Priča s reprezentacijom BIH je preslikana priča o jednoj nesretnoj zemlji, vječnom politički potrebnom, nestalnom žarištu na Balkanu, ubijenoj u ratu, još više išamaranoj u miru. Sjajnih jedanaest momaka i izvrsna klupa na svojim ramenima danas nose sve naše rane, svu nataloženu mržnju, bol i inat koje su od naših stvarnosti stvorili psihotične aveti koje rezignirano egzistiraju u podijeljenim društvima, kao jedinom receptu za opstanak ovakvih divljaka.
Biti reprezentacija jednoj ovakvoj zemlji
Ako pogledamo desetinama, pa i stotinama godina unatrag, svjesni smo da je Bosna i Hercegovina pod svojim gordim planinama, iskričavo modrim rijekama i posivjelim kamenom dala i izrodila, kao nijedna druga zemlja u regionu, nezaboravne književne, glazbene, intelektualne, sportske i povijesne ličnosti. Rat je iskorijenio razum sa ovih prostora i sa sobom odveo brojne od njih koji su, ili bili protjerani ili su pobjegli svojevoljno gorčinom ispunjeni. Bosna i Hercegovina najteže je ipak podnijela sve one koji su je se odrekli kasnije, u takozvanom miru. Noževi u leđa imaginarnoj multietničnosti, koja je u najtežim postratnim, političkim problemima kao bijeg od svega još uvijek debilno sanjala olimpijske žičare, boljeli su najgore. Ali su istovremeno izvrsno poslužili za prizemljavanje mnogih.
Ekipni, nacionalni timovi u rastrganom bh. društvu postali su znanstvena fantastika. Uspjesi pojedinačnih sportskih klubova slavili su se samo na onim etničkim teritorijima kojima isti i pripadaju. Dok su ostali bili potpuno ravnodušni. Ili bi posegnuli za kamenovanjem ili pištoljem, ovisi kakav im dan zapadne. Dvije „maćehinske“ zemlje u komšiluku odvele su sve što valja pod svoja sportska okrilja. BIH je tako, ostavljena i oskrnavljena, s užasnim političkim uređenjem i dva naroda kojima se gotovo fućka za nju takvu, naoko ispoliranu kao u Guardianovoj reportaži, natruhe svoje silovane državnosti pronašla samo i jedino u trenutnoj generaciji odličnih nogometaša koji su se ponosno skupili s laktom do lakta pod himnu bez ijednog slova.
Edin Džeko, ovaj nevjerojatan mladić i genijalni virtuoz s loptom, postao je tako zadnje uporište svih bosanskohercegovačkih nadanja o održivosti jednog urušenog društva. Svaki njegov gol je personifikacija zemlje koje nema, ali čija bajka traje i životari onoliko koliko Džeko zabija. Onoliko koliko je potrebno da se kroz taj kratkotrajni zanos zaboravi na sve drugo što naše dane pretvara u nacionalističke samice. U njegovim i kopačkama njegovih suigrača je priča o svim nekadašnjim Bosancima i Hercegovcima, danas stanovnicima Zagreba, Beograda ili ostatka svijeta, koji posprdno gledaju na zemlju iz koje su potekli ili se, s druge strane, prehranjuju od svog lažnog, dobro unovčenog patriotizma, kroz knjige ili znanstvene skupove na kojima objašnjavaju suludost nas ovdje nastanjenih, kao da govore o drogiranim miševima u nekakvom laboratoriju. U njegovim i kopačkama njegovih suigrača je priča o licemjerju koje je od ove države okrenulo polovicu njenih stanovnika, o nataloženoj nesnošljivosti koja se proizvodi u političkim strankama i dalje aplicira na pojedinačne, poslušne ovce kao jedina istina. Potpuni je to teatar apsurda. Kad Džeko i dečki igraju za Bosnu i Hercegovinu s toliko časti i ponosa, to je toliko paradoksalno, kao kad kancerogena osoba nadomak smrti poželi graditi kuću i imati dijete. Takvi talenti apsolutno nisu zaslužili ovakvu državu i nas ovakve.
“Ono si za koga navijaš”
Priča o reprezentaciji Bosne i Hercegovine je preslikana priča o jednoj nesretnoj zemlji. S toliko mogućnosti za razvoj i čudesnim prirodnim resursima stagniramo u našim očajima, klimajući glavama pred lopovskim političkim liderima kao jedinim bogovima naših života, potpuno predani kretenskim odlukama „izvana“ koje nas u potpunosti razgrađuju iznutra. Svaki pokušaj iskakanja iz zadane linije, kažnjava se strogo i promućurno, jer BIH nije predodređena za nikakva rješenja. Također, u trenu kad je nogometna reprezentacija na pragu svojih najboljih dana, dodjeli im se pičkasto-manekenski Portugal za najvažniji ogled pred odlazak na prvenstvo. Džaba što bi možda taj plasman mogao konačno pogurati svojevrsnu reinkarnaciju našeg rasturenog društva, bar u onom osobnom smislu. No, nikome nije u cilju da se mi ovakvi reinkarniramo. Mi smo predodređeni za mržnju, samo da bi se književnici, režiseri, političari i svjetska bagra imali čime baviti u narednim godinama svojih finih života.
„Ne razumijem…išla bi na utakmicu na Bilino Polje, iako znaš da bi se devedeset posto prisutnih na stadionu, u anketi o tvom narodu izjasnilo kao da je bolje da vas uopće nema?“, pitao me je hladno, razobličujući taj gotovo naivni momenat koji mi je na trenutak visio nad glavom. Zašutjela sam, po tko zna koji put se ugrizavši za jezik.
Prestrašno je koliko smo zaglibili. Poistovjećivanje sa reprezentacijom danas je parametar po kojem se određuju politički obrasci kojima pripadamo i ladice u koje nas svrstavaju. Nemam nikakav poseban osjećaj prema utakmici Hrvatske i Turske i imam muda da to kažem. Osim osjećaja što mrzim činjenicu da će se opet na moj najljepši Mostar nadviti sjena raznih razbijačkih idiota i policijske čizme. Iznimno sam poštovala hrvatsku nogometnu generaciju iz `98. godine, ali danas bih zaista voljela da na veliku europsku smotru odu hercegovački dečki poput Papca ili Pandže. Oni koje nije stid zemlje za koju igraju. Zemlje koja se uništava sama od sebe i zbog sebe. Zemlje koja ne zaslužuje takve momke.
Tekst preuzet sa Indexa