Režim nas tretira kao da smo zlatne ribice. U poslednjih sedam dana tvrdi da su blokade saobraćajnica „teška krivična dela“, iako se one u Srbiji sporadično (ali svakodnevno) odvijaju od 1. novembra prošle godine i urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu. Od tada, pa sve do danas, izlazak na kolovoz je bio rezervisan prvo za 14, a zatim 15 pa 16 minuta tišine namenjenim nevinim žrtvama državne korupcije.
Suštinske razlike između blokada nekada i nakon vidovdanskog protesta nema – u svim slučajevima građani na ulicu izlaze da demonstriraju i izraze svoje mišljenje o određenom pitanju, ili više njih. Promenio se jedino odnos policije, odnosno režima. Ono za šta prethodno niko nije uhapšen, niti se smatralo povredom zakona, odjednom je postalo osnov za desetine hapšenja dnevno. Za sve to vreme, ukupno četiri meseca, saobraćajnica ispred Skupštine i Pionirski park su bez prestanka u blokadi i to policiji ne smeta (čak je pretnju razrešenjem od predsednika dobila tužilja koja je zahtevala informacije o tom divlje postavljenom naselju).
Zašto se režim nije ranije setio da je zaustavljanje saobraćaja pri okupljanju na ulici „teško krivično delo“?
Iz ove perspektive, deluje da su verovali da će se omladina i oni koji su im se priključili „izduvati“, da je potrebno vreme da njihov entuzijazam za protestom splasne. Da će se tokom zimskih šetnji, vožnji i više mega-skupova širom Srbije, jednom konačno i umoriti. Otuda i rokovi koje je predsednik Srbije (sam sebi) postavljao za kaj protesta. Jedan od njih je bio i Vidovdan.
Na ovaj datum nije se desilo očekivano izduvavanje, a studenti su otišli korak dalje i proglasili režim nelegitimnim. Tek od tog trenutka, gušenje pobune se izvodi kroz masovna i neselektivna hapšenja bez osnova. Jer je, kao što smo rekli, 28. juna teško krivično delo je postalo nešto što ranije nije bilo. Nije bilo čak ni prekršaj, već ono što treba da bude – okupljanje građana koji kao jedini prostor da se izraze vide ulicu.
Takođe, brzo se zaboravilo zašto građani ne mogu samo da se mirno okupe, već je potrebno da tom prilikom postave i prepreke na obodima protesta (blokade/barikade). Prve fizičke prepreke pojavile su se kao reakcija na odsustvo policijske zaštite pri okupljanjima građana krajem prošle godine, a postale su neophodne nakon nebrojenih zaletanja automobilima na mirne demonstrante. U automobilskim napadima na građane povređen je dvocifren broj ljudi, a sudski postupci za utvrđivanje odgovornosti su u toku.
Dakle, stvari stoje ovako: građani imaju pravo da se (po pozivu ili spontano) okupe i mirno izraze svoj stav o bilo kom pitanju. Policija je dužna da to pravo poštuje i ne reaguje dok su građani mirni, kao što je to činila do 28. juna. Policija mora da omogući da saobraćaj funkcioniše drugim pravcima, a ne da fizički pomera i/ili hapsi desetine hiljada ljudi, kako bi raskrčila saobraćajnicu.
Kada je reč o postavljanju fizičkih prepreka na bilo kom od protesta, postupajućem tužiocu, odnosno prekršajnom sudiji, koji odlučuju o sudbini onih koji su postavljali prepreke (kontejnere, ograde, betonske kocke), treba samo pripremiti bogatu kompilaciju snimaka gaženja mirnih protestanata privatnim automobilima. A bonus track bi mogao biti snimak četiri policijske marice koje su prethodne nedelje, u punoj brzini, pokušale da pregaze okupljene građane, o čijoj bezbednosti su inače dužni da brinu. To je najbolje objašnjenje zašto su fizičke blokade sredstvo samozaštite, a ne bilo čega drugog.
I sada kada znamo da okupljanja građana nisu teška krivična dela, a da su protestanti prinuđeni da se samoobezbede postavljanjem fizičkih prepreka, ostaje da se osvrnemo na prijave sa kojima privedeni ovih dana izlaze iz policijskih stanica.
Recimo pokrajinski poslanik PSG prof. Radivoje Jovović je priveden zbog, kako on sam kaže, nepristojnog, drskog i bezobzirnog ponašanja. Radi se o banalnom prekršaju kojim se – pazite sada – narušava javni red i mir ili ugrožava imovina ili vređa moral građana.
Ne znamo kada je Jovović bio drzak ili povredio javni red i mir, svedoci kažu da je uhapšen dok je stajao na trotoaru. Možda je svoju drskost iskazao onda kada je zahtevao razlog zbog koga policajci traže da krene sa njima. Jer najveći bezobrazluk je, razume se, kada institucijama tražite da polože račun za ono što rade.
Na kraju, ali ne i najmanje važno. Pošto su se nosioci sile predomislili, pa više ne hapse za napad na ustavno uređenje, već za trivijalne prekršaje, svaki građanin ima pravo da traži da ne bude priveden ili da bude pušten odmah nakon privođenja u prekršajnom postupku. Privođenje pre pokretanja postupka moguće je samo izuzetno, ako 1) ako se identitet tog lica ne može utvrditi ili postoji potreba provere identiteta; 2) ako nema prebivalište ili boravište; 3) ako odlaskom u inostranstvo može izbeći odgovornost za prekršaj, a u pitanju su prekršaji za koje se ne može izdati prekršajni nalog; 4) ako se dovođenjem sprečava u nastavljanju izvršenja prekršaja, odnosno ako postoji opasnost da će neposredno nastaviti sa činjenjem prekršaja, ponoviti prekršaj ili da će izbeći prekršajni postupak.1 U svim drugim slučajevima, policija je dužna da postupak pokrene zahtevom za pokretanje prekršajnog postupka, bez privođenja, i da u budućem postupku, za koji će građanin dobiti uredan poziv, dokazuje da je neko eventualno učinio prekršaj.
Pošto slučajevi koje smo prethodnih dana videli nisu ni blizu uslovima za privođenje propisanim Zakonom o prekršajima ne može se zaključiti ništa drugo do toga da privođenjem đaka, studenata i mirnih protestanata upravo policija narušava javni red. Mir su nam, zajedno sa nosiocima ovog režima, odavno oduzeli – zato i jesmo na ulici.