Bliži li se kraj pravu na abortus nakon „obaranja” presude Roe v. Wade?

29. juni 2022, 8:31

U Sjedinjenim Američkim Državama je sredinom XX vijeka postojala velika debata o pravu na abortus, pravu na izbor i dopuštanju odnosno zabrani istog od strane američkih država članica. Tako je sedamdesetih godina tužiteljka Jane Roe (izmišljeno ime koje se koristi u sudskim dokumentima za zaštitu identiteta, pravo ime joj je Norma Lea Nelson – McCorvey) pokrenula postupak protiv Henrya Wadea, okružnog tužioca u Teksasu, osporavajući teksaški zakon prema kojem je abortus bio nezakonit, osim u slučajevima kada ljekar treba da spasi život žene. U svojoj predstavci, Roe je navela da je propis neustavan, nejasan i da ograničava njena prava.

Slučaj je došao do Vrhovnog suda SAD, i pokrenuo osnovno pitanje: da li američki Ustav priznaje pravo ženi da prekine trudnoću abortusom?

U odluci je zaključeno da četrnaesti amandman Ustava SAD štiti pravo na privatnost od uplitanja države, a pravo žene da izabere abortus spada u to pravo. S tim u vezi odlučeno je da zakon koji široko zabranjuje abortus bez obzira na fazu trudnoće ili druge interese krši to pravo. Iako država ima legitimne interese u zaštiti zdravlja trudnica i „potencijala ljudskog života”, relativna težina svakog od ovih interesa varira tokom trudnoće i zakon mora da uzme u obzir ovu varijabilnost.

Praktično rečeno, u prvom tromjesečju trudnoće država ne može regulisati odluku o abortusu i tu odluku mogu donijeti samo trudnica i njen ljekar. U drugom tromjesečju, država može imati propise o abortusu koji su razumno povezani sa zdravljem majke. U trećem tromjesečju, kada fetus dostigne tačku „održivosti”, država može regulisati abortuse ili ih u potpunosti zabraniti, sve dok zakoni sadrže izuzetke za slučajeve kada je abortus neophodan da bi se spasio život ili zdravlje majke.

Time je zakon Teksasa stavljen van snage kao neustavan, a to je za sobom povuklo i izmjene ostalih zakona širom Amerike.

Stanje u SAD nakon presude?

Sama presuda u slučaju Roe je donesena uz protivljenje dvojice od devet sudija, ali je vremenom postala jedna od najraspravljanijih, najcitiranijih i najkritikovanijih presuda koje je Vrhovni sud donio.

U narednim godinama i decenijama mnogi građani su se organizovali u različite grupe radi rada na „obaranju” ove presude, a donesene su i nove presude vezane za pravo na abortus, odnosno „prava na izbor” kao što je npr. Planned Parenthood v. Casey. „Pro-life” organizacije, političari, konzervativni aktivisti, vjernici i ostali su kroz različite načine borbe nastojali da Vrhovni sud donese novu presudu kojom bi praktično anulirao stavove izrečene u Roe v. Wade. Ova nastojanja su bila povezana i sa imenovanjima sudija Vrhovnog suda, koje su birane i zbog njihovih stavova o pravu na abortus, između ostalih stvari. Tako su uglavnom predsjednici Republikanci imenovali konzervativnije sudije, a Demokrate one liberalnijeg shvatanja. Sa druge strane, mnogi građani su se organizovali i u grupe za zaštitu ljudskih prava i „pro-choice” grupacije kako bi (po)održali presudu.

U par navrata, zbog ogromnog pritiska vjerskih grupa, „pro-life” organizacija, lobiranja i kontinuiranog donošenja novih zakona na nivou američkih država članica, došlo je do modifikacije pravila postavljenih u slučaju Roe, ali ona nije u potpunosti anulirana. Međutim, nakon što je Donald Trump imenovao više konzervativnih sudija, atmosfera u sudu se promijenila i donijeta je nova presuda, koja je u javnost izašla prije par dana.

Nova presuda koja „ukida” raniju

Zbog čega se digla bura oko nove presude u slučaju Dobbs?

Pitanje abortusa je jedno od značajnijih pitanja u Sjedinjenim Državama, koje se pokretalo na mnogim legislativnim i sudskim nivoima. Nakon desetine godina lobiranja za zabranu abortusa, desilo se i donošenje novog propisa u Misisipiju. Naime, u ovoj jugoistočnoj američkoj državi 2018. godine donijet je zakon koji zabranjuje abortuse, sa nekoliko izuzetaka, nakon 15 nedjelja trudnoće. Jedina licencirana ustanova za abortus u Misisipiju Jackson Women’s Health Organization i jedan od njenih ljekara pokrenuli su postupak pred nadležnim organima osporavajući zakon.

Slučaj je došao do Vrhovnog suda SAD. U presudi donijetoj prije par dana u ovom slučaju (Dobbs v. Jackson Women's Health Organization) Vrhovni sud SAD je na preko 200 stranica zaključio da Ustav Sjedinjenih Država ne daje nikakvo pravo na abortus. Većinsko mišljenje sudija (6 protiv 3) je da abortus nije ustavno pravo u Americi i da američke države treba da imaju diskreciono pravo u regulisanju abortusa, odnosno da Ustav ne spominje abortus, niti je pravo na abortus implicitno zaštićeno bilo kojom ustavnom odredbom. U presudi se navodi i da je pravo na abortus bilo potpuno nepoznato u američkom pravu sve do druge polovine XX vijeka. U komentarisanju slučaja Roe je navedeno da je ta odluka bila pogrešna od samog početka i da je njeno obrazloženje bilo izuzetno slabo, a da je takva odluka imala i štetne posljedice.

U slučaju Dobbs troje sudija je izdvojilo svoje mišljenje ne slažući se sa odlukom. U neslaganju je između ostalog uočeno i da bi „većina” dozvolila državama da zabrane abortus od začeća nadalje jer ne misli da prisilni porođaj uopšte implicira pravo žene na jednakost i slobodu. S tim u vezi, naveli su da današnji sud izgleda ne misli da postoji nešto od ustavnog značaja vezano za kontrolu žene nad svojim tijelom i životnim putem. Time sud iskazuje stav da od samog trenutka fertilizacije žena nema prava da se izražava, a država je može primorati da dovede trudnoću do kraja, čak i uz najvišu ličnu i porodičnu cijenu.

Šta nakon nove presude u Americi i Evropi?

Procjena organizacije Planirano roditeljstvo (Planned Parenthood) i Američke unije za građanske slobode (American Civil Liberties Union) je da bi zbog nove odluke Vrhovnog suda preko 36 miliona Amerikanki moglo izgubiti pravo na izbor, odnosno na abortus u svojim državama. Takođe, očekuje se da će zbog ove odluke polovina država zabraniti abortus, a njih već trinaest je donijelo zakone protiv abortusa koji stupaju na snagu nakon presude Vrhovnog suda.

U sklopu pritisaka na ljekare i ustanove koje vrše abortuse, u SAD se već duže vremena dešava zatvaranje ovakvih klinika, a nakon ove odluke je već najavljeno i da će zatvaranje uslijediti i za mnoge klinike koje su do sada radile. Nisu rijetki slučajevi u kojima su žene koje žele okončati trudnoću morale putovati stotinama kilometara daleko kako bi im ljekari na stručan način izveli abortus, dok će sada doći do toga da će se mnoge od njih okretati ilegalnim klinikama za abortuse, koje će uzimati maha.

Jasno je da ova odluka neće dovesti do prestanka abortusa u SAD. Sa druge strane, ona će sigurno odluka dovesti do nebezbjednih praksi, izvršitelja abortusa koji nisu ljekari i „tajnih” pobačaja, u nesterilnim i nemedicinskim uslovima, gdje će dolaziti do loše izvedenih zahvata, trovanja, trajnih oštećenja organa i smrti žena. Bogatiji sloj žena će pak abortus moći izvesti putovanjem u države koje ga dopuštaju. U svemu tome, broj abortusa se neće smanjiti, samo će prekidi trudnoće postati mnogo nesigurniji, dok se ženama ukida pravo da odlučuju o svom tijelu i svojoj budućnosti. Ovakva odluka može lako i da dovede do preispitivanja odluka koje su novijeg datuma, a vezane su za druga prava, koje konzervativne struje žele ukinuti, kao što su ona vezana za LGBT+ populaciju.

Važno je naglasiti da se odluka Vrhovnog suda odnosi samo na Sjedinjene Američke Države, a ne i na druge države u svijetu, kao što su one na Zapadnom Balkanu. Ipak, kako je Amerika neka vrsta modernog Rima, mnoge države se znaju ugledati na nju po određenim pravnim pitanjima. Tako se nakon nove odluke američkog Vrhovnog suda i u evropskim krugovima ponovo povelo pitanje o pravu na abortus i njegovim ograničenjima.

U današnjim demokratskim državama svijeta pravilo je da države proklamuju pravo na abortus, ali to pravo podleže manjim ili većim ograničenjima. Tako primjera radi, u Evropi, Malta i Poljska imaju veoma restriktivne odredbe vezane za abortus. Uz to, na evropskom tlu ne postoji konsenzus o ovom pitanju, kao ni o tome kada u stvari zaista počinje život.

Malta svojim zakonima skoro u potpunosti zabranjuje abortus, a čak krivično tereti i trudnicu i onoga ko obavlja abortus i prijeti im sa zatvorskim kaznama od 18 mjeseci do 4 godine.

U Poljskoj je usljed djelovanja države, Katoličke crkve i određenih ljekara abortus veoma često nedostupan Poljakinjama. Nisu rijetki slučajevi u kojima desetine hiljada Poljakinja i Poljaka protestuju protiv restrikcija vezanih za abortus u Poljskoj, dok se sa druge strane ovom pravu protive konzervativci, Katolička crkva i „pro-life” aktivisti, uz zagovaranje krivičnog kažnjavanja žena.

O slučajevima u Poljskoj dobro svjedoče presude Evropskog suda za ljudska prava. Tako se u jednom od slučajeva koji se našao pred Evropskim sudom (P. and S. v. Poland) radilo o djevojčici od četrnaest godina koja je bila žrtva silovanja. Ljekari u Lublinu su odbili da urade abortus, a katolički sveštenik je doveden u bolnicu da je savjetuje i da je konstantno nagovara da ne abortira. Suprotno zakonu, podaci o njenoj trudnoći i nastojanju da pobaci plod silovanja, u čemu ju je podržala njezina majka, pušteni su u medije. Nakon toga je uslijedila neviđena hajka na djevojčicu i njenu majku od strane katoličkog klera, „pro-life” aktivista i drugih građana. Takođe, sveštenici su vršili veliki pritisak na djevojčicu te je u javnost izašla informacija kako ona nije htjela abortus, već da je to bila majčina želja. Nakon toga je bio pokrenut postupak oduzimanja roditeljskog staranja majci. Kada ni to nije urodilo plodom, policija je prijetila da će prijaviti djevojčicu zbog nedopuštenog seksa s maloljetnikom. Abortus je ipak na kraju obavljen, i to tek u desetoj sedmici trudnoće u bolnici u Gdańsku, 500 kilometara dalje od njenog prebivališta. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj odluci utvrdio da je Poljska grubo prekršila ljudska prava svoje maloljetne državljanke.

Situacija u BiH, Srbiji i Hrvatskoj

Još je Ustav SFRJ iz 1974. godine određivao da je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, a da se ovo pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. U socijalističkoj Jugoslaviji ovo je donekle bilo tabu pitanje, ali su građanke imale pravo na izbor, odnosno pravo o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, koje je garantovano najvišim pravno-političkim aktom.

Danas je zahvaljući jugoslovenskoj pravnoj tradiciji u svim bivšim jugoslovenskim republikama prekid trudnoće legalan, ali ipak postoje određene razlike od države do države. U Srbiji i BiH o abortusu još nije došlo do velike debate u javnosti, iako se ova pitanja podižu u javnom diskursu, naročito od strane „pro-life” aktivista, a za očekivati je da će religijske organizacije i konzervativniji dijelovi društva sada dobiti i više vjetra u leđa.

Međutim, u srpskoj javnosti su poznata nazivanja „čedomorkama” žena koje su se podvrgle abortusu od strane vjerskih velikodostojnika, ili izjave predsjednika Srbije o novim mjerama populacione politike i procedurama u vezi sa njima, iako je srpski predsjednik takođe izjavljivao i da nikada ne bi podržao ukidanje prava na izbor, zato što smatra da je abortus pravo žena.

U Hrvatskoj je pak ovo pitanje jedno od zastupljenjih u javnosti u posljednje vrijeme. Tako je sredinom maja ove godine hiljade ljudi protestovalo u Zagrebu na skupu protiv prava na abortus, u jeku debate oko slučaja Mirele Čavajde, kojoj su hrvatski ljekari odbijali da izvrše prekid trudnoće, iako je utvrđeno da plod ima veliki tumor na mozgu uz prognoze da će ili umrijeti u utrobi ili se roditi sa teškim oboljenjima i živjeti kao „biljka”. Par dana prije toga, u gradovima su održani i protesti u znak solidarnosti sa Mirelom Čavajdom i svim ženama kojima su u Hrvatskoj uskraćeni prekid trudnoće i drugi oblici zdravstvene zaštite.

Kako je velika većina stanovnika Hrvatske hrišćanske vjeroispovjesti, uticaj Katoličke crkve je ogroman kada je u pitanju abortus. Nakon osamdesetih godina XX vijeka uticaj konzervativnih struja je sve veći, a sa tim ide i želja da se abortus u potpunosti zabrani. U praksi se dešava to da je abortus sve manje dostupan, kako mnogi ljekari odbijaju da izvrše prekid trudnoće.

U Bosni i Hercegovini je ovo pravo regulisano Zakonom o uslovima i postupku za prekid trudnoće, koji je preuzet iz socijalističke Jugoslavije u Federaciji BiH, kao i Zakonom o uslovima i postupku za prekid trudnoće u Republici Srpskoj. Njima je definisano da se prekid trudnoće vrši po zahtjevu trudne žene.

U Republici Srpskoj žena koja želi da prekine trudnoću obraća se pisanim zahtjevom specijalisti ginekologije i akušerstva odgovarajuće zdravstvene ustanove. Prekid trudnoće može se izvršiti do navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće. Izuzetno, prekid trudnoće može se izvršiti i poslije navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće kada se na osnovu medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasti život ili otkloniti teško narušavanje zdravlja žene, kada se na osnovu naučnomedicinskih saznanja može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima, kada je do začeća došlo izvršenjem krivičnog djela i kada se utvrdi postojanje psihosocijalnih indikacija za prekid trudnoće.

U Federaciji BiH zahtjevu za prekid trudnoće koji je podnijela punoljetna trudnica koja posjeduje poslovnu sposobnost, kao i trudnica starija od 16 godina koja sama ostvaruje sredstva za život po osnovu rada, udovoljiće se ako trudnoća nije prešla 10 sedmica i ako se prekidom trudnoće neće neposredno ugroziti život ili zdravlje trudnice. Te uslove za prekid trudnoće utvrđuje ljekar specijalista iz ginekologije i akušerstva na osnovu obavljenih odgovarajućih zdravstvenih pregleda. Radi rješavanja o zahtjevima trudnica za prekid trudnoće, koje ne ispunjavaju ove uslove, u zdravstvenim organizacijama koje imaju organizovanu službu za zdravstvenu zaštitu žena, obrazuje se komisija, koju sačinjavaju dva ljekara i socijalni radnik i koja odlučuje o zahtjevima za prekid trudnoće ako se radi o maloljetnoj trudnici ili trudnici lišenoj poslovne sposobnosti, ako je trudnoća prešla 10 sedmica, ako bi dalje održavanje trudnoće moglo neposredno ugroziti život ili zdravlje trudnice, ako se na osnovu saznanja medicinske nauke može očekivati da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili psihičkim nedostacima, ako se radi o trudnoći koja je nastala kao posljedica krivičnih djela (silovanja, obljube nad maloljetnim licem ili ženom lišenom poslovne sposobnosti, obljube zloupotrebom položaja ili rodoskrvnjenja) i ako ljekar odbije da izvrši prekid trudnoće.

Umjesto zaključka

Pored velikih debata o pravu na izbor svake žene i kontraargumenata „pro-life” aktivista, o kojima se može mnogo pročitati na društvenim mrežama, forumima, informativnim stranicama i generalno internetu, u ovakvoj situaciji u Americi ostaje zanimljiva činjenica, veoma bitna za razmišljanje, kako mnogo ljudi koji se zalažu za nošenje oružja i njegovu slobodnu prodaju, ujedno žele i lobiraju za to da se zabrani ženama pravo na abortus jer tako štite „nerođeni ljudski život”. Čak je i američki Vrhovni sud netom prije odluke o pravu na abortus poništio njujorški zakon kojim se regulisalo nošenja pištolja u odluci u slučaju New York State Rifle & Pistol Association v. Bruen. Time je stavio do znanja da Ustav SAD štiti pravo pojedinca da nosi pištolj u javnosti radi samoodbrane, i da to pravo ne bi smjelo da se ograničava na način kako je Njujork radio, jer je zagarantovano Ustavom Sjedinjenih Država.

Dakle, smanjenje mogućnosti masovnih ubijanja, koja se često dešavaju u Americi, putem kontrole oružja, ne dolazi u obzir jer je ustavno pravo, ali pravo žene da odlučuje o svom tijelu i budućnosti se može preispitivati. Pritom, žene se tjeraju da rode djecu koju ne žele, a država uopšte nema namjeru da toj djeci niti njihovim majkama osigura normalan i pristojan život u budućnosti. Ni država, a bome ni različite organizacije koje se zalažu za zabranu abortusa. Bitno je da žena nema pravo da odluči o svom tijelu. Određenim krugovima u „zemlji hrabrih i slobodnih” izgleda da su bitna prava, ali samo nekâ, i to u maniru mantre: oružje je dragocjenije od prava žena (na izbor).