Prazne prodavnice, prazni frižideri i prazni stomaci – tako je izgledalo detinjstvo devedesetih. Nemaština. Sećam se i dalje ukusa domaće čokolade koju je majka pravila od mleka u prahu dobijenog u humanitarnoj pomoći. To je za mene bio jedini slatkiš koji je bilo moguće pojesti tih godina. Sećam se ušivenih rupa na čarapama.
Pravili su ih prsti na nogama jer su moja stopala rasla mnogo brže nego plata mojih roditelja, zato nažalosti nisu uvek imali novca da isprate sve potrebe mog detinjstva.
Ne samo da se sećam nemaštine, nego i nemanja spokoja. Sećam se i sirena za vadušnu opasnost, detonacija, probijanja zvučnog zida i šarenog tranzistora na baterije sa kog su se slušale vesti dok su trajale restrikcije struje. Dok tako kopam po sećanjima iz detinjstva, čini mi se da je nesigurnost u Srbiji bilo prirodno stanište u kom su generacije dece bile odgajane.
Kad odrastaš u svetu u kom je siromaštvo referentna tačka i prosečno stanje nacije, želja za sticanjem čak i najmanje materijalne sigurnosti često se karakteriše kao preambicioznost. A ukoliko uvek stremiš boljitku – karakteriše se kao bahatost.
Kao da tražiš preko ’leba pogače. Ako si pored svega još i žrtva audestruktivnog vođenja računa o tome šta okolina misli – uvek im možeš udovoljti tako što ćeš da poslušaš dva stara malograđanska saveta koja glase: „Sedi gde si“ i „Ćuti, ima i gore“. Neretko se stavlja znak jednakosti imeđu siromaštva i časnosti, a onda analogijom i između bogastva i nečasnosti. Što je netačno i to na mnogo osnova.
Pre svega jer je generalizacija, a onda zato što je nefer prema pripadnicima obe grupacije. I onima sa malo novca i onima sa puno novca. Kao da se ukida pravo siromašnima da budu probisveti i bogatima da budu pošteni. Čudna je ta ljudska potreba da u potrazi za razumevanjem sveta oko sebe, uči samo klasifikovanjem stvari u fioke. Pa u tim fikoma u pregrade. Pa u tim pregradama u fascikle. I ne sme biti odstupanja jer je potencijalni kopernikanski obrt uvek direktna pretnja autokratskom sistemu koji je uspešno uspostavljen u glavama malograđana.
Stičem utisak da živimo u jednom licemernom vremenu gde jedni te isti ljudi okreću glavu od siromašnih jer misle da su oni sami krivi što su siromašni, a sa druge strane lako osuđuju one koji imaju jer „ko zna kako su to stekli“. To su zaostaci malograđanske svesti karakteristične za sva drustva a pogotovo za ona posleratna.
A Srbija je olupani ekspres lonac u kom se ne zna šta se kuva. Možda paradjz čorba, možda gulaš, sataraš, pasulj il pihtije. A možda i sve to zajedno. Tu ima i akademika i ratnih profitera i dobročinitelja i kriminalaca i radnika i lezilebovića. Prebogatih i presiromašnih.
Danas, kad su prodavnice i frižideri oko mene puni, a stomak toliko očiglednan da se neupitno zaključuje da sam uhranjen, mnogo toga nije isto kao devedestih. Ali jedna stvar nikako da se promeni. Stanje svesti. Nikako da shvatimo da pare ne kvare ljude.
Pare su lakmus papir koji pokazuje već pokvarene ljude. Nikako da shvatimo da materijalno bogatstvo ne podražumeva i bogatsvo duha. Niti da materijalno siromaštvo znači siromašan duh. Tada ćemo prestati i jedne i druge da gledamo ispod oka. Mnogi kad se obogate shvate da i tada opet nešto nemaju. To je proklestvo nemanja. Ume da traje jako dugo, i u bogatstvu i u siromaštvu, ali ti čini jednu dobru stvar.
Tera te da postavljaš pitanja i tragaš za odgovorima sve dok ne shvatiš gde da tražiš ono što ti treba. Jer, u suštini ne tragamo mi za savršenim partnerima nego za ljubavlju. Ne jurimo mi za parama nego za sigurnošću. Ne trebamo lep izgled nego vitalnost. Ne žudimo mi za tišinom nego za spokojem. Sve te stvari sastavni su deo blagostanja koje nam suštinski treba.
Na putu postizanja tog blagostanja može se podrazumevati i imanje para, imetka, uspešne karijere i voznog parka. S tim što ne treba da zaboravimo da u jurenju za parama ne odemo od sebe, da u građenju karijere ne srušimo sistem vrednosti u nama i da u traganju za imanjem ne izgubimo svoje Ja. Jer imati sve, a nemati sebe je zapravo definicija nemaštine.
*Ova kolumna objavljena je u aprilskom broju magazina Esquire Srbija
Izvor BLOGDAN
prazni frižideri i prazni stomaci – tako je izgledalo detinjstvo
devedesetih. Nemaština. Sećam se i dalje ukusa domaće čokolade koju je
majka pravila od mleka u prahu dobijenog u humanitarnoj pomoći. To je za
mene bio jedini slatkiš koji je bilo moguće pojesti tih godina. Sećam
se ušivenih rupa na čarapama. Pravili su ih prsti na nogama jer su moja
stopala rasla mnogo brže nego plata mojih roditelja, zato nažalosti nisu
uvek imali novca da isprate sve potrebe mog detinjstva.
Ne samo da se sećam nemaštine, nego i nemanja spokoja. Sećam se i sirena
za vadušnu opasnost, detonacija, probijanja zvučnog zida i šarenog
tranzistora na baterije sa kog su se slušale vesti dok su trajale
restrikcije struje. Dok tako kopam po sećanjima iz detinjstva, čini mi
se da je nesigurnost u Srbiji bilo prirodno stanište u kom su generacije
dece bile odgajane.
Kad odrastaš u svetu u kom je siromaštvo referentna tačka i prosečno
stanje nacije, želja za sticanjem čak i najmanje materijalne sigurnosti
često se karakteriše kao preambicioznost. A ukoliko uvek stremiš
boljitku – karakteriše se kao bahatost. Kao da tražiš preko ’leba
pogače. Ako si pored svega još i žrtva audestruktivnog vođenja računa o
tome šta okolina misli – uvek im možeš udovoljti tako što ćeš da
poslušaš dva stara malograđanska saveta koja glase: „Sedi gde si“ i
„Ćuti, ima i gore“.
Neretko se stavlja znak jednakosti imeđu siromaštva i časnosti, a onda
analogijom i između bogastva i nečasnosti. Što je netačno i to na mnogo
osnova. Pre svega jer je generalizacija, a onda zato što je nefer prema
pripadnicima obe grupacije. I onima sa malo novca i onima sa puno novca.
Kao da se ukida pravo siromašnima da budu probisveti i bogatima da budu
pošteni. Čudna je ta ljudska potreba da u potrazi za razumevanjem sveta
oko sebe, uči samo klasifikovanjem stvari u fioke. Pa u tim fikoma u
pregrade. Pa u tim pregradama u fascikle. I ne sme biti odstupanja jer
je potencijalni kopernikanski obrt uvek direktna pretnja autokratskom
sistemu koji je uspešno uspostavljen u glavama malograđana.
Stičem utisak da živimo u jednom licemernom vremenu gde jedni te isti
ljudi okreću glavu od siromašnih jer misle da su oni sami krivi što su
siromašni, a sa druge strane lako osuđuju one koji imaju jer „ko zna
kako su to stekli“. To su zaostaci malograđanske svesti karakteristične
za sva drustva a pogotovo za ona posleratna. A Srbija je olupani ekspres
lonac u kom se ne zna šta se kuva. Možda paradjz čorba, možda gulaš,
sataraš, pasulj il pihtije. A možda i sve to zajedno. Tu ima i akademika
i ratnih profitera i dobročinitelja i kriminalaca i radnika i
lezilebovića. Prebogatih i presiromašnih.
Danas, kad su prodavnice i frižideri oko mene puni, a stomak toliko
očiglednan da se neupitno zaključuje da sam uhranjen, mnogo toga nije
isto kao devedestih. Ali jedna stvar nikako da se promeni. Stanje
svesti.
Nikako da shvatimo da pare ne kvare ljude. Pare su lakmus papir koji
pokazuje već pokvarene ljude. Nikako da shvatimo da materijalno
bogatstvo ne podražumeva i bogatsvo duha. Niti da materijalno siromaštvo
znači siromašan duh. Tada ćemo prestati i jedne i druge da gledamo
ispod oka. Mnogi kad se obogate shvate da i tada opet nešto nemaju. To
je proklestvo nemanja. Ume da traje jako dugo, i u bogatstvu i u
siromaštvu, ali ti čini jednu dobru stvar. Tera te da postavljaš pitanja
i tragaš za odgovorima sve dok ne shvatiš gde da tražiš ono što ti
treba. Jer, u suštini ne tragamo mi za savršenim partnerima nego za
ljubavlju. Ne jurimo mi za parama nego za sigurnošću. Ne trebamo lep
izgled nego vitalnost. Ne žudimo mi za tišinom nego za spokojem.
Sve te stvari sastavni su deo blagostanja koje nam suštinski treba. Na
putu postizanja tog blagostanja može se podrazumevati i imanje para,
imetka, uspešne karijere i voznog parka. S tim što ne treba da
zaboravimo da u jurenju za parama ne odemo od sebe, da u građenju
karijere ne srušimo sistem vrednosti u nama i da u traganju za imanjem
ne izgubimo svoje Ja. Jer imati sve, a nemati sebe je zapravo definicija
nemaštine.
*Ova kolumna objavljena je u aprilskom broju magazina Esquire Srbija
Read more at: http://blogdan.rs/2018/07/14/imati-sve-a-nemati-sebe-je-definicija-nemastine/
jedini slatkiš koji je bilo moguće pojesti tih godina. Sećam se ušivenih
rupa na čarapama. Pravili su ih prsti na nogama jer su moja stopala
rasla mnogo brže nego plata mojih roditelja, zato nažalosti nisu uvek
imali novca da isprate sve potrebe mog detinjstva.
Ne samo da se sećam nemaštine, nego i nemanja spokoja. Sećam se i sirena
za vadušnu opasnost, detonacija, probijanja zvučnog zida i šarenog
tranzistora na baterije sa kog su se slušale vesti dok su trajale
restrikcije struje. Dok tako kopam po sećanjima iz detinjstva, čini mi
se da je nesigurnost u Srbiji bilo prirodno stanište u kom su generacije
dece bile odgajane.
Kad odrastaš u svetu u kom je siromaštvo referentna tačka i prosečno
stanje nacije, želja za sticanjem čak i najmanje materijalne sigurnosti
često se karakteriše kao preambicioznost. A ukoliko uvek stremiš
boljitku – karakteriše se kao bahatost. Kao da tražiš preko ’leba
pogače. Ako si pored svega još i žrtva audestruktivnog vođenja računa o
tome šta okolina misli – uvek im možeš udovoljti tako što ćeš da
poslušaš dva stara malograđanska saveta koja glase: „Sedi gde si“ i
„Ćuti, ima i gore“.
Neretko se stavlja znak jednakosti imeđu siromaštva i časnosti, a onda
analogijom i između bogastva i nečasnosti. Što je netačno i to na mnogo
osnova. Pre svega jer je generalizacija, a onda zato što je nefer prema
pripadnicima obe grupacije. I onima sa malo novca i onima sa puno novca.
Kao da se ukida pravo siromašnima da budu probisveti i bogatima da budu
pošteni. Čudna je ta ljudska potreba da u potrazi za razumevanjem sveta
oko sebe, uči samo klasifikovanjem stvari u fioke. Pa u tim fikoma u
pregrade. Pa u tim pregradama u fascikle. I ne sme biti odstupanja jer
je potencijalni kopernikanski obrt uvek direktna pretnja autokratskom
sistemu koji je uspešno uspostavljen u glavama malograđana.
Stičem utisak da živimo u jednom licemernom vremenu gde jedni te isti
ljudi okreću glavu od siromašnih jer misle da su oni sami krivi što su
siromašni, a sa druge strane lako osuđuju one koji imaju jer „ko zna
kako su to stekli“. To su zaostaci malograđanske svesti karakteristične
za sva drustva a pogotovo za ona posleratna. A Srbija je olupani ekspres
lonac u kom se ne zna šta se kuva. Možda paradjz čorba, možda gulaš,
sataraš, pasulj il pihtije. A možda i sve to zajedno. Tu ima i akademika
i ratnih profitera i dobročinitelja i kriminalaca i radnika i
lezilebovića. Prebogatih i presiromašnih.
Danas, kad su prodavnice i frižideri oko mene puni, a stomak toliko
očiglednan da se neupitno zaključuje da sam uhranjen, mnogo toga nije
isto kao devedestih. Ali jedna stvar nikako da se promeni. Stanje
svesti.
Nikako da shvatimo da pare ne kvare ljude. Pare su lakmus papir koji
pokazuje već pokvarene ljude. Nikako da shvatimo da materijalno
bogatstvo ne podražumeva i bogatsvo duha. Niti da materijalno siromaštvo
znači siromašan duh. Tada ćemo prestati i jedne i druge da gledamo
ispod oka. Mnogi kad se obogate shvate da i tada opet nešto nemaju. To
je proklestvo nemanja. Ume da traje jako dugo, i u bogatstvu i u
siromaštvu, ali ti čini jednu dobru stvar. Tera te da postavljaš pitanja
i tragaš za odgovorima sve dok ne shvatiš gde da tražiš ono što ti
treba. Jer, u suštini ne tragamo mi za savršenim partnerima nego za
ljubavlju. Ne jurimo mi za parama nego za sigurnošću. Ne trebamo lep
izgled nego vitalnost. Ne žudimo mi za tišinom nego za spokojem.
Sve te stvari sastavni su deo blagostanja koje nam suštinski treba. Na
putu postizanja tog blagostanja može se podrazumevati i imanje para,
imetka, uspešne karijere i voznog parka. S tim što ne treba da
zaboravimo da u jurenju za parama ne odemo od sebe, da u građenju
karijere ne srušimo sistem vrednosti u nama i da u traganju za imanjem
ne izgubimo svoje Ja. Jer imati sve, a nemati sebe je zapravo definicija
nemaštine.
*Ova kolumna objavljena je u aprilskom broju magazina Esquire Srbija
Read more at: http://blogdan.rs/2018/07/14/imati-sve-a-nemati-sebe-je-definicija-nemastine/