboke filozofije. Savremeno Hrišćanstvo kao ideologija je blisko komunizmu, oboje imaju sklonost ka materijalnim vrijednostima, pa sadašnjim vjernicima, a prošlim komunistima, nije teško da se prilagode. Doktrina je identična, što više vjerujem, više imam!
Pitanje je kako da se čovjek oduži Bogu za sve te materijalne vrednote koje mu je ovaj pružio, a da se što manje smara i gubi vrijeme. Današnji život je brz, vrijeme je novac, najlakše će nam biti da okačimo o retrovizor nekakav vjerski simbol, krst, zvijezdu, mjesec ili neki drugi nebeski objekat, i tako dokažemo svoju odanost gospodinu Bogu. Krst okačen o retrovizor mercedes benca, kako to gordo zvuči!
Ipak, nekako mi taj trend ukrašavanja automobila krstačama izgleda prostački, da ne kažem kočijaški. Etički i estetički gledano tu nema traga ni od ljepote, niti postoji dašak morala. Ukrašavanje enterijera putničkih vozila religijskim simbolima i slikicama je živi kičeraj i bogohulništvo, da ne kažem paganština. Kada bi kojim slučajem vaskrsnuo, te video tu vrstu religijskog marketinga i duhovnoga retarda, sam Isus Hrist bi se vjerovatno zapitao da li je zaista vrijedilo odreći se života zarad takve dvoličnosti i pasijaluka.
«Molim vas, skinite me sa retrovizora vašeg automobila, zar vam nije dosta što zbog vas već dvije hiljade godina visim na svom krstu?!», bio bi vapaj gospodina Hrista kada bi dobio priliku da nam se obrati.